Zagrebačka nadbiskupija

Kardinal Stanislaw Dziwisz, nadbiskup krakowski

Homilija u misnom slavlju proslave Majke Božje od Kamenitih vrata

Katedrala, 31. svibnja 2012.

Evanđelje, Lk 1, 39-56

Draga braćo i sestre!

1. Prije svega želim zahvaliti vašem Nadbiskupu, kardinalu Josipu Bozaniću, što me je pozvao u Zagreb na današnju proslavu blagdana Majke Božje od Kamenitih vrata, zaštitnice grada. Dirljiva je prisutnost Isusove Majke u povijesti hrvatskoga naroda kao i glavnoga grada Hrvatske - od 1242. godine slobodnoga kraljevskoga grada. Prelijepa slika Majke Božje koja u desnoj ruci drži svoga Sina, a u lijevoj žezlo, simbol je Njezina jedinstvena mjesta i uloge u životu Crkve i cijeloga svijeta. Potvrđuje to i mjesec pod Njezinim nogama koji pronalazi svoje mjesto u apokaliptičkoj viziji „Žene obučene u sunce“ s vijencem od dvanaest zvijezda oko glave (usp. Otk 11,1).

Znamo da je ta slika čudesno očuvana od strahote velikog požara, 31. svibnja 1731. godine. Za vjernike Zagreba bio je to još jedan znak posebne Marijine zaštite grada. To uvjerenje i ta vjera traju do danas. Svjestan sam da čast poziva na današnju svečanost mogu zahvaliti svojoj osobitoj povezanoj sa Svetim Ocem Ivanom Pavlom II. Uz njega sam služio Crkvi kroz gotovo četrdeset godina. Sve je počelo 1966. godine u Krakowu gdje je kardinal Wojtyla bio nadbiskup u teškim vremenima komunističke diktature. Postao sam njegov osobni tajnik, a služba uz bok tome čovjeku postala je najveća pustolovina i povlastica mog života. Bio sam svjedok njegove svakodnevne molitve i rada. Bilo je tako od 16. listopada 1978. godine, kada je postao nasljednik sv. Petra i odabrao ime Ivan Pavao II. Pratio sam ga u njegovoj svakodnevnoj služi Crkvi.

Novi papa, Slaven, koji je u Rim došao „iz jedne daleke zemlje“, ponio je sa sobom svoje poljsko pastoralno iskustvo, oblikovano u teškim okolnostima bezbožnog totalitarnog sustava. Kao Rimski biskup i Papa stajao je pred novim i teškim izazovima. Morao je proširiti granice svoga srca da bi njime prigrlio sve narode, jezike i kulture. Morao je postati „svima sve“, kao Apostol naroda (usp. 1 Kor 9, 22). U njegovu srcu nalazilo se također posebno mjesto za Hrvate.

2. Evanđelje, koje smo netom čuli, približava nam Mariju i njezin duhovni život u vrlo važnom trenutku Njezina života. Kod Navještenja primila je Ona nesvakidašnju i nepojmljivu vijest - da će postati Majka Sina Božjega. „Evo, začet ćeš i roditi Sina, i nadjenut ćeš mu ime Isus. On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega. “ (Lk 1,31). A ona je na to odgovorila: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po riječi Tvojoj!“ (Lk 1,38) U potpunosti je povjerovala Bogu. Potpuno se stavila na raspolaganje Gospodinu da bi se po Njoj ostvario Njegov plan otkupljenja čovjeka. Zadivljuje nas Marijino ponašanje. Ona se ne zatvara u sebe.

Njezino razmatranje tog velikog Otajstva koje nosi u Svojoj utrobi i kojem počinje služiti, privodi je drugom čovjeku koji treba pomoć. Odlazi svojoj rođakinji Elizabeti, koja, iako u poodmakloj dobi, također čeka dijete. Marijino osjetljivo srce govori joj što treba činiti. I bit će tako kroz cijeli Njezin zemaljski život. Nakon smrti i uskrsnuća Isusova, postaje Majkom Crkve koja se rađa. Na taj način ostvarila je oporuku Svoga Sina koji joj je pod križem rekao: „Ženo! Evo ti sina!“, a apostolu Ivanu: „Sine, evo ti Majke.“ (Iv 19, 26-27). Povijest Crkve koja traje već dvije tisuće godina, ujedno je i povijest posebne prisutnosti Majke Božje u životu, trpljenju i nadi velike zajednice učenika raspetog i uskrslog Gospodina.

