Pape i hrvatski Evanđelistar
Uvod
Hrvatska i hrvatski narod u svojoj povijesti bilježe mnoge važne minute, sate, dane, tjedne, mjesece i godine. Jedan od tih dana koji je na poseban način uklesan u tu povijest svakako je i subota 3. listopada 1998. Dan je to koji je narod tako dugo čekao i iščekivao, radovao mu se i nadao mu se… Drugi je to dan drugoga pohoda pape Ivana Pavla II. Hrvatskoj, ali i dan Papina pohoda Nacionalnom svetištu Majke Božje Bistričke u kojem će slaviti misu i proglasiti blaženim kardinala Alojzija Stepinca, biskupa i mučenika.Jedan od darova koji su bili prineseni na tom misnom slavlju bio je i Evanđelistar ukoričen u srebrni okov. O tom daru tada je pisao dr. Ivan Šaško:
„Riječ sustiže riječ, lice dohvaća lice i šutnja zahvaća poziv nadbiskupa Bozanića na ispovijest vjere. Spominje neprolaznu istinu, znakove nade, prisjeća se pređa, zaziva oganj Duha. Šum vjerničkog mnoštva: Vjerujem u jednoga Boga... Koliki su umirali za tu riječ vjerujem? Umirali? Odlučili živjeti. Vjerovanje uokvireno u zrcalo prednje ploče na oltaru s prikazom dvojice učenika s Isusom u Emausu i dva ambona: na lijevomu sv. Jeronim, na drugom glagoljski zapis iz Navještenja: Neka mi bude po riječi tvojoj. Dva nositelja riječi privlače donositelje darova. Ističe se dar hrvatskih biskupa: srebrni okov evanđelistara u kojem se čuva hrvatska liturgijska Radosna vijest, urešen motivima plenarija koji se čuva u Riznici zagrebačke katedrale i romaničkim križem iz okolice Zlatara (Martinščina), simbolima evanđelista i glagoljskom riječju Evanđelje. Osim tog dara, koji je izricao osjetljivost za Božju riječ, mnoštvo je pokazalo tankoćutnost i za siromašne te prinijelo svoj prilog za Papin Caritas. Poslušnost Bogu rađa djelatnom ljubavlju koja opravdava pričesnički govor i sudioništvo u Kristovu tijelu. Papa uzvraća darovima. Ruke su raširene, pogledi zbijeni, glave čas pokajnički pognute, čas ispovjedno uzdignute, koljena svinuta, a zatim željna hoda. Pričest. Vrhunac slavlja. Tijelo Kristovo. Amen. - Primite to što jeste.“[1]
Plenarij iz Riznice zagrebačke katedrale
Kako je i navedeno u prethodno citiranom tekstu, srebrni okov urešen je motivima plenarija koji se čuva u Riznici zagrebačke katedrale te romaničkim korpusom iz okolice Zlatara. Motivi preuzeti s plenarija nalaze na prednjem dijelu okova, dok se prikaz romaničkog korpusa, zajedno s glagoljskim tekstom preuzetim iz Glagoljskoga misala (1483.), nalaze na poleđini okova.O zagrebačkom bjelokosnom plenariju napisani su mnogi članci, a kao posebno djelo u ovom kontekstu ističemo knjigu Dine Milinovića „Umjetnost crkvenih riznica. Bjelokosni plenarij iz riznice zagrebačke katedrale“ (Zagreb, 2020.)[2].
Kako je i navedeno u recenziji Milana Pelca na mrežnim stranicama Matice hrvatske[3], „oko bjelokosnog plenarija mnogo je zagonetki, njegova je povijesna sudbina djelomično poznata, djelomično se može rekonstruirati, a velikim dijelom ostaje u području nagađanja i pretpostavki. Njegovu je posljednju i možda najveću povijesnu avanturu odredila krađa i nestanak iz Zagreba nakon 1925., a potom sretan povratak u riznicu katedrale 1930. godine.“
Što je plenarij?
