Zagrebačka nadbiskupija

 
Draga braćo i sestre u Kristu, redovnici i redovnice,

okupili smo se na ovim XLI. redovničkim danima pod geslom: "Krepost nade u posvećenom životu: poziv, znak i svjedočanstvo". Tema nije slučajna. Nalazimo se u godini Jubileja koji je imao za cilj probuditi nadu u svijetu koji boluje od gubitka nade: nade u budućnost, u pravednost, u mir, u ljepotu života.

Kao da su oči mnogih naših suvremenika postale umorne od gledanja u daljinu, a srca otupjela od čekanja. Koliko je onih koji kažu: "Nema smisla truditi se… Budućnost je neizvjesna… Sve ide nagore." Papa Benedikt XVI. u enciklici Spe salvi snažno primjećuje: "Tko ima nadu, živi drukčije: dan mu je novi život" (br. 2). Ako je istina da se današnji čovjek nalazi u "krizi smisla", onda upravo redovnici i redovnice - oni koji su svoj život potpuno stavili u Kristove ruke - moraju biti živi odgovor na tu krizu, svjetionici nade koji pokazuju da je Bog uvijek vjeran i da povijest nije zatvoreni krug besmisla, nego put prema ispunjenju.

Vaš život, dragi posvećeni, samim svojim postojanjem svjedoči da nada nije iluzija, ona je krepost koja nas otvara vječnosti. Ona je, kako naučava sveti Toma Akvinski, čvrsto pouzdanje u buduće dobro, koje nije moguće ostvariti bez Božje milosti (usp. Summa Theologiae, II-II, q.17, a.1). Vi ste znak da se može živjeti od vjere i iz vjere; ne od prolaznih obećanja, nego od onoga što je vječno.

Iako nam se čini da je posvećeni život u krizi, on nije prestao biti proročki glas i živi znak da Bog nije napustio ovaj svijet. Vaša prisutnost, vaša molitva, vaša djela milosrđa i vaša svakodnevna vjernost tiho, ali snažno poručuju: "Bog je živ, i zato naša nada ne presušuje."

Nada je srž vašega poziva, vaše karizme i vaše misije u Crkvi i društvu. Od vas se traži da budete znakovi Božjega kraljevstva koje dolazi i koje je otajstveno već među nama.

1. Nada kao poziv

U prvome čitanju prorok Hagaj govori narodu koji se vratio iz babilonskoga sužanjstva. Slika je dramatična: Hram, koji je bio središte vjere i znak Božje prisutnosti, leži u ruševinama. Narod gleda oko sebe i vidi samo sjenu prošle slave. Očaj i klonulost prijete ugušiti svaku volju za obnovom.

Prorok tada podiže glas i prenosi riječ Gospodnju: "Budi junak, narode sve zemlje… Na posao! Jer ja sam s vama!" (Hag 2,4). To je ključ svega! Gospodinova prisutnost jamstvo je obnove. Ono nije u zlatnim zidovima ni u ljudskoj snazi; nije u prošloj slavi, nego u Božjoj vjernosti njegovim obećanjima.

Ta je proročka riječ upućena i nama! U Crkvi i u redovničkim zajednicama ponekad prevladava osjećaj nostalgije. Baš kao i narod Izraela, sa sjetom uspoređujemo sadašnjost s prošlim vremenima misleći da je budućnost samo blijeda kopija onoga što je bilo. Mislimo kako nas je bilo više, kako smo bili snažniji, naša djela vidljivija i naši samostani nastanjeniji.

Ali upravo tu dolazi Riječ Gospodnja, jednako snažna i za nas danas: "Na posao! Jer ja sam s vama! (…) Ne bojte se!" (Hag 2,4-5) To je poziv na vjeru i hrabrost, na obnovljeno pouzdanje u Boga koji može izgraditi Dom slavniji od prvoga, ne od kamena, nego od živih ljudi.

Ovo je prva poruka nade: posvećeni život uvijek je aktualan jer izvire iz Božjega poziva. On ne prestaje biti aktualan zato što je društvo izgubilo osjećaj za sakralno ili zato što nema mladih koji bi se odazvali. Nije pitanje koliko nas je, nego s kim smo. A ako smo s Gospodinom, ako računamo s njegovom prisutnošću u našoj sredini, onda imamo budućnost.

Krepost nade rađa se upravo u tom prijelomu: kada ljudske sigurnosti nestanu, kada se oslonac više ne nalazi u brojkama, strukturi ili ljudskim priznanjima, nego u Bogu koji je vjeran. "Ako znamo sa zahvalnošću prihvatiti ono što je bilo", poručuje nam papa Lav, "otkrit ćemo da, upravo u malenosti i tišini, Bog voli preobražavati stvarnost, čineći sve novo vjernošću svoje ljubavi". Redovnički život jest poziv, ne samo individualni, nego i zajednički poziv na svjedočanstvo nade koja zna čekati jer "život ne ovisi uvijek o tome što činimo, već i o tome da se znamo oprostiti od onoga što smo mogli učiniti" (Lav XIV., Jubilejska kateheza, 17. rujna 2025.).

