Zagrebačka nadbiskupija

Poruka pape Lava XIV.
za LXIII. Svjetski dan molitve za zvanja

[26. travnja 2026.]

Otkrivanje Božjeg dara u nama

Draga braćo i sestre, predragi mladi!

Pod vodstvom i zaštitom Uskrslog Isusa, na Četvrtu vazmenu nedjelju, koja je poznata i kao Nedjelja Dobrog Pastira, slavimo LXIII. svjetski dan molitve za zvanja. Milosna je to prigoda da podijelim s vama neka razmišljanja o duhovnoj dimenziji poziva, shvaćenog kao otkrivanje Božjeg besplatnog dara koji cvjeta duboko u srcu svakog od nas. Krenimo, stoga, zajedno putem istinski lijepog života, koji nam pokazuje Pastir!

Put ljepote

U Ivanovu Evanđelju Isus sebe doslovno naziva „lijepim pastirom“ (ὁ ποιμὴν ὁ καλός) (Iv 10, 11). Taj izraz označava savršenog, istinskog i uzornog pastira, budući da je spreman položiti svoj život za svoje ovce, očitujući tako Božju ljubav. Pastir je to koji budi udivljenje: onaj tko ga promatra otkriva da život postaje uistinu lijep kad se ide za njim. Da bi se upoznalo tu ljepotu, tjelesne oči ili estetski kriteriji nisu dovoljni: potrebni su kontemplacija i produhovljenost (interiornost). Samo onaj tko zastane, sluša, moli i prihvaća njegov pogled može s pouzdanjem reći: „Vjerujem u nj, s njim život može biti uistinu lijep; želim ići putem te ljepote“. A najčudesnije je to što, jednom kad postanemo njegovim učenicima, i sami postajemo „lijepi“: njegova ljepota nas preobražava. Kao što piše teolog Paul Florenski, askezom se ne postaje „dobrom“, već „lijepom“ osobom. [1] Prepoznatljivo obilježje svetaca, uz dobrotu, upravo je ta blistava duhovna ljepota koja zrači iz onih koji žive u Kristu. Tako se kršćanski poziv otkriva u svoj svojoj dubini: to je udioništvo u Kristovom životu, dijeljenje njegova poslanja i zračenje istom ljepotom kojom On zrači.

Tu unutarnju komunikaciju života, vjere i smisla iskusio je i sveti Augustin, koji u Knjizi trećoj svojih Ispovijesti - dok izlaže i ispovijeda svoje grijehe i propuste iz mladosti - kaže za Boga: „Ti si bio dublje u meni od moje najdublje nutrine“ [2]. Onkraj samosvijesti, on otkriva ljepotu Božjeg svjetla koje ga vodi u tami. Augustin opaža Božju prisutnost u najdubljim porama svoje duše, a to uključuje njegovo razumijevanje i iskustvo važnosti njegovanja vlastite nutrine kao prostora za odnos s Isusom, kao puta kojim se Božja ljepota i dobrota mogu iskusiti u vlastitom životu.

Taj se odnos gradi u molitvi i tišini i, ako ga se njeguje, otvara nam se mogućnost prihvaćanja i življenja dara poziva, koji nikada nije nešto nametnuto ili pak unaprijed utvrđeni obrazac kojeg se jednostavno valja pridržavati, već je to plan ljubavi i sreće. Briga oko vlastite nutrine: to je točka od koje valja hitno krenuti u pastoralu zvanja i uvijek novoj predanosti evangelizacije!

U tom duhu pozivam sve: obitelji, župe, redovničke zajednice, biskupe, svećenike, đakone, vjeroučitelje, odgojitelje i vjernike laike, da još revnije prionu stvaranju povoljnih uvjeta koji omogućuju prigrliti, ojačati, štititi i prati taj dar, kako bi mogao donositi bogate plodove. Samo ako naša okruženja budu odisala živom vjerom, stalnom molitvom i bratskim zajedništvom, Božji poziv će se moći probuditi i sazrijevati te postati put sreće i spasenja za pojedince i za svijet. Dok kročimo putem koji nam je pokazao Isus, lijepi Pastir, učimo, dakle, bolje upoznati sebe same i izbliza upoznati Boga koji nas je pozvao.

