Četvrti utorak sv. Antunu u bazilici na zagrebačkom Svetom Duhu
U Župi sv. Antuna Padovanskoga na zagrebačkom Svetom Duhu, u sklopu pobožnosti „13 utoraka sv. Antunu“, 7. travnja misno slavlje predslavio je prof. dr. sc. fra Ivan Karlić.
Na početku homilije propovjednik je primijetio da nam u ozračju svečane proslave Uskrsa, vazmenog bdjenja, radosnog raspoloženja, sve što slušamo može izgledati kao „lijepa priča, jako zgodna priča s uglavnom sretnim završetkom, kao neka lijepa bajka”, no upravo je suprotno jer „sudionicima koji su kasnije povjerovali Isusu mislim da nije bilo baš lako vjerovati da je netko uskrsnuo jer toga nije bilo prije, za to nitko nikada nije čuo, nije bilo lako vjerovati da uskrsnuće postoji i da je uskrsnuo baš onaj koji je bio razapet”, rekao je fra Karlić.
„Problema s vjerovanjem u Kristovo uskrsnuće imala je i Marija Magdalena”, istaknuo je nadalje propovjednik osvrćući se na pročitano Evanđelje (Iv 20, 11-18) i Magdalenin krik: „Uzeše Gospodina mojega i ne znam gdje ga staviše.” Prof. Karlić upozorio je da bi i današnji vjernici, kršćani, katolici mogli „vikati zajedno s Marijom Magdalenom, ponoviti njezin vapaj” i upitati „tko ga je uzeo, tko ga danas uzima, tko ga danas nastoji sakriti?” te pojasnio da mu se čini da su to „oni koji su protiv toga da se Isusov nauk propovijeda, da Isusov nauk bude smjerokaz današnjem čovjeku, koji se ne slažu s time da vrednote koje je Isus propovijedao budu svima nama vodilja kroz život. Uzeše ga možda danas i oni koji huškaju na rat, na ubijanje nevinih. Uzimaju ga i danas, nažalost, oni koji mladima ne daju Isusa, nego drogu, alkohol, nasilje kao način samoostvarenja. Njima smeta Isus i zato ga žele maknuti. Sve više, čini se, nekome smeta vjeronauk u školama, raspela u učionicama, raspela na stolu u našim poslovnim prostorima, u uredima jer uime slobodne savjesti, uime slobode nekakve, to sve treba maknuti. To je uzimanje Isusa, to je skrivanje Isusa.”
U nastavku govoreći o „uzimanju Isusa” i pitajući se „pobunimo li se” mi vjernici i upitamo li „gdje je Isus?”, propovjednik je izdvojio i zapostavljanje laičkih udruga koje „promiču kršćanske vrijednosti i evanđeoske vrednote”, također i medije koji „donose samo crne vijesti kao da nema ništa dobroga, lijepoga.”
Govoreći o „razvikanoj Europi”, čiji smo dio i koju „treba prihvatiti, poštivati”, prof. Karlić upozorio je da Isusu „ne da ni ime spomenuti”, a „golemi dio ljudi su kršćani, ali to ni u Ustav ne može ući, ali zato često, možda i prečesto, vlada interes, novac, zarada; za to se daje i čast, i obraz, i duša.“
Osvrćući se na prvo čitanje dana (Dj 2, 36-41), propovjednik je podcrtao pitanje nakon Petrova navještaja „Što nam je činiti braćo”, a u kontekstu zadaće Crkve podcrtao i odgovor: „Crkva ima trajnu zadaću vraćati Isusa tamo gdje ga se nastojati ukloniti, tamo za njega svjedočiti” te poručio da se Isusa „ne može ukloniti, to je jednostavno nemoguće, ne može ga se potpuno sakriti, ne može se reći - nema ga; jer mi znamo, nakon što su Isusa razapeli, On je uskrsnuo na novi život, na vječni život i kao takav, kao uskrsnuli, kao živi, dolazi čovjeku. Dolazi i k nama danas da bi bio s nama, da bi i nas nečemu poučio.”
Zaključujući homiliju, prisjetio se snažne molitve svetog Antuna uskrslom Kristu u kojoj moli za oproštenje grijeha, slabosti, da se vjernik, kršćanin obnovi iznutra i za milost da dostojno živi Kristovo uskrsnuće: „Mi koji se zovemo kršćani, sjedinjeni s njime, po Kristovu imenu, pobožnom dušom molimo toga istoga Isusa Krista, Sina Božjega, i sa svom ga usrdnošću prosimo: neka nam udijeli milost da, potaknuti pokajničkim duhom, uđemo u pustinju ispovijedi, te primimo oproštenje za sva svoja nedjela, pa da obnovljeni i očišćeni zavrijedimo uživati radosti uskrsnuća.”
