Zagrebačka nadbiskupija

Pomoćni zagrebački biskup Ivan Šaško predvodio je u petak 6. ožujka na mjesnom groblju u Kamenici sprovodne obrede za preč. Andriju Martinuša, svećenika Zagrebačke nadbiskupije, koji je preminuo u ponedjeljak 2. ožujka 2026. godine u 75. godini života i u 49. godini svećeništva.

Na kameničkom groblju od pokojnog su se svećenika Martinuša oprostili brat Božidar, sestre Magdalena, Agata i Josipa sa svojim obiteljima, rodbina i prijatelji, redovnice, suradnici i djelatnici Nadbiskupskoga duhovnog stola, međubiskupijskih sudova i Svećeničkog doma sv. Josipa te tridesetak svećenika Zagrebačke nadbiskupije i Varaždinske biskupije, među kojima i umirovljeni varaždinski biskup Josip Mrzljak.

Na početku sprovodnih obreda mons. Šaško je u svoje osobno ime i uime zagrebačkog nadbiskupa Dražena Kutleše uputio izraze sućuti te potaknuo na molitvu i zahvalnost za dar života svećenika Martinuša kojega sahranjujemo u njegovoj rodnoj Župi sv. Bartola apostola u Kamenici. „Kada se čovjekovo tijelo nakon smrti vrati u kraj u kojemu je netko rođen, izgleda da se krug zatvorio. No, u svojoj vjeri znamo da se, otkako je čovjek začet, život ne zatvara. Štoviše povratak, makar samo tijela u lijesu, poziva da razmotrimo plodove i vidimo nove, darovane, zemaljski dovršene i nedovršene krugove“, rekao je biskup Šaško.

Govoreći nadalje o smislu kršćanskog oproštaja, naglasio je da sprovod nije prigoda za uljepšavanje slike o pokojniku, nego za istinu i zahvalnost: „Na sprovodu nije mjesto selektivnih prikaza i veličanja čovjeka... No, na sprovodu jest mjesto istini, zahvalnosti i prepoznavanju onoga što je Bog po nekome čovjeku darovao i ostvario.“

Biskup se prisjetio osobnih susreta s pokojnikom još iz vremena bogoslovije te njegovog dugogodišnjeg života u Svećeničkom domu, ističući da je njegova služba bila usko povezana s Nadbiskupskim duhovnim stolom, crkvenim sudovima i ispovjedničkom službom, osobito u svetištu Majke Božje Bistričke i u zagrebačkoj katedrali.

Posebno je naglasio skroviti karakter njegova svećeničkog djelovanja: „Njegovo skrovito služenje, nenametljivo, gotovo nevidljivo, medijski neprisutno, a opet neizostavno za rast i jačanje crkve. Služenje, taj ključ za razumijevanje kršćanstva, taj nerazumljivi ključ svima koji traže isticanje zasluga i zemaljskih veličina.“

Biskup Šaško povezao je osobnost pokojnika s likom svetog Bartola apostola, zaštitnika župe, odnosno biblijskim Natanaelom: „U Andriji prepoznajemo nešto bartolovsko, zapravo natanaelovsko... Istinitog Izraelca, čovjeka u kojemu nema prijevare. To je važna odlika koja resi našeg Andriju, iskrenost i istinoljubivost koja mu je u povezanosti s humorom i blagošću dala dar da svima može reći istinu, a da se drugi ne uvrijede, da ne budu ogorčeni, nego da i sami malo se nasmiju na svoj račun.“

Govoreći o njegovoj svećeničkoj službi, istaknuo je spoj milosrđa i pravednosti koji je obilježio njegov rad ispovjednika i djelatnika crkvenog suda: „Njegov križ bolesti koji je nosio, oblikovao ga je da živi i napetost i snagu koja se rađa između boli i smijeha. Bio je ispovjednik, bio je djelatnik crkvenog suda u savršenom spoju koji otkriva ljepotu i dramu ljudskosti, koji povezuje milosrđe i pravednost. Oblikovao ga je susret s patnjama, mukama, obraćenjima i milostima kao milosrdnog ispovjednika koji nije zanemario ljubav očitovanu u pravednosti. To se vidjelo u sasvim običnim, ali i u zahtjevnim pitanjima. Zahvaljujemo mu za njegovo dioništvo, za srce i spremnost u pomaganju.“

Na kraju je biskup Šaško podsjetio na vrijednost svećeničkog poziva i potaknuo na molitvu za nova zvanja: „Što bi bilo s našim životima da nema svećenika? Zato je svaka svećenička smrt i sprovod novi poticaj da molimo za svećenička zvanja, da Božja prisutnost bude vidljivija, te s njome i mi budemo radosniji.“

Nakon biskupa Šaška od pokojnog svećenika Andrije Martinuša oprostio se i sudski vikar pri Međubiskupijskom sudu prvoga stupnja u Zagrebu prof. dr.sc. Josip Šalković istaknuvši njegovu dugogodišnju predanu službu u crkvenom pravosuđu, ali i ljudsku toplinu po kojoj je bio prepoznat među kolegama i strankama.