Uzajamno poznavanje

„Gospodar života poznaje nas i obasjava naša srca svojim pogledom ispunjenim ljubavlju.“ [3] Svaki poziv, naime, može proizići samo iz svijesti i iskustva Boga koji je Ljubav (usp. 1 Iv 4, 16): On nas poznaje do dna duše, izbrojao je vlasi na našim glavama (usp. Mt 10, 30) i za svakoga od nas predvidio jedinstveni put svetosti i služenja. No, to poznavanje uvijek mora biti uzajamno: i mi smo pozvani upoznati Boga kroz molitvu, slušanje Božje riječi, sakramente, život Crkve i darivanje samih sebe svojoj braći i sestrama. Valja nam se ugledati u mladog Samuela, koji je noću, možda neočekivano, začuo Gospodinov glas i, uz Elijevu pomoć, naučio ga prepoznati (usp. 1 Sam 3, 1-10). Tako i mi moramo stvarati prostore unutarnje tišine kako bismo shvatili što je Gospodin naumio za nas da nađemo sreću. Nije riječ o apstraktnoj intelektualnoj spoznaji ili znanju koje valja steći, nego o osobnom susretu koji mijenja život. [4] Bog prebiva u našim srcima: poziv je prisni dijalog s onim koji nas poziva - unatoč ponekad zaglušujućoj buci svijeta - pozivajući nas da odgovorimo s istinskom radošću i velikodušnošću.

„Noli foras ire, in te ipsum redi, in interiore homine habitat veritas“ - „Ne idi van, vrati se u sebe sama. Istina prebiva u unutarnjem čovjeku.“ [5] Još jednom, sveti Augustin nas podsjeća koliko je važno naučiti zastati i graditi prostore unutarnje tišine kako bismo mogli čuti glas Isusa Krista.

Dragi mladi, slušajte taj glas! Slušajte glas Gospodina koji vas poziva na puni, ostvaren život, iskorištavajući svoje talente (usp. Mt 25, 14-30) i pribijajući vlastita ograničenja i slabosti na slavni Kristov križ. Zastanite, stoga, u euharistijskom klanjanju, revno razmatrajte Božju riječ da je možete živjeti u svojoj svakodnevici, aktivno i potpuno sudjelujte u sakramentalnom i crkvenom životu. Na taj ćete način upoznati Gospodina i, u prisnosti svojstvenoj istinskom prijateljstvu, otkriti kako učiniti od svoga života dar, bilo u braku, bilo u svećeništvu, trajnom đakonatu ili pak posvećenom životu: svaki poziv je neizmjeran dar za Crkvu i one koji ga radosno prihvaćaju. Poznavati Gospodina znači, prije svega, naučiti vjerovati njemu i njegovoj providnosti, koja se preobilno izlijeva u svakom pozivu.

Povjerenje

Iz znanja dolazi povjerenje, stav rođen iz vjere koji je bitan i za prihvaćanje i za ustrajnost u pozivu. Život se, naime, otkriva kao stalno povjerenja u sebe samog i pouzdanje u Gospodina, pa i kad njegovi planovi poremete naše.

Sjetimo se svetog Josipa, koji, unatoč neočekivanom Djevičinu otajstvu majčinstva, vjeruje u Božji san i poslušna srca prihvaća Mariju i Dijete (usp. Mt 1, 18-25; 2, 13-15). Josip iz Nazareta oličenje je potpunog povjerenja u Božji plan: vjeruje čak i kad je sve oko njega naizgled bilo obavijeno tamom i neizvjesnošću, kad se činilo da se stvari odvijaju suprotno od očekivanog. Vjeruje i uzda se, siguran u Gospodinovu dobrotu i vjernost. „U svim okolnostima svog života Josip je znao izgovoriti svoj fiat (Neka mi bude), poput Marije prigodom Anđelova navještenja i Isusa u Getsemanskom vrtu.“ [6]

Kao što nas je naučio Jubilej nade, potrebno je njegovati nepokolebljivo i postojano povjerenje u Božja obećanja, nikada se ne predajući očaju, prevladavajući strahove i nesigurnosti, uvjereni da Uskrsli je Gospodar povijesti - i naše osobne i povijesti svijeta: On nas ne napušta u najtamnijim trenucima, već dolazi raspršiti svojim svjetlom sve naše tmine. I upravo zahvaljujući svjetlu i snazi njegova Duha možemo prepoznati, čak i usred kušnji i kriza, kako naš poziv sazrijeva, odražavajući sve više ljepotu Onoga koji nas je pozvao, ljepotu rođenu iz vjernosti i povjerenja, usprkos ranama i padovima.

