Zagrebačka nadbiskupija

   
Dragi kardinale Josipe i nadbiskupe Dražene,
prezbiteri i đakoni, redovnici, redovnice i bogoslovi,
drage obitelji, očevi i majke, djedovi i bake, mladi i djeco,
dragi hodočasnici iz Zagrebačke nadbiskupije,
braćo i sestre u Kristu, našoj Nadi!
 
1. Među temeljnim odlikama hodočašća ističe se činjenica da nas hodočašća vode u otajstvo onoga što je bitno u našemu životu; da nam pomažu tražiti i pronalaziti uporišta i smjerokaze; i u sebi nose - nadu! Hodočašća imaju polazište i dolazište koje treba otvorenost i prihvaćanje novih i neočekivanih putova i obzora.

Osim toga, hodočašća - osobito na mjesta kakvo je za nas Rim - sažimaju vremena i prostore, kao što to zorno pokazuju ovi dani pa tako i ovo naše slavlje.

Nakon jučerašnjih i današnjih susreta, bogatih i snažnih u ljepoti Katoličke Crkve i prisutnosti pape Lava XIV., našli smo se, štoviše - okupljeni Božjim Duhom u ovoj crkvi svetih Ambrozija i Karla (Boromejskoga), u lombardijskoj nacionalnoj crkvi, tik do Papinskoga hrvatskog zavoda i crkve svetoga Jeronima.

2. Od svojih studentskih dana rado navraćam u ovu crkvu, a priprema za današnje slavlje vratila me je više od trideset godina unatrag i povezala vremena i prostore. Znamo da, kada se pobliže upozna neki grad, neko mjesto; posebice kada u to mjesto ugradimo dio svoga života, pronalazimo neslućene povezanosti koje daju dublji smisao. Stoga smatram itekako znakovitim ovo slavlje, na ovome mjestu u crkvi spomenutih naslovnika: dvojice milanskih biskupa, itekako važnih i za sveopću Crkvu.

Ovdje susrećemo sv. Ambrozija, jednoga od četvorice velikih zapadnih crkvenih otaca i naučitelja koji su nam, svi redom, na svoj način bliski; uz Ambrozija, ovdje doživljavamo združene: sv. Jeronima, sv. Augustina i sv. Grgura Velikoga.

Sv. Jeronim, ne samo da je svojim krajevnim podrijetlom u našoj Crkvi i narodu prepoznat kao izniman pratitelj i nositelj duhovnoga hoda tijekom stoljeća, nego je dragocjenost za cijelu Crkvu po svome prijevodu Svetoga pisma i tumačenjima; po uronjenosti u rimsku kulturu u susretu kršćanstva s novim gibanjima i pojavama u tadašnjemu Carstvu. Pod njegovim imenom stoljećima progovara i naša hrvatska prisutnost u Rimu.

Sv. Augustin, također duboko vezan uz Milano i Rimu, duhovno dijete sv. Ambrozija, još i danas progovara svježinom svojih misli i čudesnih zapisa. Nedaleko odavde nalazi se i crkva s njegovim imenom, u kojoj je grob njegove majke, sv. Monike. Uz to, nije nevažno da je sadašnji papa Lav iz reda augustinaca.

Sv. Grgur Veliki, papa (u Rimu mu je crkva u blizini Koloseja), rođeni Rimljanin, također je po mnogočemu živ i trajno prisutan u našemu vjerničkom životu, možda najprepoznatljiviji: po pjevanju koje po njemu nosi ime - 'gregorijansko'; po reformama crkvenoga života i po prvim snažnim misijskim zamasima koji do danas, u vrtlogu migracija, pokazuju kako Crkva u zemljama i krajevima u kojima vlada bijeda - noseći Kristovo evanđelje - nastoji omogućiti da ljudi u svojoj domovini žive dostojanstvo i mir.

