Zagrebačka nadbiskupija

 
Draga braćo i sestre u Kristu!

U čitanju iz Ponovljenoga zakona vidimo Mojsija kako stoji s narodom na pragu Obećane zemlje. On sam neće ući s njima, nego s uzvišice gleda zemlju na kojoj završava njegovo putovanje. Riječi koje u tome posebnom trenutku upućuje narodu nisu politički govor, nego njegova duhovna oporuka: "A sada, Izraele, poslušaj zakone i uredbe kojima vas učim da biste ih vršili i tako poživjeli" (Pnz 4,1). Riječ je o životu, ne o pukom opstanku, nego o životu dostojnu Saveza, punini života u Bogu.

O dvadeset i četvrtoj godišnjici smrti sluge Božjega kardinala Franje Kuharića, njegov život i odlazak u vječnost možemo promatrati kao svojevrsni prag između kušnje i obećanja, kao trenutak s kojega se jasnije vidi put kojim smo prošli i smjer kojim trebamo ići. On je poput Mojsija vodio narod kroz pustinju komunističke ideologije, kroz oluje rata i kroz kušnje slobode neumorno ponavljajući riječi: "poslušajte - da biste poživjeli." Iz vremena nakon Domovinskog rata i stečene slobode, baštinimo njegovu jasnu poruku da nije pitanje hoće li Hrvatska opstati, nego hoće li živjeti kao narod s dušom, savješću i nadom. Njegove su riječi: "Ako smo radosni zbog dolaska slobode, onda moramo mi vjernici, mi Crkva biti dostojni slobode." (Zavjetno hodočašće grada Zagreba u Mariju Bistricu, 9. srpnja 1990.). Sloboda je dar, ali i zadatak; milost, ali i odgovornost.

Biblijski poziv "Slušaj, Izraele" upućen i nama danas, želi ući u uši naroda koji baštini slobodu, ali je umoran, često zbunjen, podijeljen i razočaran. Želi ući u srce čovjeka koji se pita ima li smisla ostati, rađati djecu, pošteno raditi, živjeti čisto. Božja riječ ne govori nam samo što trebamo činiti, nego nas podsjeća da smo narod Saveza, narod kojemu je Bog blizu. To, pak, nije razlog za bahato uzdizanje nad drugima, nego je razlog za vjernije svjedočanstvo životom koji postaje poruka nade za sve ljude.

1. Poslušajte da biste poživjeli

Mojsije iznosi temeljnu istinu: narod živi ako sluša Boga. Ako zaboravi Zakon, izgubit će zemlju. Ako prekine Savez, izgubit će budućnost. Slušanje u Svetome pismu nije puko čuti, hebrejska riječ šema znači poslušati, prihvatiti, dopustiti da riječ oblikuje život. To slušanje nije pasivno, nego stvaralačko. Riječ ulazi u srce i postaje kriterij naših odluka, izvor hrabrosti i snaga za ustrajnost.

Kardinal Kuharić duboko je to razumio jer je živio u vremenima kada se činilo da je lakše šutjeti, prilagoditi se, plivati nizvodno. U vrijeme potiskivanja vjere, nadziranja Crkve i zastrašivanja savjesti on nije pozivao na političke kompromise, nego na vjernost Bogu i savjesti. Njegova riječ bila je jednostavna i snažna. Znao je da je "45 godina povlaštenog bezboštva" u narodu ostavilo duboke rane i da treba liječiti upravo njegovu savjest i dušu (Zavjetno hodočašće, 9. srpnja 1990.). Znao je također da mržnja nikada ne može biti put, nego molitva i praštanje.

Naše društvo danas više nije pod otvorenim ideološkim progonom. Ali njegovu već ranjenu savjest suptilnije pritišću relativizam, ravnodušnost, zanemarivanje istine naravnoga zakona i kultura zaborava Boga. Nismo izloženi otvorenim progonima sustava, nego napasti duhovne mlakosti. Koliko se puta i vjernik povuče, prešuti, ustručava se znaka križa na javnome mjestu ili se pak ustručava braniti nerođeni život, brak, čistoću, pravdu. Depopulacija, strah od budućnosti, pad povjerenja u institucije, sve to ima i duhovnu dimenziju.

Narod koji izgubi povjerenje u Boga, polako gubi i povjerenje u život. Kada čovjek više ne vjeruje da je njegov život u Božjim rukama, lako postaje rob straha, kredita, anketa, tuđih mišljenja. Možda je jedan od najvećih izazova danas odreći se mišljenja da će nas netko drugi spasiti: neka politika, neka nova ideologija, neki 'spasitelj' na horizontu. A mi bismo najradije ostali pasivni promatrači. No Krist nam u Evanđelju otkriva gdje počinje prava sloboda: "Upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi" (Iv 8,32). Sloboda se ne rađa iz političkih projekata ni iz ljudskih strategija, nego iz susreta s Istinom koja je sam Krist. Tu počinje prava promjena.

