Zagrebačka nadbiskupija

 
Drage sestre,
na blagdan Majke Božje Fatimske Crkva nam doziva u sjećanje jedan od onih otajstvenih trenutaka povijesti u kojemu se nebo na osobit način približilo zemlji. Poruka Majke Božje iz Fatime trajni je poziv Crkvi na povratak evanđeoskoj ozbiljnosti, dubini molitve i poniznosti srca. Sveti Ivan Pavao II. upravo je tako čitao fatimsku poruku: kao majčinski poziv na pokoru, obraćenje i povjerenje u Božje milosrđe, upućen ne samo pojedincima nego cijelome svijetu.

Njegova homilija u Fatimi 13. svibnja 1982., izrečena godinu dana nakon atentata na Trgu svetoga Petra, nosi osobitu duhovnu težinu. Papa se ondje predstavio kao onaj koji ponovno čita „majčinski poziv na pokoru, na obraćenje” koji je odjeknuo u Fatimi. Svoju je poruku ukorijenio u Kristovoj gesti predanja Majke na brigu učeniku Ivanu. U riječima: „I od toga časa uze je učenik k sebi” (Iv 19, 27) sažeta je i naša današnja zadaća: primiti Mariju u kuću svoga života, u kuću svoga zvanja, u kuću Crkve i u kuću srca.

Za vas, drage sestre, ta poruka ima posebnu blizinu. Vaš je život već po sebi odgovor na ono što Fatima traži: tišinu koja sluša Boga, pokoru koja nije samo nametnuta strogost nego raspoloživost ljubavi, i molitvu koja u skrovitosti nosi potrebe cijeloga svijeta pred lice Gospodnje. Zato današnji blagdan nije za vas tek marijanski spomen, nego obnova vlastitoga identiteta pred Gospodinom i pred Bezgrješnim Srcem njegove Majke.
 
1. Marija i škola nutarnje tišine
U središtu Fatime ne stoji znatiželja, nego obraćenje; ne izvanrednost, nego Evanđelje; ne strah, nego Marijina majčinska pedagogija. Ona dolazi kako bi čovjeka uvela u dublji odnos s Bogom. Marija je u Fatimi učiteljica duše koja ponovno uči slušati, ponovno uči klečati i ponovno uči ozbiljno shvaćati Božju riječ.

Zato je za razumijevanje njezine uloge presudan evanđeoski redak: „Marija u sebi pohranjivaše sve te događaje i prebiraše ih u svome srcu” (Lk 2, 19). U toj kratkoj rečenici sadržana je čitava teologija kontemplativnoga života. Marija ne posjeduje Boga kao predmet; ona prima Boga u vjeri, nosi ga u šutnji, razmatra ga u srcu i ostaje mu vjerna i onda kada ne razumije cjelinu puta.

To je, drage sestre, duboko i vaš put života u klauzuri. Klauzura nije bijeg od svijeta, nego ulazak u onu dubinu iz koje svijet može istinski živjeti u Bogu. Kontemplativni samostan i danas je proročki znak da čovjek ne živi samo od onoga što proizvodi, govori ili planira, nego od Boga koji mu govori u dubini srca.

Papa Benedikt XVI. upravo je u Fatimi 2010. pokazao da ondje dolazi moliti za ljudsku obitelj ranjenu mnogim patnjama i bolima te je Majci Božjoj povjerio svećeničke i posvećene duše, kao i sve one koji svojim životom čine kuću Božju mjestom prihvaćanja i ljubavi. Vaša šutnja nije praznina. Ona je prostor. Prostor u kojemu Bog govori. Prostor u kojemu Crkva diše.

Vaša utemeljiteljica, sveta Klara, pozivala je sestre da svoj duh stave pred zrcalo vječnosti i da se promatranjem Kristova lika preobražavaju u sliku njegova božanstva. To nije poetski ukras, nego duhovna metoda. Gledati Krista, stajati pred njim, vraćati mu se iz dana u dan, dopuštati da njegovo lice oblikuje nutarnji lik duše, to je bit klauzurnoga poziva.
 
2. Fatima kao poziv na obraćenje i pokoru
U fatimskoj poruci jedna riječ neprestano odzvanja: obraćenje. Istom riječju započinje i Markovo evanđelje: „Obratite se i vjerujte Evanđelju” (Mk 1, 15). Obraćenje nije tek moralni popravak poneke navike niti prolazni osjećaj pobožnosti. Obraćenje je vraćanje srca k Bogu; ponovno priznavanje da Bog ima pravo na naš cijeli život; ponovno otkrivanje da bez njega čovjek ne može pronaći ni istinu o sebi ni mir.

Danas je riječ „pokora” mnogima teška jer se često shvaća samo kao odricanje, strogost ili samokažnjavanje. No u kršćanskome smislu pokora je mnogo dublja: ona je lijek ljubavi. Kada se čovjek odriče nečega radi Boga, on ne prezire stvoreni svijet, nego oslobađa srce od navezanosti koja mu ne dopušta ljubav bez pridržaja. Pokora je način da srce ponovno postane raspoloživo za Boga i za bližnje.