Sazrijevanje

Poziv, zapravo, nije statičan cilj, već dinamičan proces sazrijevanja, potpomognut blizinom s Gospodinom: biti s Isusom, dopustiti Duhu Svetomu da djeluje u našim srcima i životnim situacijama kroz koje prolazimo te uvijek iznova sagledavati sve u svjetlu primljenog dara - to znači rasti u svom pozivu.

Poput trsa i loza (usp. Iv 15, 1-8), tako sav naš život mora biti utemeljen na snažnoj i bitnoj vezi s Gospodinom, kako bi, kroz kušnje i potrebne „rezidbe“, postao sve potpuniji odgovor na njegov poziv. „Mjesta“ gdje se Božja volja najjasnije otkriva i gdje se doživljava njegovu beskrajnu ljubav često predstavljaju istinski bratski odnosi koje možemo uspostavljati tijekom cijelog života. Kako je samo dragocjeno imati dobrog duhovnog vođu koji nas prati u otkrivanju i razvijanju našeg poziva! Kako su samo važni razlučivanje i preispitivanje u svjetlu Duha Svetoga, da bi se poziv ostvario u svoj svojoj ljepoti!

Poziv, dakle, nije nešto što se stječe odmah, nešto što je „dano“ jednom zauvijek. To je, radije, putovanje koje traje, nešto slično ljudskom životu, gdje primljeni dar ne samo treba čuvati, već i njegovati kroz svakodnevni odnos s Bogom kako bi rastao i donosio plodove. „To ima veliku vrijednost, jer sav naš život dovodi u suodnos s Bogom koji nas ljubi i omogućuje nam shvatiti da ništa nije plod besmislenog kaosa, nego da, naprotiv, sve u našim životima može postati odgovor Gospodinu, koji ima divan plan za nas.“ [7]

Draga braćo i sestre, predragi mladi, potičem vas da njegujete osobni odnos s Bogom kroz svakodnevnu molitvu i razmatranje nad Božjom riječju. Zastanite, osluškujte, pouzdajte se: na taj će način dar vašeg poziva sazreti, učiniti vas sretnima i donijeti obilne plodove Crkvi i svijetu.

Neka vas Blažena Djevica Marija, uzor unutarnjeg prihvaćanja Božjeg dara i učiteljica molitvenog slušanja, uvijek prati na ovom putu!

Iz Vatikana, 16. ožujka 2026.

PAPA LAV XIV.

_______________
[1] „Ascetikom se ne postaje ‘dobar’, već lijep čovjek, a odlika svetih asketa nije njihova ‘dobrota’, koju se može naći i kod putenih ljudi i velikih grešnika, već duhovna ljepota, zasljepljujuća ljepota osobe koja zrači nekim unutrašnjim sjajem, ljepota koja je potpuno nedostupna putenoj i čuvstvenoj osobi“ (Paweł Florenski, La colonna e il fondamento della verità, Rim 1974., 140-141).
[2] Sv. Augustin, Ispov., III, 6, 11: CSEL 33, 53.
[3] Apost. pismo Vjernost koja rađa budućnost (8. prosinca 2025.), 5.
[4] Usp. Benedikt XVI., Enc. Deus caritas est (25. prosinca 2005.), 1.
[5] Sv. Augustin, De vera religione, XXXIX, 72: CCSL 32, 234.
[6] Papa Franjo, Apost. pismo Patris corde (8. prosinca 2020.), 3.
[7] Papa Franjo, Postsin. apost. pob. Christus vivit (25. ožujka 2019.), 248.