2. Ne nadodajite i ne oduzimajte

Mojsije dalje upozorava: "Niti što nadodajite onome što vam zapovijedam niti što od toga oduzimajte" (Pnz 4,2). To je zapovijed čuvanja cjelovitosti Objave. Dodati znači prilagoditi je našim ideologijama. Oduzeti znači ukloniti iz nje ono što nas smeta. U svakome vremenu postoji napast da se Božja riječ iskrivi: da se iz nje uzme ono što je ugodno, a prešuti ono što traži obraćenje. Danas se to događa i putem redefinicije temeljnih pojmova: braka, obitelji, života, slobode. Riječi ostaju iste, ali im se mijenja sadržaj. Uime napretka relativizira se istina, uime tolerancije brišu se granice dobra i zla, uime pluralizma potiskuje se savjest i proglašava privatnom stvari koja ne smije smetati javnom prostoru. Tako se čovjekov identitet odvaja od stvoriteljskoga plana, a sloboda se pretvara u proizvoljnost.

Pred različitim oblicima dodavanja i oduzimanja Božjemu zakonu pitanje savjesti zauzima središnje mjesto. Savjest je povlašteni prostor susreta s Istinom. "Niti dodavati, niti oduzimati" znači dopustiti da nas Božja riječ prosuđuje, umjesto da je prilagođavamo našim kompromisima. Samo ako dopustimo Božjoj riječi da nas prosuđuje, ostat ćemo slobodni i zaštićeni. U ovome svijetu fluidnih struktura i zanemarenih vrijednosti čovjek se lako izgubi i više ne zna za što živjeti.

U tome kontekstu zanemarenih vrijednosti valja se prisjetiti rodoljublja i domoljublja. Te su vrijednosti u životu i djelu kardinala Kuharića proizlazile iz potpune vjernosti Evanđelju, ne umanjujući njegovu zahtjevnost niti ga zatvarajući u granice jednog naroda. Bio je domoljub i rodoljub tako što je bio Božji čovjek. U vremenu nacionalnog zanosa upozoravao je: "Naše rodoljublje ne smije biti ni rasističko, ni imperijalističko, ni šovinističko. Naše rodoljublje je kršćansko" (Homilija na Veliku Gospu, Marija Bistrica, 15. kolovoza 1991.).

3. Koji narod ima Boga tako blizu?

Mojsije zatim pita: "Jer koji je to narod tako velik da bi mu bogovi bili tako blizu kao što je Gospodin, Bog naš, nama kad god ga zazovemo?" (Pnz 4,7). Veličina Izraela nije bila u vojsci, ni u ekonomiji, nego u Božjoj prisutnosti usred naroda. To je bila njihova snaga. Bog s njima. Tako se i veličina svakog naroda ne mjeri samo gospodarskim pokazateljima, cestama ili turističkim statistikama, nego njegovom sposobnošću da u povijesti čuva Božju blizinu. Naš narod ima duboku duhovnu baštinu: višestoljetnu vjernost, marijanska svetišta, mučenike i blaženike, pobožnost ispunjenu zahvaljivanjem, poniznošću i klicanjem. Blaženi Alojzije Stepinac i sluga Božji kardinal Kuharić pridružuju se svjedocima vjere koji su u tamnim vremenima pokazali da je Bog doista blizu onima koji ga zazivaju. No Božja blizina traži odgovor vjere, molitve, sakramenata, ljubavi prema bližnjemu. Nezasluženo smo je stekli, ali je lako možemo izgubiti neodgovornim življenjem.

Danas, usred tehnološkoga napretka i umreženog svijeta, čovjek paradoksalno postaje sve usamljeniji. Ne zaboravlja samo Božju, nego i blizinu drugih ljudi. Digitalna komunikacija ne može zamijeniti duhovnu blizinu. Lajk ne može zamijeniti zagrljaj. Poruka ne može zamijeniti oprost. Informacija ne može ispuniti prazninu srca. Možemo biti umreženi s tisućama ljudi, a da se nitko stvarno ne zauzme za nas, da nitko ne zna plakati i radovati se s nama.

Kardinal Kuharić na pragu je stečene slobode ponavljao da je budućnost Hrvatske u rukama onih koji mole: "Crkva ide u budućnost, novim prilikama opet sklopljenih ruku" (Zavjetno hodočašće, 9. srpnja 1990.). To nije značilo odustajanje od odgovornosti. Znao je da misli, riječi i djela onih koji sadašnjost grade s Božjom pomoći i vjerom u Providnost ne ostaju bez dobrih plodova za budućnost. Narod koji moli ima Boga blizu, narod koji zaboravi moliti počinje živjeti bez oslonca.