Govoreći o njegovu karakteru, preč. Šalković opisao ga je kao čovjeka jednostavnosti i dobrote: „Svaki čovjek, svaki svećenik ima svoju vrijednost, ali rijetki imaju onu toplu ljudsku i svećeničku posebnost kakvu je imao naš pokojni Andrija. Andrija je bio mali čovjek velikoga srca, pun dobrote i ljubavi i one tihe ljudske i svećeničke topline koja je svakome htjela pomoći i razveseliti ga. Uvijek pozitivan, s osmijehom, lijepom i poticajnom riječi za svakoga, sa svojim specifičnim smislom za humor.“

Preč. Martinuš je više od 25 godina vjerno obavljao službu voditelja sudske kancelarije i bilježnika na međubiskupijskim sudovima u Zagrebu. U tom je radu bio iznimno savjestan i stručan, istaknuo je preč. Šalković: „U obavljanju poslova i zadaća bio je stručan, marljiv, poduzetan, pošten i solidaran. Uvijek se suzdržavao od bilo kakvog posredovanja i neutemeljenih obećanja. Sve je činio da istina u svetom ženidbenom vezu zasja u punom svjetlu.“

Naglasio je nadalje kako je Martinuš u radu sa strankama uvijek nastojao vidjeti čovjeka koji traži pomoć i pravednost. „U svima je gledao čovjeka i vjernika koji traži blizinu i pomoć, istinu i pravednost“, rekao je preč. Šalković te dodao: „Andrija se kao kancelar i bilježnik ugledao u Kristovo srce. Njegovo srce na radnom je mjestu bilo zahvalno, milosrdno, budno, sućutno, ali i hrabro.“

Njegova kancelarija na Nadbiskupskom duhovnom stolu na Kaptolu, prisjetio se Šalković, bila je i mjesto duhovnog susreta. „Bila je svojevrsna ispovjedaonica u koju su rado navraćali i klerici i laici“, rekao je, napominjući da je pokojni svećenik u ispovijedi više slušao nego davao savjete, zbog čega je bio omiljen ispovjednik. U govoru je prof. Šalković spomenuo i njegovu osjetljivost za siromašne te povezanost sa sestrama Misionarkama ljubavi, kojima je redovito pomagao.

Zaključujući oproštaj, sudski vikar Šalković zahvalio je Bogu za godine zajedničkog rada: „Zahvaljujemo Bogu što je dio ovozemnog puta prošao s nama u tihom služenju i predanju... uvijek s nama i uvijek za nas, poput brižnog oca i vjernog prijatelja.“

Nakon obreda ukopa u privremenom Bogoslužnom prostoru Župe sv. Bartola u Kamenici sprovodnu misu zadušnicu je predvodio biskup Josip Mrzljak, a homiliju je izrekao biskup Šaško.

Na početku homilije biskup je istaknuo da kršćanski sprovod ne završava na groblju, nego se nastavlja u euharistijskom slavlju. Govoreći o svećeničkom pozivu, naglasio je da je riječ o službi koja se može živjeti samo u poniznosti. „Svećenik je poglavito služitelj euharistije, njezin djelitelj i navjestitelj vječnosti.“ Upravo u tome biskup Šaško vidi i veliku odgovornost svećenika za život i radost svijeta, a koja je sažeta u Isusovim riječima: 'Ovo je život vječni, da upoznaju tebe jedinog istinskog Boga i koga si poslao Isusa Krista.'

„Vječni život nije neko mjesto, nije niti vrijeme, nego osoba“, rekao je biskup pojasnivši kako susret s Kristom, često u sasvim običnim životnim okolnostima, duboko mijenja čovjeka i daje mu sigurnost u Božji plan. „Tada više ništa nije isto“, rekao je, ističući da se taj susret ne može usporediti ni s jednim drugim iskustvom te da susret s Kristom daje mjeru vrijednosti života. „Taj susret je mjera bez mjere po kojoj odmah raspoznajemo što je vrijedno, što je dragocjeno, a što je bezvrijedno, što je istinito, a što lažno, što nas udaljava od radosti, a što radost proširuje. Isus kaže da znamo da sve što mu je dano dolazi od Nebeskoga Oca jer je Očeve riječi dao nama i da On moli za nas. Štoviše govori o isprepletenosti našega života s Božjim životom, to jest s vječnošću“, dodao je biskup Šaško.

U nastavku se osvrnuo na životni put pokojnog svećenika Martinuša, podsjetivši da je njegov poziv započeo upravo u rodnom kraju, u vremenu komunističkog režima i ideološkog ateizma kada je pitanje ‘Vjeruješ li u Boga?’ zapravo značilo pitanje vjeruješ li u vječni život: „To je zapravo bilo pitanje vjeruješ li u vječni život, misliš li da to što činimo, to što govorimo, to što zastupamo prije smrti ima povezanosti s onim što slijedi nakon smrti? Jer ako to povezanosti nema, onda je moguće svako nasilje, svako nepoštenje, onda je moguće pregaziti drugog“, pojasnio je biskup Šaško kako odnos prema vječnosti mijenja čovjekovu sadašnjost.

Biskup je citirao i riječi koje je sam preč. Martinuš zapisao u svojem životopisu. „Ja sam nakon osnovne škole odmah otišao župniku Slavku Gabudu i izrazio svoju želju da idem u sjemenište“, podsjetio je, ističući kako takva odluka svjedoči o jasnoći i privlačnosti Božjeg poziva.

Prisjetio se i njegove jednostavne duhovne misli o ispovjedničkoj službi: „Nekada sam bio i preblag, ali zato se ne kajem jer je Isus bio uvijek blag i dobar.“

Zaključujući homiliju, biskup je naglasio da plodovi jednog života ostaju živjeti u drugima. „Ispunjenost jednog života prelijeva se u druge živote. To svjedočimo danas na ovome slavlju“, rekao je, dodajući da je pokojni svećenik Andrija svojim životom povezao mnoge ljude. „Siguran sam da bi mi prigovorio što mu dajem neku važnost, ali sam još sigurniji da se veseli da je njegova vedrina ostala živjeti s nama, tragom njegova prolaska zemljom“, zaključio je biskup Šaško, pozvavši okupljene: „Čuvajmo taj trag i radujmo se u Gospodinu.“