Na kraju, predslavitelj je, vrativši se na pitanje koje su slušatelji postavili Petru: „Što nam je činiti”, potaknuo: „Sebe pitajmo - što je nama danas činiti u 21. stoljeću? Odgovor je sasvim jednostavan, onaj pravi, pozitivan odgovor Bogu - vraćati Isusa, vraćati ga tamo gdje ga se nastoji ukloniti, vraćati se Isusu i vraćati ga u sebe i oko sebe i to je zapravo naše poslanje, to je poslanje svakog kršćanina.”
„Problema s vjerovanjem u Kristovo uskrsnuće imala je i Marija Magdalena”, istaknuo je nadalje propovjednik osvrćući se na pročitano Evanđelje (Iv 20, 11-18) i Magdalenin krik: „Uzeše Gospodina mojega i ne znam gdje ga staviše.” Prof. Karlić upozorio je da bi i današnji vjernici, kršćani, katolici mogli „vikati zajedno s Marijom Magdalenom, ponoviti njezin vapaj” i upitati „tko ga je uzeo, tko ga danas uzima, tko ga danas nastoji sakriti?” te pojasnio da mu se čini da su to „oni koji su protiv toga da se Isusov nauk propovijeda, da Isusov nauk bude smjerokaz današnjem čovjeku, koji se ne slažu s time da vrednote koje je Isus propovijedao budu svima nama vodilja kroz život. Uzeše ga možda danas i oni koji huškaju na rat, na ubijanje nevinih. Uzimaju ga i danas, nažalost, oni koji mladima ne daju Isusa, nego drogu, alkohol, nasilje kao način samoostvarenja. Njima smeta Isus i zato ga žele maknuti. Sve više, čini se, nekome smeta vjeronauk u školama, raspela u učionicama, raspela na stolu u našim poslovnim prostorima, u uredima jer uime slobodne savjesti, uime slobode nekakve, to sve treba maknuti. To je uzimanje Isusa, to je skrivanje Isusa.”
U nastavku govoreći o „uzimanju Isusa” i pitajući se „pobunimo li se” mi vjernici i upitamo li „gdje je Isus?”, propovjednik je izdvojio i zapostavljanje laičkih udruga koje „promiču kršćanske vrijednosti i evanđeoske vrednote”, također i medije koji „donose samo crne vijesti kao da nema ništa dobroga, lijepoga.”
Govoreći o „razvikanoj Europi”, čiji smo dio i koju „treba prihvatiti, poštivati”, prof. Karlić upozorio je da Isusu „ne da ni ime spomenuti”, a „golemi dio ljudi su kršćani, ali to ni u Ustav ne može ući, ali zato često, možda i prečesto, vlada interes, novac, zarada; za to se daje i čast, i obraz, i duša.“
Osvrćući se na prvo čitanje dana (Dj 2, 36-41), propovjednik je podcrtao pitanje nakon Petrova navještaja „Što nam je činiti braćo”, a u kontekstu zadaće Crkve podcrtao i odgovor: „Crkva ima trajnu zadaću vraćati Isusa tamo gdje ga se nastojati ukloniti, tamo za njega svjedočiti” te poručio da se Isusa „ne može ukloniti, to je jednostavno nemoguće, ne može ga se potpuno sakriti, ne može se reći - nema ga; jer mi znamo, nakon što su Isusa razapeli, On je uskrsnuo na novi život, na vječni život i kao takav, kao uskrsnuli, kao živi, dolazi čovjeku. Dolazi i k nama danas da bi bio s nama, da bi i nas nečemu poučio.”
Zaključujući homiliju, prisjetio se snažne molitve svetog Antuna uskrslom Kristu u kojoj moli za oproštenje grijeha, slabosti, da se vjernik, kršćanin obnovi iznutra i za milost da dostojno živi Kristovo uskrsnuće: „Mi koji se zovemo kršćani, sjedinjeni s njime, po Kristovu imenu, pobožnom dušom molimo toga istoga Isusa Krista, Sina Božjega, i sa svom ga usrdnošću prosimo: neka nam udijeli milost da, potaknuti pokajničkim duhom, uđemo u pustinju ispovijedi, te primimo oproštenje za sva svoja nedjela, pa da obnovljeni i očišćeni zavrijedimo uživati radosti uskrsnuća.”
Na kraju, predslavitelj je, vrativši se na pitanje koje su slušatelji postavili Petru: „Što nam je činiti”, potaknuo: „Sebe pitajmo - što je nama danas činiti u 21. stoljeću? Odgovor je sasvim jednostavan, onaj pravi, pozitivan odgovor Bogu - vraćati Isusa, vraćati ga tamo gdje ga se nastoji ukloniti, vraćati se Isusu i vraćati ga u sebe i oko sebe i to je zapravo naše poslanje, to je poslanje svakog kršćanina.”
Odbor za medije bazilike svetog Antuna