Možda je danas jedan od najhitnijih pastoralnih zadataka voditi do iskustva Boga koji nije daleki Gospodar kojemu su strane naše brige, nego Otac koji čuje, liječi, vodi. Tako nastaje narod koji stvarno ima Boga blizu, ne samo u tradiciji, nego u svakodnevnome životu.

4. Pouči sinove svoje

Mojsije završava snažnim upozorenjem: "Zato pazi i dobro se čuvaj da ne zaboraviš događaje što si ih svojim očima vidio... Naprotiv, pouči o njima svoje sinove i sinove svojih sinova" (Pnz 4,9). Ovdje se odlučuje sudbina naroda: hoće li vjera ostati uspomena ili će postati baština koja se prenosi. Demografska kriza s kojom se suočavamo kao narod nije samo ekonomski problem. Ona je duboko duhovni znak. Narod koji se boji života i nema povjerenja u budućnost nosi u sebi duboku nesigurnost o vlastitoj vrijednosti i poslanju.

Kada se djeca doživljavaju kao teret umjesto kao dar, kada se brak odgađa u nedogled iz straha, a obitelj se relativizira, tada je ranjeno samo srce naroda. Kultura života počinje u savjesti: ako se relativizira svetost života od začeća do prirodne smrti, narod postupno gubi unutarnju snagu i spremnost na žrtvu.

Sluga Božji kardinal Kuharić snažno je branio dostojanstvo svakoga čovjeka, govoreći da je čovjek uvijek cilj, nikada sredstvo. U tome je temelj kulture života: dijete u majčinoj utrobi, starac u domu, bolesnik u bolnici, osoba s invaliditetom, siromah na ulici, nitko od njih nije teret, nego osoba povjerena našoj ljubavi. Narod koji se prestane diviti životu slabi iznutra, koliko god imao vanjskih uspjeha. Jednako je presudno pitanje prenošenja vjere: djeca se ne odgajaju samo riječima, nego svjedočanstvom. Ako roditelji ne mole, djeca neće znati moliti. Ako roditelji ne opraštaju, djeca se neće naučiti milosrđu. Ako roditelji ne drže nedjelju svetom, ni djeca neće upoznati smisao i ljepotu bogoslužja. Mojsije upozorava na opasnost zaborava: najveća tragedija naroda nije poraz u ratu, nego zaborav identiteta.

Danas, kad mladi odlaze sa svojih ognjišta, važno je pitati se što nose sa sobom: nose li usađenu vjeru, molitvu, obiteljsko i župno zajedništvo. Ako naši mladi znaju tko su pred Bogom, oni će znati tko su i u tuđini; ako to ne znaju, izgubit će se i u vlastitoj zemlji. Budućnost se prvotno gradi u srcu i u prostorima zajedništva, prihvaćenosti i ljubavi. Tek onda programima i strategijama.
 
Draga braćo i sestre, Mojsije je umro gledajući Obećanu zemlju. Sluga Božji kardinal Kuharić umro je gledajući slobodnu Hrvatsku. Obojica su znali da zemlja bez Boga nije obećanje, a da sloboda bez istine postaje nova vrsta ropstva. Dvadeset i četiri godine nakon njegove smrti pred nama stoje pitanja. Na ta pitanja nitko ne može odgovoriti umjesto nas. Zato se danas pred Bogom pitajmo: Hoćemo li živjeti? Hoćemo li poslušati da bismo živjeli? Hoćemo li čuvati Božji zakon da bismo ostali slobodni? Hoćemo li poučavati vjeri svoju djecu da bismo imali budućnost? Hoćemo li biti narod koji se ne boji istine, koji se ne boji praštanja, koji se ne boji života, koji se ne boji Boga?

Kardinal Kuharić kao da nam i danas ponavlja: ne bojte se istine, jer ona oslobađa; ne bojte se praštanja, jer ono liječi; ne bojte se života, jer je dar; ne bojte se Boga, jer je Otac. Ako budemo narod savjesti, bit ćemo narod nade. Ako budemo narod otvoren životu, imat ćemo budućnost. Ako budemo narod koji sluša Boga, živjet ćemo.

Neka nam zagovor Blažene Djevice Marije, Majke Crkve i Kraljice Hrvata, te primjer naših pastira, blaženog Alojzija Stepinca i sluge Božjega Franje Kuharića, isprose milost da ostanemo vjerni Božjoj riječi. Neka Hrvatska ne bude samo zemljopisni pojam, nego narod koji ima Boga blizu, narod koji zna slušati kako bi živio. Amen.