3. Ipak, draga braćo i sestre, ova je manja bazilika poznata ponajprije pod imenom San Carlo al Corso.

Na mjestu stare crkve sv. Nikole iz 10. stoljeća kojoj se u 15. st. mijenja svetac naslovnik te postaje crkva sv. Ambrozija, njemu se dodaje ime sv. Karla Boromejskoga, nakon kanonizacije 1610. godine. Dvije godine kasnije (1612.) započinje gradnja ove nove crkve, po nekim ustrojbenim arhitektonskim obilježjima (kao što je, jedini takav u Rimu, ovaj ophodni put, deambulatorij oko oltara) slična milanskoj katedrali.

Iza oltara, na prikladno uređenome mjestu, čuva se (od 1613.god.) posebno čašćena relikvija - srce sv. Karla. Stoga je lijepa podudarnost i to da smo kao Zagrebačka Crkva ovdje s našim nadbiskupom Draženom čije je ime i imendansko slavlje vezano baš uz sv. Karla!

Dodajem još i to da je u ovoj crkvi na Josipovo prije sto godina (19. ožujka 1925.) za biskupa zaređen Angelo Giuseppe Roncalli, budući papa i svetac Ivan XXIII.

4. Kao što možete primijetiti, ovdje je puno dragocjenosti koje su rođene iz kršćanskoga nadahnuća, puno je plodova kršćanske kulture i umjetnosti koji i danas imaju snagu obnavljanja i novih početaka. Jer, nije novo sve što se čini novim, i nije zastarjelo sve što se čini (pre)starim. Upravo suprotno! Čim više i dublje ulazimo u kršćansku kulturu, tim više otkrivamo snagu koju je suvremena kultura na zapadu zanemarila i zbog toga sebe osudila na muku lutanja u besmislu jer više ne poznaje izvore od kojih zapravo i danas živi.

To me potiče da s vama, na jednome primjeru umjetnosti u ovoj crkvi, razmotrim kako nam kršćanska baština i danas pomaže u otkrivanju i življenju kršćanske nade za kojom čeznemo mi, ali, u konačnici, svaki čovjek. Nek' to bude ujedno i poticaj da se pitamo što znamo i koliko vrjednujemo prošlost i kršćansku kulturu vidljivu u Zagrebu, u našim župama i u cijeloj Hrvatskoj.

Ovdje se ne kanim osloniti na najveća djela kao što je freska Giacinta Brandija, 'Pad pobunjenih anđela' (na svodu glavne lađe, izrađene od 1676. do 1679.) ni na sam oltarni prostor, niti na djela u kapeli Filipa Nerija, vezana uz sv. Stanislava Kostku i sv. Alojzija Gonzagu, po kojemu je ime dobio i bl. Alojzije Stepinac.

Dok se nalazimo pod ovom kupolom, petoj po veličini u Rimu, pozornost skrećem na jedno poznato, ali skromnije djelo koje je naslikao Pio Paolino (1620.-1692.). U molitvama i razmatranjima ovdje su me privukle alegorijski prikazi raznih krjeposti i darova: od prikaza vjere i milosrđa, preko pravednosti i mira, do snage i čistoće.

5. Slaveći Jubilej ove godine posebno ističemo milost, krjepost pouzdanja i nade! U ovoj crkvi pri ulazu u lijevoj lađi na svodu je (1677.) naslikana nada s pomoću alegorijskih likova i to tako da ženski lik koji prikazuje nadu uz sebe ima prepoznatljivo sidro.

Uz taj su lik dva druga lika, jedan ispod oblaka na kojem je nada, a drugi iznad. Ispod je lik starca koji drži pješčani sat i predstavlja Vrijeme (Tempus), vremenitost, odnosno prolaznost vremena. Ženski lik, uzdignut nad alegorijom nade sjedi na zemaljskoj kugli, držeći u lijevoj malo spuštenoj ruci simbol Mjeseca, a u podignutoj desnoj ruci simbol Sunca. Taj ženski lik predstavlja Istinu (Veritas).

Kako snažna slika puna mudrosti! Nada ima obje ruke podignute, postavljene tako da ostavljaju dojam da nada istodobno želi dohvatiti Sunce, svijetlo Istine, i obraniti se od njegova prejakog sjaja. Predivno osmišljen prikaz nade koja živi u prolaznosti vremena, ali ga i nadilazi.