3. Braćo i sestre. Rekao sam da su Hrvati imali posebno mjesto u srcu Ivana Pavla II. Tako je uistinu bilo. On je to u nekoliko navrata i potvrdio. Bio je s vama u teškim vremenima, na početku devedesetih godina, kada ste za toliko žuđenu slobodu i samostalnost morali platiti skupu cijenu. Jačao vas je u tim trenucima i bio uvjeren - ponavljajući sa psalmistom – kako „Gospodin narodu svom daje jakost, Gospodin narod svoj mirom blagoslivlje.“ (Ps 29,13) Sveti Otac duboko je proživljavao tragediju rata na Balkanu, a kada su bili stvoreni uvjeti, u rujnu 1994. godine, došao je k vama, izraziti vam solidarnost cijele Crkve. Sjećam se kako ste ga srdačno i toplo pozdravljali, sa suzama u očima. U njima je bilo trpljenje, ali i neizmjerna radost.

U propovijedi na svetoj Misi na Hipodromu, Ivan Pavao II. govorio je o tragediji sukoba koji je trajao, ali je izrazio i svoju duboku vjeru u ostvarenje mira. Kroz perspektivu Evanđelja gledao je na povijest Hrvatske, a osobito na povijest Zagrebačke nadbiskupije, koja je tada obilježava svoju 900. obljetnicu. U identitet Hrvata upisana je vjera u Isusa Krista. Oni su - Vi ste! - prvi slavenski narod koji je bio spreman primiti Otkupitelja čovjeka. Na vašoj su grudi, od pokoljenja do pokoljenja - zajedno s apostolom Petrom - odjekivale riječi pune vjere i nade: „Ti si Kist - Pomazanik, Sin Boga živoga.“ (Mt 16,16) Te riječi trebaju odražavati i najdublje uvjerenje i način življenja sadašnjeg naraštaja koji baštini ovu lijepu zemlju, u ovom trećem tisućljeću kršćanstva.

4. Za vrijeme drugog, također kratkog, apostolskog putovanja u Hrvatsku, u listopadu 1998. godine, Sveti Otac na dar vam je dao proglašenje blaženim sluge Božjeg kardinala Alojzija Stepinca. Već se 1994. godine molio na njegovu grobu, ovdje u ovoj katedrali, a slijedećeg dana u propovijedi, govorio o njegovim trpljenjima i svjedočanstvu Evanđelja koje je dao u izuzetno teškom vremenu za vaš narod i Crkvu.

U propovijedi prilikom beatifikacije u Mariji Bistrici, Ivan Pavao II., podsjetio je na riječi Evanđelja: „Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod.“ (Iv 12,24) „Pšenično zrno koje je palo na zemlju, prije svega je sam Krist koji je umro na Kalvariji i bio pokopan kako bi svima dao život. Ali ovo se Otajstvo smrti i života ostvaruje također i u ovozemnom životu Kristovih učenika; i oni moraju biti bačeni u zemlju i u njoj umrijeti, jer je to uvjet svekolike istinske duhovne plodnosti.“ Te riječi predstavljaju tajnu života kardinala Alojzija Stepinca. „Poput zrna pšenice - dodao je Ivan Pavao II. - pao je na zemlju, u vašu hrvatsku zemlju, i umirući donio obilat rod.“ (Homilija, 3.X. 1998. br. 1)

Svaki je od nas zrno pšenice. Svaki bi trebao donijeti obilat rod. Uvjet je - odumrijeti. Odumiremo onda kada se oslobađamo od vlastitog egoizma, kada se ne zatvaramo u sebe, kada svoj život predajemo kao dar za bližnje, i konačno, kao dar Bogu. To je ideal kršćanskoga života.

5. Treći i posljednji pohod Ivana Pavla II. Hrvatskoj 2003. godine, bio je obilježen njegovim trpljenjem. Bilo je to 100. apostolsko putovanje blaženog Pape, koji je dospio i do najudaljenijih kutaka svijeta „propovijedajući evanđelje svemu stvorenju“, tako odgovarajući na poziv Uskrslog Gospodina, upućen prije Uzašašća na nebo (usp. Mk 16, 15).