Zato, braćo i sestre, ne bojte se! Ako vam se čini da su zidovi ruševni, da su snage slabe i da je budućnost neizvjesna - sjetite se da je Bog taj koji gradi. Poklonimo mu svoje povjerenje u ovom sporom vremenu čekanja i imat ćemo budućnost.

2. Nada kao znak

Evanđelje nam donosi trenutak u kojem Isus učenicima postavlja pitanje: "A vi, što vi kažete, tko sam ja?" (Lk 9, 20). Time ne želi iskušavati njihovo znanje, nego želi izazvati osobni odgovor. Petar, nadahnut Duhom, odgovara: "Ti si Krist - Pomazanik Božji" (Lk 9, 20). Ta ispovijest vjere postaje korijenom svake nade. Ona se ne rađa iz psihološke samopomoći niti iz statističkih predviđanja, nego iz odnosa s osobom - s Isusom Kristom, živim Gospodinom. Zato sveti Pavao može reći: "Krist u vama, nada slave" (Kol 1,27). Ne "Krist negdje izvan vas", ne "Krist u prošlosti", nego Krist koji prebiva u vašim srcima i čini ih hramom svoje prisutnosti.

Što to znači za posvećeni život? Znači puno jer upravo je redovnički život znak te nade. Vaša prisutnost u Crkvi i društvu podsjeća ljude da Krist nije mrtva uspomena, nego živi Spasitelj. Kad ljudi vide redovnika ili redovnicu, čak i ako sami nisu vjernici, u njima se rađaju pitanja: "Zašto on ili ona tako živi? Što znači odricati se bogatstva, obiteljskog života, vlastite volje? Tko je taj za koga se isplati ostaviti sve?"

Način života redovnika postaje znak nade koja pokazuje da vrijedi živjeti za ono što nadilazi ovaj svijet, da postoji netko tko je vrjedniji od svih zemaljskih dobara i priznanja.

Posvećeni život pokazuje da je nebo stvarno, da je budućnost s Bogom sigurna i da povijest nije slučajnost, nego put prema punini u Bogu.

Draga braćo i sestre, vaš život nije samo osobni put svetosti. On je znak dan drugima. I zato se može reći: posvećeni život ogledalo je nade Crkve. Ako redovnici žive vjerodostojno, njihova prisutnost ulijeva nadu obeshrabrenima. Kada redovnici mole u tišini, ta molitva daje svijetu snagu koju ni ne sluti. Kada redovnici služe malenima, siromašnima, bolesnima, tada svjedoče da se nada ne boji slabosti, nego da se upravo u slabosti rađa snaga.

Isusovo pitanje "A vi, što vi kažete, tko sam ja?" vrijedi i danas. Od vašeg odgovora ovisi nada Crkve. A svijet, gledajući vas, može ponovno povjerovati da je Bog blizu, da On ima posljednju riječ i da život ima smisla.

3. Nada kao svjedočanstvo

Nakon što je Petar ispovjedio vjeru, Isus odmah progovara o križu: "Treba da Sin Čovječji mnogo pretrpi, da ga starješine, glavari svećenički i pismoznanci odbace, da bude ubijen i treći dan da uskrsne" (Lk 9,22). Kao da nam želi reći: nema istinske vjere, nema istinske nade, bez križa. To je paradoks kršćanske nade: ona nije bijeg od patnje, nije optimizam koji zatvara oči pred stvarnošću, nego hrabrost da se patnja primi i preobrazi.

Papa Benedikt XVI. podsjeća nas da upravo po nadi postaje očito da "evanđelje ne samo da obznanjuje stvari kojima čovjek obogaćuje svoje znanje, već ono i djeluje na čovjeka i mijenja njegov život" (Spe salvi, br. 2). A taj novi život najjasnije se očituje u spremnosti da se ide putem križa: kroz oskudicu, nerazumijevanje, pa ponekad i marginaliziranje. Kada redovnici i redovnice ostaju vjerni i u trenucima kada njihovo djelovanje ne donosi vidljive plodove, tada se očituje snaga nade. Kada mole u tišini samostana, dok im društvo poručuje da je molitva beskorisna, oni svjedoče da nada gleda dalje od statistike i priznanja. Kada ustraju u služenju malenima, iako je to često nezahvalno i nevidljivo, tada pokazuju da je njihova snaga u Kristu koji je postao poslušan do smrti na križu (usp. Fil 2,8).