Odgovarajući na ovo pitanje Milinović u navedenom članku piše da taj pojam u srednjovjekovnoj terminologiji označava „knjigu što se upotrebljava pri misnom slavlju (termin se obično tumači kao izvedenica iz Missale plenarium ili plenum), u kojoj su sakupljene izvorno odvojene liturgijske knjige. Najjednostavnije je stoga pretpostaviti da je plenarij od bjelokosti u svom izvornom obliku dio korica nekog posebno važnog liturgijskog rukopisa“[4].No, osim ovoga značenja, ovaj zagrebački plenarij može imati i drugo značenje, da je mogao biti i relikvijar koji je mogao čuvati relikviju Svetoga Križa za „koji je Tkalčić mislio da je dar zagrebačkog biskupa (i jeruzalemskog kanonika) Mathiana ili Macelina iz 1137. godine. Da li je to tako, teško je reći. Nepobitno je, međutim, da je zlatni križ bio jedan od najvrjednijih predmeta - relikvijara Zagrebačke katedrale“[5] .
Ikonografski prikazi na plenariju
U nastavku članka Milinović navodi da iako„ikonografija bjelokosnih reljefa ne mora biti odlučujuća u interpretaciji izvorne namjene plenarija, deset prizora kristološkog ciklusa prizivaju usporedbu s predmetima ranokršćanskog (ranobizantskog) podrijetla, među kojima je jedan od najzanimljivijih vatikanska škrinjica iz 6.-7. stoljeća, koja služi za pohranu relikvija - suvenira sa svetih mjesta u Palestini. Zanimljivo je primijetiti da se svih pet prizora iz Kristova života naslikanih na poklopcu škrinjice podudaraju s odabirom na zagrebačkim reljefima (Rođenje, Krštenje, Raspeće, Uskrsnuće, Uzašašće), a takav ikonografski program zasigurno nije slučajan. Druge teme koje su prisutne na zagrebačkim reljefima - Navještenje i tri scene koje proširuju ciklus Muke (Pranje nogu, Posljednja večera, Uhićenje) - upotpunjavaju ono što bismo mogli nazvati ciklusom velikih blagdana (Festbildzyklus), koji se u bizantskoj umjetnosti kompletira tijekom 10. stoljeća, otprilike usporedo s pojavom ilustriranog lekcionara, najvažnije liturgijske knjige Istočne crkve“[6].
Tako povijesno-umjetnički kontekst okova Evanđelistara zahtijeva da ga promatramo kroz više slojeva: kao suvremeni liturgijski predmet, kao interpretaciju srednjovjekovne ikonografije te kao instrument memorijalne i identitetske komunikacije. Plenarij iz Riznice, čije su reljefe ušao kao uzor u okov, predmet je dugotrajnoga znanstvenog interesa; interpretacije njegova podrijetla, funkcije i ikonografije razrađene su u studijama hrvatskih povjesničara umjetnosti te u monografskim i znanstvenim prilozima.
Poleđina okova
Na poleđini okova nalazi se reljefni prikaz romaničkoga korpusa iz Martinšćine (11. st.), okolica Zlatara, koji se, baš kao i bjelokosni plenarij, ubraja među najvrjednije predmete Riznice zagrebačke katedrale (RZK; inv.br. M 181; 13,9 x 13 cm).Prvi pokazatelj povijesti crkve sv. Martina biskupa u Martinšćini je romanički brončani križ s početka 11. stoljeća. Svojim stilom izrade upućuje na rano romaničko-zapadnofalačke radionice i vrlo je rijedak u ovom dijelu Europe. Naime, jedan takav pronađen je u Bosni, a jedan u Sloveniji.