Nada u nama pokazuje da smo stvoreni za vječnost, za puninu istine i radosti. Ta je freska i poučna i nadahnjujuća. Nada je krjepost koju živimo zajedno s vjerom i s ljubavlju - to troje je neodvojivo! - ali ona je - s jedne strane - trajno u odnosu prema vremenitosti, a s druge strane - u odnosu prema istini vječnoga. Nada je zagledana u svjetlo vječnosti i u nebeski sjaj, i onda kada je, ili: baš onda kada je suočena sa svim teškoćama prolaznosti!

Takvo je naše hodočašće, takav je cijeli naš život. On traži odgovor na bitna pitanja: o otajstvu života, o našoj stvorenosti, smrtnosti i punini, za kojom čezne svaki čovjek, a koju mi kršćani prepoznajemo i živimo u Isusu Kristu, u njegovu utjelovljenju, smrti i uskrsnuću; u daru Duha Svetoga po kojemu u euharistiji već živimo predokus punine istine, dobrote i ljepote vječnosti. Na tome tragu svaki se čovjek mora zapitati: Kakav bi smisao imala u nama čežnja za puninom da punine nema!?

6. Draga braćo i sestre! U našemu se hodočašću, a osobito u slavljima sakramenata susreću prošlost, sadašnjost i budućnost. Pritom ne bismo smjeli previdjeti znakovitost mjesta na kojemu se nalazimo.

Ova crkva i naš hrvatski Zavod dio su trga koji u svome središtu ima ostatke Mauzoleja cara Augusta, cara s epitetima božanstva, koji je u Rimskome Carstvu uspostavio izvanjsko blagostanje, tako da je to razdoblje nazvano i 'Augustovim mirom'.

Za nas je od toga puno značajnije da se u vrijeme njegove vladavine rodio Isus Krist, o čemu čitamo u Evanđelju božićnoga otajstva. Sâm se Bog utjelovio, Božja je Riječ postala tijelom; u vremenitost je ušla Vječnost. Kojeg li događaja Nade (!), događaja na koji se oslanja svako slavlje redovitoga Jubileja u Crkvi. Uz Mauzolej se vidi i tzv. 'Ara pacis' ('Žrtvenik mira'), izrađen u spomen Augustovih postignuća. No, znamo da nijedan mir, nametnut osvajanjem i porobljavanjem nije istinski mir.

Iznad Augustova mauzoleja, izgrađenoga na 'Marsovu polju'; tu, odakle su rimske legije kretale u vojne pohode zazivajući pomoć svoga božanstva ratovanja po kojemu se i danas u pojedinim jezicima zove mjesec ožujak (Mars/t), na trgu s južne strane nalazi se pročelje našega Zavoda, na vrhu kojega je mozaički triptih, djelo hrvatskoga umjetnika Joze Kljakovića.

Na središnjemu mozaiku prikazan je Krist koji jednom rukom blagoslivlja, a u drugoj drži palminu granu mira. Uz sv. Petra i likove koji predstavljaju hrvatski narod, nalaze se i natpisi: „Nobiscum Deus“ - „S nama Bog“, što je prijevod imena Emanuel, onoga imena koje izravno upućuje na Kristovo rođenje; i drugi natpis: „Princeps pacis“ - „Knez mira“. Oba imena iz proroštva o dolasku Mesije - Pomazanika, Spasitelja, ostvarena su ne u zemaljskim vlastima i vladarima nego jedino u Bogu, u Božjemu Sinu koji se rodio, umro i uskrsnuo radi spasenja svijeta.