Naša povijest ispunjena je svijetlim primjerima takvoga svjedočanstva, kako u dramatičnim prilikama kada je trebalo podnijeti mučeništvo, tako i u skrovitosti redovitog služenja. Svjedočanstvo nade ne mora biti spektakularno da bi bilo snažno. Naprotiv, ono je najdjelotvornije kad izvire iz vjernosti i ljubavi. Kada netko vidi redovnika koji ostaje miran u teškoćama, redovnicu koja se raduje i u oskudici, zajednicu koja podupire svoje članove te je snažna iznutra i kada nema vanjske sigurnosti, tada se svijet pita: "Odakle im ta snaga?" Odgovor je: iz nade, iz Krista koji je obećao biti s nama do svršetka svijeta (usp. Mt 28,20).

U tom smislu, redovničko svjedočanstvo nade uvijek je uskrsno svjedočanstvo. Križ je njegov sastavni dio, ali križ nije kraj. Posvećeni život kaže ovome svijetu: da, patnja postoji, križ je stvaran - ali još je stvarnije uskrsnuće.

4. Buđenje nade u Crkvi i društvu

Današnji svijet, braćo i sestre, vapi za kršćanskom nadom. Na licima mladih često vidimo ugašene oči koje ne gledaju prema budućnosti i boje se sutrašnjice, koje više ne sanjaju jer im se snovi čine neostvarivima. Koliko obitelji živi u tjeskobi zbog ekonomske nesigurnosti, nestabilnosti brakova, demografskog pada i straha za budućnost djece? Koliko puta i naše društvo izgleda kao da ne zna kamo ide prepuštajući se valovima relativizma, individualizma i površnih obećanja?

U takvoj situaciji posvećeni život mora progovoriti - ne tonom kritike izvana, ne kao promatrač koji samo pokazuje na rane svijeta, nego kao svjetionik iznutra, koji u tami pokazuje smjer jer svjetionik ne uklanja oluju, ali nudi sigurnost puta.

Zato nam je potrebno buđenje. Naše zajednice ne smiju se zatvoriti u nostalgiju ili strah, nego trebaju biti "kuće nade", a to znači kuće u kojima se moli i gdje ljudi mogu pronaći mir; kuće u kojima se može zaustaviti, biti saslušan, u kojima čovjek može izreći svoje boli i biti prihvaćen. Bratstvo i sestrinstvo redovnika i redovnica trebaju svjedočiti da zajedništvo nije običan suživot. Vaši redovnički zavjeti trebaju svjedočiti da se Crkva ne obnavlja velikim programima i strukturama, nego vjerodostojnim svjedočanstvom svetosti koje poput kvasca, polako, tiho, ali neumoljivo preobražava cijeli svijet.

Draga braćo i sestre, svijet će ponovno zadobiti nadu kada je vidi utjelovljenu. A vi ste pozvani biti upravo to: utjelovljena nada Crkve, svjedočanstvo koje se može vidjeti, dotaknuti, susresti.

Prorok Hagaj nas podsjeća: slava novoga Hrama bit će veća od prijašnje. To vrijedi i za redovničke zajednice danas. Možda vas je manje, možda su vanjski znakovi slabiji, možda vas svijet manje vidi ili razumije, ali to nije razlog da klonete, jer Gospodin je s vama. Njegova prisutnost vaša je snaga, njegova vjernost vaš je temelj, njegova obećanja vaša su sigurnost.

Krist nas danas ponovno pita: "A vi, što vi kažete, tko sam ja?" Ako ga priznamo Mesijom i Gospodinom ne samo riječima, nego životom, tada naša nada ne može umrijeti. Tada i naša slabost postaje prostor njegove snage, a naša malenost mjesto gdje se očituje njegova slava.

Zato, redovnici i redovnice, probudite se! Ne dopustite da vas uspava nostalgija za prošlim vremenima, niti vas obeshrabri težina sadašnjosti. Budite budni stražari nade u ovom vremenu! Otvorite vrata svojih zajednica i svojih srdaca - ne bojte se izaći na periferije, ne bojte se doticati rane ljudi. Svijet čeka vašu riječ, vašu prisutnost, vašu molitvu, vašu radost. Crkva vas treba kao žive znakove Kristove blizine, kao proroke budućnosti, kao svjedoke nade koja ne postiđuje (Rim 5,5).

Neka redovnički život u Hrvatskoj danas bude poziv na vjeru, znak živoga Krista i svjedočanstvo nade koje ohrabruje i gradi budućnost. Budite svjetionici u noći, budite kvasac u tijestu, budite braća i sestre koji svojim životom govore: "Bog je vjeran, Bog je među nama, Bog je budućnost čovjeka."

Neka vas u tom poslanju prati zagovor Blažene Djevice Marije, Majke nade, koja je pod križem vjerovala protiv svake nade i koja je u tišini Velike subote čuvala plamen vjere dok su svi drugi mislili da je sve izgubljeno.

I neka se na vama, na vašim zajednicama i na čitavoj Crkvi i svijetu ostvari obećanje Gospodnje: "I na ovom ću mjestu dati mir" (Hag 2,9). Amen.