Govor nadbiskupa Kutleše na Danu Pravnoga fakulteta Hrvatskoga katoličkog sveučilišta
GOVOR ZAGREBAČKOGA NADBISKUPA DRAŽENA KUTLEŠE
Dan Pravnoga fakulteta Hrvatskoga katoličkog sveučilišta
Zagreb, Sveti Martin Tourski, 11. studenoga 2025.
Drage studentice i studenti, poštovani profesori i uzvanici, dragi gosti!
S posebnom radošću i zahvalnošću Bogu okupili smo se danas na prvoj proslavi Dana Pravnog fakulteta Hrvatskoga katoličkog sveučilišta koji je ove akademske godine započeo sa svojim radom.
U vremenu sveprisutnog relativizma vrijednosti i svođenja ljudskoga dostojanstva na subjektivni doživljaj prava i obveza, početak rada Pravnoga fakulteta unutar Katoličkog sveučilišta pokazuje se iznimno važnim. S jedne strane, tim činom Crkva potvrđuje svoju kontinuiranu svijest o potrebi i važnosti zakona kao i povjerenje u mogućnost dobrog i pravednog uređenja ljudske zajednice. S druge pak strane, Hrvatsko katoličko sveučilište u Pravnome fakultetu dobiva važno sredstvo osnaženja i oživotvorenja nadahnuća koje je oblikovalo europski duh još od najranijeg susreta kršćanstva s rimskim pravom. Upravo taj susret rađao je velikane razuma i savjesti i pokazivao da pravo nije niz tehničkih uredbi, nego živi dijalog između norme i vrijednosti, između poretka i slobode, između onoga što jest i ideala kojemu treba težiti.
Pravo je u svojoj biti ljudski čin i čin zajednice. Rađa se ondje gdje se ljudi susreću, gdje zajednica traži red, pravednost i mir. Ono nije i ne smije biti ideološki konstrukt, nego živi poredak koji raste iz ljudske naravi i društvenog iskustva. U tome je smislu točna tvrdnja da "država ne stvara pravo, ona stvara zakone, a država i zakoni podložni su pravu" (E. Kaufmann).
Pravo se često razumijeva kao nametnuta zapovijed, kao instrument moći, naredba odozgo. No, izvorno, pravo dolazi odozdol, iz života, iz odnosa, iz sposobnosti čovjeka da u drugome prepozna bližnjega. Ono nije tek sustav zapovijedi, nego mreža odnosa koja nas uči kako živjeti zajedno. U tom smislu ono je izraz ljudske solidarnosti i odgovornosti, uređenje koje organizira odnose, čuva slobodu i red, ali i poštuje raznolikost. Stoga je autentično pravo uvijek pluralno, nije zatvoreno u granice države, nego živi u mikro i makro zajednicama, u svakom prostoru gdje ljudi žele pravedno urediti svoje odnose.
Na katoličkom sveučilištu pravo se ne može poučavati samo kao vještina, nego kao poziv na služenje. Stoga svrha ovoga fakulteta nije naučiti služiti se zakonima kao oruđem moći, nego naučiti čuvati pravo u službi istine i pravednosti.
U tom duhu želimo da ovaj fakultet odgaja pravnike koji neće služiti interesima moći, nego braniti dostojanstvo čovjeka. Želimo da pravnici, suci, odvjetnici i javni službenici koji odavde iziđu u svom radu ne zaborave Kristovu riječ: "Blago gladnima i žednima pravednosti: oni će se nasititi!" (Mt 5,6).
Vjerujem da ste ovdje s uvjerenjem da samo norme koje štite općeljudske vrijednosti te pravo koje se promatra u svjetlu dobra, mogu izgrađivati zajednicu. Pravni poredak se rađa iz društva, ali i iz vjere u najdublji smisao čovjekova života. Zato su Crkva i pravo povijesno uvijek bili povezani. Crkva je, u svom kanonskom poretku, čuvala svijest da zakon nije zapreka milosti, nego njezin red i zaštita. Ondje gdje nestaje poštovanja prema poretku, gubi se i povjerenje u čovjeka.
U tome smislu zadaća Pravnog fakulteta unutar Hrvatskoga katoličkog sveučilišta bit će i zadaća obnove povjerenja između vjere i razuma, morala i prava, vrijednosti i norme. Zaboravi li pravo svoje izvorište u istini o čovjeku, u prirodnom zakonu, u ideji pravednosti postaje prazna forma, sredstvo interesa, alat moćnih. Ne budemo li u stanju iz svoje društvene i pravne povijesti iščitavati odgovore o onome što nas je izgrađivalo u društvenom i političkom smislu i o onome što nas je razaralo i otimalo nam identitet, zapast ćemo u zaborav i u svijet bez uporišta koji lako gubi sposobnost razlikovanja između dobra i zla i u kojem pravo gubi orijentir.