To je osobito vidljivo u životu fatimskih pastira, koji nisu činili „velike” stvari po mjerilima svijeta, ali su s ozbiljnošću prihvaćali molitvu, žrtvu i prikazanje za obraćenje grešnika. U tome se očituje jedna od najvažnijih istina kršćanske duhovnosti: Bog ne traži od nas prvotno izvanrednost, nego vjernost; ne traži spektakl, nego srce koje vjeruje. Za klauzurnu zajednicu to je snažna potvrda da svakodnevna vjernost redovničkome ritmu ima duboku otkupiteljsku plodnost.

Vaša pokora, drage sestre, nije u nečemu izvanrednom, nego u strpljivoj i radosnoj vjernosti. Ona se očituje u ustrajnoj molitvi i kada je duša suha, u prihvaćanju zajedničkoga života i onda kada traži mnogo odricanja, u poslušnosti koja čisti vlastitu volju, u šutnji koja odgaja srce, i u siromaštvu koje svjedoči da je Bog dovoljan. Takva pokora nije sužavanje života, nego njegovo širenje prema Bogu.
 
3. Kontemplativni život u srcu Crkve
U vremenu obilježenomu ratovima, nesigurnostima, duhovnom zbunjenošću, relativizmom i ranama unutar same Crkve, lako je pomisliti da su važni samo oni oblici djelovanja koji su vidljivi, javni i organizacijski mjerljivi. Samo ono što se vidi. Samo ono što se može izmjeriti. No iskustvo Crkve govori da se povijest duboko mijenja ondje gdje se duše otvaraju Bogu, gdje se moli, trpi i prinosi iz ljubavi.

Drage sestre, kada molite za obitelji, osobito za ranjene i odbačene, kada Mariji povjeravate svećenike, redovnike i redovnice, misionare i sve koji svojim djelima ljubavi čine Crkvu domom, tada u tišini svoga života sudjelujete u samome srcu poslanja Crkve. Time se jasno vidi da kontemplacija nije suprotnost pastoralnoj brizi, nego njezin skriveni izvor. Ondje gdje nitko ne vidi, ondje gdje nema priznanja ni pozornice, ondje se često pripravlja milost za najvažnije obrate i najteže križeve.

Zato se na vaš život može s pravom primijeniti Pavlova riječ: „Radujem se sada dok trpim za vas i u svom tijelu dopunjam što nedostaje mukama Kristovim za Tijelo njegovo, za Crkvu“ (Kol 1, 24). Crkva je uvijek razumjela da to ne znači da Kristovoj žrtvi nešto nedostaje. Ona je potpuna. Ali Krist iz ljubavi uključuje svoje članove u plodove svoje muke. I oni sudjeluju u njegovu djelu prikazujući vlastiti život za dobro Tijela koje je Crkva.

To je veliko dostojanstvo vašega zvanja, ali i zvanja svakoga kršćanina. Vi nosite svijet pred Gospodinom ne toliko riječima koliko postojanošću, ne toliko inicijativama koliko raspoloživošću, ne toliko javnim istupom koliko prikazanjem života. Kada molite časoslov, kada šutite pred Presvetim, kada živite sestrinsku ljubav, kada strpljivo podnosite slabosti zajedničkoga života, tada se u srcu Crkve događa nešto stvarno i plodno.

Sveti Ivan Pavao II. u Fatimi je čitao povijest svijeta kroz Marijinu majčinsku brigu za život čovjeka naglašavajući da se preko njezina zagovora čovjek približava samome izvoru života koji je potekao s Golgote. To je snažna istina i za kontemplativne duše. One nisu pozvane rješavati sve, nego stajati blizu toga Izvora. A kada duša stoji blizu Izvora, ona već služi cijelome Tijelu. Sam Gospodin kaže: „Bez mene ne možete učiniti ništa“ (Iv 15, 5). Upravo zato kontemplativni život nije udaljenost od djelovanja, nego njegov najdublji temelj.

Na koncu sve se svodi na jedno: nije spašen svijet zato što smo mi molili, nego zato što je Krist umro i uskrsnuo. Ali svijet se spašava tako što mi ulazimo u tu njegovu žrtvu. Vaš život ima smisla jer je skriven u njegovu križu. A ondje gdje je križ, ondje već započinje uskrsnuće.
 
4. Bezgrješno Srce Marijino i potpuno predanje
Jedna od središnjih riječi Fatime jest Bezgrješno Srce Marijino. Sveti Ivan Pavao II. tumači posvetu svijeta Bezgrješnom Srcu kao približavanje, po Majčinu zagovoru, samome izvoru života koji je potekao s Golgote. Drugim riječima, marijanska pobožnost nije zaustavljanje na Mariji, nego ulazak s Marijom u Kristovo otajstvo otkupljenja.