7. I još jedna podudarnost. Na jednoj strani (Kristu zdesna) toga triptiha mozaikom je prikazano pokrštenje Hrvata, a na drugoj je mozaik koji prikazuje krunjenje kralja Zvonimira (1075. ili 1076.) po poslanicima pape Grgura VII. Važno je to za ovu godinu u kojoj se spominjemo jedanaest stoljeća hrvatskoga kraljevstva, također obnavljajući nadu koja prožima naše katoličko življenje vremenitosti, da se ne bojimo u svoj život u društvu ugrađivati ono što je kroz povijest, jedino, davalo dobre plodove hrvatskoj domovini. Da budemo, kako nam je danas (tijekom opće audijencije) rekao Papa, „kvasac nade u društvu.“

Iznad prikaza krunjenja napisano je ime: „Demetrius Svinimirus (Croatiae et Dalmatiae dux...)“ - Dmitar, Demetrije Zvonimir, a danas je u našemu liturgijskom kalendaru spomen svetoga đakona Demetrija Srijemskoga i drugih mučenika s početka 4. st.

Također na današnji se datum spominjemo neovisnosti naše hrvatske države koja je ostvarena ljubavlju, žrtvama, mučeništvom ljudi koji su u sebi nosili nadu „punu besmrtnosti”; nadu koja nadilazi prolaznost. Neovisnost i sloboda stoljećima su bili dio nadanja našega naroda, da bi se dokinule nepravde, neistine, sve što sputava radost, razvoj i boljitak, zajednički život u dobru.

Zato molimo da ni mi, a poglavito naši mladi, ne odustajemo od domovine, od nade za Hrvatsku, od dobra koje je suprotnost sebičnosti. Ovdje u Rimu bezbroj je hrvatskih snova, darivanja, nastojanja; ovdje su se školovali, duhovno oblikovali pastiri i nositelji hrvatske kulture; ovdje su utočište nalazili progonjeni; ovdje je dozrijevalo zrnje za izorane brazde hrvatskih čežnja.

Ovdje, u krilu Crkve, živi prepoznavanje opsega dobra svijeta, a za nas je važno i opće dobro Europe, naše Europe, Europe kršćanske nade (!), u raznim nejasnoćama i ispod nadvitih turobnih oblaka!

Kneza mira molimo za mir; Duha Svetoga za mudrost i snagu, nebeskoga Oca za rast njegova kraljevstva koje je na nebu, ali i među nama.

8. Dragi hodočasnici, stav proroka Jone pokazuje da ima različitih nadanja. Jona se srdi, jer je Bog milosrdan i jer želi spasiti ljude, Jona se nadao da će Bog posegnuti za kažnjavanjem i uvesti red kakav je on zamišljao. To je „obrnuta nada“.

Umjesto da se raduje Božjoj dobroti, on gubi nadu i razočaran se udaljuje od Boga. A sve polazi od pogrješnoga stava koji i nas poučava, jer je Jona svoje gledište stavio na mjesto koje pripada Bogu.

Kada Boga želimo „prizemljiti“, tada zapravo samima sebi oduzimamo pogled prema istini, jer ljudska nada ne može podnijeti sjaj božanske istine. Samo s Bogom to možemo, u Kristovu križu, kao što molimo: „U tvojoj svjetlosti mi svjetlost vidimo.“ Na pitanje: „Jona, srdiš li se s pravom?“ on odgovara odlučnim „Da!“ ne razmišljajući ni pravo istinito, jer se nazire dojam da Jona razgovara sa sebi ravnim.

I neke kršćanske duhovnosti Boga predstavljaju tek kao čovjeku jednakoga, dopadljivo bliskoga, ali niječući istinu o različitosti stvorenja i Stvoritelja, o ljepoti Božjega iskoraka i dara. Ako dokinemo darovanost, nužno idemo putem uništenosti i oholosti.

Da ne bismo slijedili Jonine tragove, odgovorili smo psalamskim prepjevom, priznajući svoju malenost, svoju poniznost, radujući se Božjoj dobroti; „Kušajte i vidite kako je dobar Gospodin!“

9. Sv. Karlo Boromejski u svome je biskupskom geslu (i u grbu) imao samo jednu riječ: Humilitas (Poniznost). U tome stavu živi zahvalnost i čežnja. Iz toga je stava rođena i molba učenika: „Gospodine, nauči nas moliti.“ I od Isusa, koji se ponizio, da bismo mi bili uzvišeni, primili smo molitvu punu Božje blizine i topline.