Raspelo je dugi niz godina čuvao zvonar kapele sv. Martina biskupa u Martinšćini, brižno zamotano u platnenu krpu, svjestan njegove iznimne vrijednosti. Za potrebe izložbe u Parizu 1972. godine, korpus je privremeno postavljen na križ izrađen od pleksiglasa te je u takvu obliku bio predstavljen međunarodnoj publici. Po povratku iz Pariza, tadašnji Republički konzervatorski zavod Hrvatske, procjenjujući sigurnosne uvjete u Martinšćini nedostatnima za čuvanje tako značajnog artefakta, zatražio je da se predmet trajno pohrani u Riznicu zagrebačke katedrale.
Korpus je izrađen tehnikom brončanog lijeva, a odlikuje se izduženim, široko raskriljenim rukama s neproporcionalno velikim šakama, te naglašeno velikom glavom s dugom kosom i trokutasto podrezanom bradom. Anatomija je pojednostavljena, s jasno istaknutim rebrima, dok perizoma — koji prekriva tijelo od pojasa do koljena — ima krute, vertikalne nabore ukrašene jednostavnom geometrijskom ornamentikom. Korpus je rustikalno oblikovan te je iznimno rijedak primjerak romaničke plastike na ovome području, a tipološki je usporediv s nekoliko poznatih korpusa pronađenih u Bosni i Slavoniji.[7]
Nakon izložbe u Parizu, korpus bio je izlagan na izložbama „Riznica zagrebačke katedrale“, 1983. godine u Muzejskom prostoru (današnji Klovićevi dvori na Gornjem Gradu)[8] te „Sveti trag - devetsto godina umjetnosti Zagrebačke nadbiskupije“, 1984. godine u Muzeju Mimara.[9]
Okov Evanđelistara (1998.)
Uz već do sada spomenuti ures srebrnog okova Evanđelistara koji je darovan papi Ivanu Pavlu II. na Mariji Bistrici, vrijedi još istaknuti i da je okov na prednjoj strani ukrašen crvenim dragim kamenom, a na hrptu je glagoljicom ispisana riječ „Evanđelje“; iznad natpisa utisnut je logotip Papinog pohoda Hrvatskoj, a u donjem dijelu očuvan je natpis „Zagreb-Marija Bistrica, 2.-3. listopada 1998.“.
Okov Evanđelistara (2005.)
Nakon sedam godina, 2005. godine, okov za Evanđelistar izrađen je u još jednom (sličnom) primjerku kao i 1998. godine te se redovito koristi u zagrebačkoj katedrali te na drugim (važnijim) nadbiskupijskim slavljima.Te 2005. godine, prije slavlja Mise posvete ulje na Veliki četvrtak, tada član Zbora prebendara Zagrebačke katedrale, Ivan Šaško za ovaj Evanđelistar i njegov okov ističe:
„(…) današnje slavlje ima još jednu posebnost. Naime prvi put bit će korišten evanđelistar s novim okovom koji su Zagrebačkoj prvostolnici darovali članovi Zbora prebendara ove katedrale. Okov je izrađen od srebra s aplikacijom plemenitoga kamenja.
Na prednjoj strani Evanđelistara nalaze se prikazi otajstva spasenja prema 'Zagrebačkome plenariju-diptihu' iz 11. st. koji je izvorno od bjelokosti i čuva se u našoj riznici. U središtu prednjih korica nalazi se oveći 186 karatni plavi topaz te, smješten na križište krakova, tvori oblik križa koji progovara o otajstvu Uskrsnuća, na tragu tradicije izradbe tzv. crucis gemmatae.
Na stražnjoj strani korica nalazi se Kristov korpus, izrađen prema modelu dijela brončanoga raspela iz Martinščine kraj Zlatara, također iz 11. st. Oba motiva usko su vezana uz povijest naše Nadbiskupije, sežući u najranije doba njezina postojanja. U pozadini korpusa nalazi se tekst na glagoljici, kako bi se istaknula naša posebnost na hrvatskome tlu, dok se u kutovima stražnjih korica nalaze stilizirani simboli četiriju evanđelista.