Zato je Marijino Srce za redovničke duše škola potpunoga predanja. To je srce koje je na dan Navještenja izreklo: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi” (Lk 1, 38). To je isto srce koje ostaje pod križem, u vjernosti koja ne iščezava ni onda kada se sve čini pomračeno i nerazumljivo.

Za vas, drage sestre, to je izravni putokaz. Zavjeti siromaštva, čistoće i poslušnosti nisu samo pravni okvir redovničkoga života, nego oblikovanje srca po Marijinu Prečistome srcu. Bezgrješno Srce Marijino uči nas sve prinositi Bogu s pouzdanjem.

Tu se na osobit način otvara i franjevački naglasak. Prošle je godine u franjevačkoj obitelji snažno spominjana osamstota obljetnica nastanka Pjesme stvorova, koju je sveti Franjo počeo sastavljati 1225., u posljednjemu razdoblju svoga života. Ta je pjesma nastala u vremenu trpljenja, slabosti i gotovo potpune ogoljenosti, a ipak je iz takva srca progovorila hvala. To je duboko franjevačka pouka: tko je posve predan Bogu, ne gubi pjesmu, nego je tek tada nalazi u njezinoj istini.

Važno je primijetiti i to da je sveti Franjo tada boravio kod svete Klare i prvih sestara u samostanu svetoga Damjana, upravo u ozračju one skrovitosti i blizine Bogu koju klarise baštine do danas. Time se još snažnije vidi kako franjevačka hvala i vaša kontemplacija nisu dvije odvojene stvarnosti, nego dva tona iste evanđeoske glazbe. Jedno srce pjeva, drugo motri; jedno kliče, drugo šuti; ali i jedno i drugo sve vraća Bogu.

Sveta Klara tu istu logiku pretače u svoj „nauk o zrcalu”. Ona ne poziva na duhovnost samopromatranja, nego na promatranje Krista kao zrcala u kojem duša otkriva što treba postati. To je iznimno važno i za današnje vrijeme, u kojemu je čovjek opsjednut sobom, vlastitim dojmovima, vlastitom slikom i vlastitim osjećajima. Klara vraća pogled od sebe prema Kristu. I upravo ondje, u tome gledanju Krista, duša postaje istinski slobodna.
 
Drage sestre, suvremeni svijet možda ne razumije uvijek vaš život. Možda ga vidi kao skriven, povučen, tih i bez „utjecaja”. No u logici Evanđelja upravo ono što je skriveno može biti najplodnije. Fatima je to jasno pokazala: Bog je izabrao malene, neznatne i jednostavne da preko njih progovori svijetu.

Zato nikada ne podcjenjujte vrijednost svoga poziva. Kada ostajete vjerne molitvi, vi dišete za Crkvu. Kada prikazujete svoje trpljenje, vi otvarate prostor milosti za one koji možda ni ne znaju moliti. Kada živite sestrinsku ljubav, vi naviještate da Evanđelje nije teorija nego oblik života. Kada šutite pred Gospodinom, vi uime mnogih izgovarate ono najdublje „da” koje svijet više ne zna izreći.

Nada nije optimizam niti psihološka utjeha. Kršćanska je nada ukorijenjena u tome da Bog djeluje i onda kada ljudske računice ne vide izlaz. Kontemplativna zajednica jest mjesto nade. Ona svjedoči da posljednju riječ nema tama, nego Bog; nema grijeh, nego milost; nema smrt, nego uskrsnuće.

I zato danas, na Majku Božju Fatimsku, valja obnoviti svijest o veličini vašega zvanja. Crkvi trebaju propovjednici, odgojitelji, misionari i pastiri, ali Crkvi jednako tako trebaju i duše koje pred Bogom drže otvoreni prostor ljubavi, tišine i zagovora. Vaš samostan nije rub Crkve. On je jedno od njezinih najdragocjenijih skrivenih središta.

Na kraju srce se spontano vraća Mariji. Ona, koja je u Fatimi došla kao Majka, i danas vodi Crkvu istim putem: putem molitve, pokore, pouzdanja i predanja. Ona ne umanjuje Krista, nego nas k njemu vodi; ne zadržava nas na sebi, nego nas uvodi u dubinu njegova otkupiteljskog djela. Ako vi ostanete vjerne, drage sestre, Crkva neće ostati bez daha. Jer dok vi molite, Crkva živi.

Neka vas sveti Franjo, u ozračju proslave osamstote obljetnice njegove smrti podsjeti da i iz rana može poteći hvala, i da siromašno srce najljepše pjeva kada je potpuno oslonjeno na Boga. Neka vas sveta Klara učvrsti u vjernome gledanju Krista, „zrcala vječnosti”, kako bi se sav vaš život sve više preobražavao u njegovu sliku. A Krist Gospodin, po zagovoru svoje i naše Majke, neka učini da vaš skriveni život bude svjetlo za Crkvu, utjeha grešnicima, snaga slabima i tihi blagoslov za cijeli svijet. Amen.