U molitvi „Oče naš“ nalazi se pouzdanje i odgovor na najbitnije u životu, to je molitva u kojoj se vidi da je čovjeku stalo do Boga, njegove svetosti, imena i kraljevstva i volje. No, jednako tako u toj molitvi progovara Božja briga za čovjeka: za kruh, za oproštenje i za slobodu od zla. Čudesna je to razmjena ljudskih potreba i Božje milosti, uzajamno prepuna nade i sigurnosti.

Isus nas uči moliti tako da ne govorimo: „ja“ i „moje“, nego uvijek „ti“ i „tvoje“, odnosno - „naše“! Tvoje je, Bože, ime i kraljevstvo; i premda su naši dugovi, dužnici i grijesi, ti si naš Otac i daješ nam naš kruh. Ti nam otpuštaš grijehe i izbavljaš nas.

Gospodin nas svojom i našom Molitvom ne uči moliti samo za sebe, jer kruh za mene je tek materijalna danost, a kruh za bližnje, koji su mi braća i sestre, duhovna je zbilja punine istine. Isus nas, svoje učenike i učenice, uči moliti ne da bismo tražili stvari, nego da bismo se ponovno povezali s Bogom i postali dionici njegova darivanja.

I u tome nam Rim nudi predivne slike fontana, da se napajamo na svježini i snazi, da učimo primati i davati, biti dio protjecanja, rukavaca kojim teče nebo, znakovi nade i novoga života.

Molimo za milosti Hodočašća nade, za obnovu ili promjenu u kojoj se u kušnje razočaranosti vraća milost privlačnosti, onako kako je to gorljivo svojom ljudskošću i svojom poniznošću, spajajući predanu baštinu prošlosti i zahtjeve nemirnoga vremena u kojemu je živio, činio sv. Karlo Boromejski, postavši simbolom nade, obnove Crkve i društva, koja je progovorila snagom barokne umjetnosti.

10. A što je s našom nadom? Činjenica da smo ovdje potvrđuje da nam je darovana, da s njome i od nje živimo. Ovim hodočašćenjem u svijetu razdiranom nepravdama i sukobima svjedočimo: drukčija je povijest moguća.

Ponad života svih silnika i moćnika na svijetu, od kojih ostaju najčešće samo ruševine, zadivljujuće, ali ipak ruševine, nalazi se Krist, Knez mira koji blagoslivlja i poziva na prihvaćanje dara nade koja se ne podvrgava određenomu trenutku niti se povija pred razočaranjem.

Ta nada je već bačeno sidro u luci... Tko se nada u Kristu zna da nas već prati sjaj svjetla, koje je ispred nas. I kada svi oko nas govore: „Odustani! Odustani od traženja, od napora, ljubavi i života!“, ta nada ustrajno ponavlja: „Pokušaj još jedanput! U tebi je Božji dar vjere, ljubavi i nade. I dok vjera vidi ono što jest, nada vidi ono što će biti, prema čemu hodimo. Dok ljubav ljubi ono što jest, nada već voli ono što će biti.

I kao što se ne možemo radovati sami, tako ni nada u samoći nema smisla. Isus nam je objavio da je otajstvo života u nama po ljubavi nebeskoga Oca „koji je naš“, po zagovoru Bogorodice koja je i naša Majka; po ljepoti stvorenoga svijeta i domovine kojoj pjevamo „Lijepa naša domovino“. U kršćanstvu ima smisla 'moje', samo ako je izraslo iz ljubavi prema 'našemu'. Tako i hrvatska domovina nije naša jer je lijepa, nego je lijepa jer je naša, lijepa jer kada ju volimo.

Radujmo se na putu koji nam je darovan u našoj Crkvi, u kojoj je prisutnost i nada Božjega kraljevstva u trajnome odnosu prema vječnosti i prema istini naše vječnosti u Bogu.

Amen.