3. Taj je okov izradila radionica Antenori iz Venecije - Mestre (kao i okov 1998., op. a.). Drago mi je da je danas među nama i gospodin Franco Antenori sa svojom suprugom Valentinom i da će s nama zajedno dijeliti ovo euharistijsko zajedništvo.
Pozdrav izrečen na talijanskome: Dragi gospodine i gospođo Antenori, srdačno vas pozdravljam ovdje u zagrebačkoj prvostolnici i u ime svih prezbitera naše nadbiskupije zahvaljujem za ostvareno djelo kojim častimo ponajprije Božju riječ. Ova Knjiga (s velikim početnim slovom) povezuje sve nas kao vjernike, a sada će dio Vas biti prisutan i u našim najsvečanijim slavljima.
4. Okov bi se mogao zvati drugim izvornikom, jer je jedan takav (uz mala međusobna odstupanja) dan Papi Ivanu Pavlu II. prigodom beatifikacije kardinala Alojzija Stepinca u Mariji Bistrici 3. listopada 1998. godine.
Ponosni smo što se onaj okov u Rimu često rabi u papinskim slavljima, a nama je prebendarima bila želja da u ovoj prvostolnici posjedujemo dolično opremljenu tu liturgijsku knjigu koja će izražavati da je u evanđelju uistinu dragocjenost do koje nam je stalo. Iako se zove okovom, koricama ne želimo okovati Božju riječ, koja - kako piše sveti Pavao Timoteju - nije okovana (usp. 2Tim 2,9), nego je, štoviše, pokazatelj zauzetosti za slobodu za koju nas je Krist oslobodio.
Molimo da to ne bude samo poticaj da se divimo izvanjskomu izgledu, nego ponajviše da prihvaćamo i u život pretačemo nutarnji sadržaj na koji smo, kao dionici jednoga, svećeničkoga naroda, svi upućeni. Izabrali smo namjerno današnje slavlje zajedništva Crkve na prijelazu iz korizme u Vazmeno trodnevlje, da bismo se u svim trenucima življenja crkvenosti trajno mogli vraćati na izvorište nadahnuća u Radosnoj vijesti u žarištu otajstva spasenja koje proslavljamo u tri najsvetija dana ove godine.“
Pape i Evanđelistar iz 1998. godine
U proteklih dvadeset i pet godina Evanđelistar je u različitim misnim slavljima u Vatikanu bio uporabljen na desetke puta. Sigurni smo da su, okrenuti prema vjernicima nakon navještaja evanđelja i pri Papinu blagoslivljanjem Evanđelistarom, i reljefni prikazi Kristovih otajstava i Kristov brončani korpus iz Martinščine, ostali trajno zabilježeni u zajedničkom spomenu kao prepoznatljiva snažna simbolička prisutnost koja povezuje sveopću Crkvu sa Zagrebačkom nadbiskupijom.
Sprovodna misa za Ivana Pavla II.
Taj evanđelistar iz Hrvatske bio je uporabljen u nekoliko povijesno značajnih liturgijskih trenutaka, od kojih se na poseban način izdvaja sprovodna misa za sada svetoga papu Ivana Pavla II. Naime, upravo je iz njega naviješteno Evanđelje tijekom te mise na Trgu svetoga Petra 8. travnja 2005. Misu i sprovodne obrede predvodio je tadašnji dekan Kardinalskoga zbora Joseph Ratzinger (kasnije papa Benedikt XVI.).
Pontifikat pape Benedikta XVI.
Kao što je to bilo tijekom pontifikata pape Ivana Pavla II., tako se i tijekom papinske službe Benedikta XVI. Evanđelistar češće pojavljivao u papinskim liturgijskim slavljima.