Drage studentice i studenti! Svjedočimo dubokoj ranjenosti našega suvremenog svijeta. On je podijeljen raznim ideologijama, iscrpljen tjeskobom i nemirima, izgubljen u potrošnji i površnosti. U takvom svijetu, zadaća ovoga fakulteta nije samo obrazovna. Ona prerasta u proročki poziv da se u društvu koje gubi dušu ponovno probudi nada u sposobnost ljudskoga duha. Ako želite spoznati istinu i ako budete kadri "pogledati preko sebe i uzdići svoj pogled ponad vlastitih nakana, moći ćete ponovno steći pravu povezanost sa svojim životom slijedeći put istine" (Ivan Pavao II., Fides et ratio, 15).
Suvremena civilizacija kao da pluta u stalnoj sadašnjosti, bez korijena i bez cilja. U takvom društvu pravo često postaje oruđe moći, a ne zaštita slabih; sloboda se pretvara u sebičnost, a istina u osobno mišljenje. Zato je potrebna nova generacija pravnika koji će imati hrabrosti biti drugačiji, ljudi koji će svojom stručnošću i svojim kršćanskim uvjerenjima liječiti rane društva: ranu nepravde, ranu laži, ranu cinizma, ranu ravnodušnosti.
Naše društvo ne treba samo pametne pravnike, nego gorljive svjedoke savjesti, ljude koji znaju da se osjetljivost za pravdu ne rađa u sudnicama nego u srcima; da je istina jača od ideologije, a vjera snažnija od sumnje.
Dragi profesori, vaš poziv nije samo prenositi znanje, nego oblikovati savjesti, formirati poglede. To je ozbiljna zadaća u kojoj vaša osobnost i vaše svjedočanstvo imaju nezamjenjivu ulogu.
Poučavajte da se pravda ne traži samo u zakonima, nego u savjesti. Podsjećajte da se istina ne brani argumentima nego životom. Pomozite studentima shvatiti kako pravo nije alat uspjeha, nego službe istini i ljubavi. Neka ovi prostori budu mjesta gdje se znanje prožima duhovnošću, a razmišljanje postaje čin vjere.
Drage studentice i studenti, ulazite u svijet u kojemu će vas kušati tri napasti: znanje pretvoriti u moć, uspjeh zamijeniti istinom, savjest ušutkati uime karijere.
Ova će ustanova Pravnoga fakulteta ispuniti svoju svrhu ako u njoj steknete uvjerenje kako je najveća snaga pravnika u njegovu karakteru, a ne u tehnici koju je svladao. Ako odavde iziđete kao ljudi koji će se pravnim umijećem služiti kako bi mudrost koju Bog daje pretočili u ljubav prema čovjeku, onda na ovome mjestu nećete studirati uzalud. Ako budete živjeli to poslanje, bit ćete blagoslov ovom narodu. Naša domovina ne treba još zakona, ona treba poznavaoce njihova smisla i svrhe, one koji s pogledom usidrenim u Bogu, izvoru pravednosti, i sami usvajaju krepost pravednosti. Trebamo žene i muškarce čista srca, oštra razuma i široka duha, koji će graditi društvo pravednosti i mira oplođeno duhovnim vrijednostima koje su nas oblikovale.
Svijet je umoran od laži, ali još uvijek gladan istine. Taj svijet čeka mostove nade koji se grade znanjem, žrtvom i vjerom. Upravo zato Pravni fakultet Hrvatskoga katoličkog sveučilišta mora biti znak nade; ne samo akademska institucija, nego duhovna zajednica koja svjedoči da je moguće spojiti razlomljene dijelove ljudskosti. To znači: spojiti vjeru i razum, pravo i pravednost, znanje i ljubav. U konačnici, spojiti zemlju i nebo. Kada to činimo, postajemo ono što Bog od nas želi, suradnici Krista, jedinoga mosta između neba i zemlje.
Na kraju želim iskreno zahvaliti svima koji su svojim zalaganjem, stručnošću i vjerom u ideal istine ugradili dio sebe u ostvarenje ovoga velikog djela, osnutka Pravnoga fakulteta Hrvatskoga katoličkog sveučilišta.
Neka nas vodi Duh Sveti, Duh istine i pravednosti, kako bismo u svemu što činimo tražili lice Božje na licu svakoga čovjeka. Neka Duh Sveti učvrsti ovaj fakultet da u svemu bude svjetionik istine i pravednosti i neka po uzoru na svoga zaštitnika svetoga Martina Tourskoga svoju misiju prepozna u zaštiti obespravljenih siromaha današnjice.
Hvala lijepa na pozornosti.