Ivan Pavao II. ostavio je Crkvi u baštinu snažan nauk. Pisao je enciklike i apostolske poslanice, izrekao tisuće kateheza, govora i propovijedi. Svojim je naukom i svojim stavom pridonio društvenim i političkim promjenama u Europi, padu komunističkog sistema, koji je desetljećima zatirao naše narode i ljudske savjesti.

Ivanu Pavlu II. bilo je stalo da narodi našeg kontinenta ne zaborave svoje kršćanske korijene i baštinu, da ostanu vjerni Evanđelju koje je kroz stoljeća oblikovalo duhovno obličje naroda. Potrebno je to imati na umu sada, kada Hrvatska pristupa ujedinjenoj Europi. Velik je to izazov pred Isusovim učenicima u ovom svijetu. Možete i trebate ulagati u izgradnju istinske Europe, Europe utemeljene na kršćanskim vrednotama, Europe pravednosti i solidarnosti.

Na kraju života Ivana Pavla II. najviše je progovarala njegova vlastita svetost. Pečat njezinoj vjerodostojnosti dao je Benedikt XVI., proglašavajući svoga prethodnika blaženim, 1. svibnja prošle godine. Nadovezujući se na riječi koje su obilježile pontifikat Ivan Pavla II. „Ne bojte se! Otvorite širom vrata Kristu!“, Papa je tom prilikom rekao: „Ono što je novoizabrani papa molio od svih, sam je ranije učinio: otvorio je Kristu društvo, kulturu, političke i ekonomske sustave, odvračajući neizmjernom snagom - snagom koju je crpio u Bogu - stremljenja koja su se činila nezaustavljiva.“

6. Braćo i sestre, zaštita Majke Božje od Kamenitih vrata obvezuje građane Zagreba i sve Kristove učenika na ovom svijetu. Isusova Majka rekla je poslužiteljima u Kani Galilejskoj: „Što god vam rekne, učinite!“. (Iv 2,5) Isto to govori nama i sada. Njezin Sin, Isus Krist, za nas je jedini put, istina i život. (Usp. Iv 14,6) Nema za nas drugog smislenijeg puta, koji bi nas vodio k cilju. Nema druge istine o svijetu i čovjeku stvorenom na „sliku i priliku Božju“. Nema druge istine o Bogu koji je „tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.“ (Iv 3,16) Nema drugog istinskog života u kojem ćemo biti zauvijek.

„Što god vam rekne, učinite.“ Nema sumnje da nas Isus danas želi zamoliti da se posebno skrbimo za obitelji. Govorio vam je to prije godinu dana Benedikt XVI. za vrijeme svog pastirskog pohoda vašoj zemlji prigodom Prvoga nacionalnog susreta hrvatskih katoličkih obitelji. Rekao je tada: „Želim izraziti koliko visoko cijenim tu osjetljivost i zauzetost za obitelj, ne samo zbog toga što se ta temeljna ljudska stvarnost danas, u vašoj zemlji kao i drugdje, mora suočiti s teškoćama i prijetnjama, pa stoga ima i posebnu potrebu da se evangelizira i podrži, nego i stoga što su kršćanske obitelji temelj za odgoj u vjeri, za izgradnju Crkve kao zajedništva i za njezinu misionarsku nazočnost u najrazličitijim životnim situacijama“.

Obitelj je osnovna društvena stanica i kakva bude obitelj, takav će biti i narod. Moramo, dakle, svi paziti na tu osnovnu i najvažniju zajednicu kako bi bila oazom života, duboke povezanosti i ljubavi. Molimo Presvetu Majku, Majku Lijepe ljubavi, da nas sve nauči istinskoj ljubavi, da nas nauči poštivati začeti život i pružati pomoć svima onima kojima život nije lagan.

Molimo za Crkvu zagrebačku, za cijelu Nadbiskupiju, za Crkvu u Hrvatskoj, u Poljskoj i za čitavu Katoličku Crkvu. Neka bude vjerodostojan svjedok Isusa Krista i Njegova Evanđelja u suvremenom svijetu. Molimo za to po zagovoru Majke Božje od Kamenitih vrata, blaženog Alojzija Stepinca, blaženog Pape Ivana Pavla II. i svih naših svetih. Amen!