Pontifikat pape Franje
U nedjelju, 5. listopada 2014., u bazilici sv. Petra u Vatikanu, u euharistijskome slavlju prigodom otvaranja Treće opće skupštine izvanredne sinode biskupa (o pastoralnim izazovima za obitelj u kontekstu evangelizacije) također je korišten naš Evanđelistar.Lijepo ga je bilo vidjeti u rukama pape Franje, dok njime blagoslivlja cijelu Crkvu u događaju koji u svome središtu ima razmatranje i molitvu usmjerenu osobito prema obiteljima. Neka ta radosna vijest bude 'ukoričena u našim srcima', jer upravo okov evanđelistara u umjetničkome izražaju pokazuje da Riječ Božja nije okovana (usp. 2Tim 2, 9).
Slika pape Franje, gorljivoga navjestitelja Radosti evanđelja (Evangelii gaudium), potiče nas da u svakome svom životnom pozivu, a naročito u obiteljima, zavolimo, čitamo, osluškujemo i razmatramo Riječ koja je postala tijelom, da bismo mi bili odraz Božje ljubavi u svijetu.[10]
Također, Evanđelistar je ponovno postao vidljiv u međunarodnim medijima i crkvenim priopćenjima kada je replika plenarija i raspela iz Riznice zagrebačke katedrale krasila okov evanđelistara upotrijebljenog na sprovodnoj misi za papu Benedikta XVI. u Vatikanu, 5. siječnja 2023.
Pontifikat pape Lava XIV.
S poniznom zahvalnošću mogli smo prije nekoliko dana vidjeti da je Evanđelistar korišten u misnome slavlju koje je povodom XXX. Svjetskog dana posvećenog života, na blagdan Prikazanja Gospodinova, u bazilici sv. Petra predvodio papa Lav XIV.Tako se kontinuitet njegove upotrebe protegnuo i na četvrti pontifikat. U radosnome crkvenom ponosu vidimo četvoricu papa s Evanđelistarom u nekoliko ključnih trenutaka suvremene crkvene povijesti te on ostaje jednim od nosivih znakova vjernosti i povezanosti Hrvatske i hrvatskoga naroda s Petrovim nasljednikom.
vlč. Tomislav Hačko
Fotografije papa: © L'Osservatore Romano isključivo za Zagrebačku nadbiskupiju
[1] Ivan Šaško, „Neuokvirene slike beatifikacije kardinala Alojzija Stepinca“, u: Zoran Filipović, Sveti Otac Ivan Pavao II. u pastirskom pohodu Hrvatskoj 2. - 4. X. 1998. Zagreb, M. Bistrica, Solin, Zagreb - Sarajevo, 1999., str. 195.
[2] usp. također: Dino Milinović, „Bjelokosni plenarij prilog poznavanju najstarije povijesti Riznice Zagrebačke katedrale“, u: Radovi Instituta povijesti umjetnosti, 29/2005, str. 29. - 42.; dalje u tekstu: Bjelokosni plenarij.
[3] https://www.matica.hr/hr/615/zagrebacki-bjelokosni-plenarij-interpretacija-podrijetla-funkcije-i-znacenja-30677/ [12. veljače 2025.].
[4] Bjelokosni plenarij, str. 32.
[5] Isto, str. 33.
[6] Isto, str. 36.
[7] Ljubo Karaman, O umjetnosti srednjeg vijeka u Hrvatskoj i Slavoniji, Historijski zbornik, 1948, 105.
[8] Ivo Lentić, Predmeti od metala u Riznici zagrebačke katedrale, katalog: Riznica zagrebačke katedrale, Zagreb, 1983/4., str. 143
[9] Josip Stošić, Srednjovjekovna umjetnička svjedočanstva o Zagrebačkoj biskupiji, u: Sveti trag - devetsto godina umjetnosti Zagrebačke nadbiskupije, Zagreb, 1984., str. 102.
[10] Ivan Šaško, „Hrvatski evanđelistar u rukama pape Franje“; tekst objavljen na mrežnim stranicama Zagrebačke nadbiskupije 5. siječnja 2023.