Zagrebačka nadbiskupija

Rektor Međubiskupijskog sjemeništa u Zagrebu i ravnatelj Papinskih misijskih djela u Zagrebačkoj nadbiskupiji preč. Matija Pavlaković proslavio je u srijedu 17. lipnja 20. obljetnicu svećeničkog ređenja svečanim misnim slavljem u Nacionalnom svetištu i bazilici svetoga Josipa u Karlovcu. Jubilarno slavlje održano je upravo na dan kada je prije dvadeset godina, 17. lipnja 2006., po rukama kardinala Josipa Bozanića u zagrebačkoj prvostolnici zaređen za svećenika Zagrebačke nadbiskupije.

Euharistijsko slavlje okupilo je brojne vjernike, članove obitelji, prijatelje, suradnike, redovnice i svećenike. Na početku misnoga slavlja slavljenik je srdačno pozdravio mons. Antuna Sentea, župnika Župe Blažene Djevice Marije Snježne i rektora Nacionalnog svetišta i bazilike svetoga Josipa u Karlovcu, koji i sam ove godine zahvaljuje Gospodinu za trideset godina svećeništva. Pozdravio je i v. d. ravnatelja Svećeničkog doma svetog Josipa u Zagrebu preč. mr. Marka Vukovića, rodom iz dubovečke župe, župnog vikara vlč. Ivana Ivičeka te odgojitelja u Međubiskupijskom sjemeništu vlč. Matka Filipovića. Među uzvanicima bio je i vlč. Filip Šabalja, župnik in solidum Župe Ivana Pavla II. u Petrinji i kapelan petrinjske Župe sv. Lovre, koji je na slavlje doveo hodočasnike svoje župe zajedno sa župnim zborom koji je predvodio liturgijsko pjevanje, pod ravnanjem sestre Gordane Igrec, FDC.

U homiliji preč. Pavlaković zahvalio je Bogu za dvadeset godina svećeničkoga služenja te posvjedočio kako je svećeništvo prije svega dar Božjega milosrđa i vjernosti. Prisjetio se osoba koje su obilježile njegov duhovni put - roditelja, pokojnih baka i djedova, župnika, strica svećenika preč. Miška Pavlakovića, odgojitelja i brojnih molitelja koji su ga pratili tijekom života i službe. Istaknuo je da nijedan svećenik ne nastaje sam od sebe, nego je plod molitava, žrtava i svjedočanstva vjere mnogih ljudi koje mu Bog stavlja na životni put.

"Dok večeras stojim u ovom prezbiteriju, na ovom - za mene - svetom tlu, ne mogu ne pomisliti koliko je ljudi tijekom života na moja ramena polagalo svoj “plašt”, plašt vjere, plašt svećeničke ljubavi, plašt vjernosti Crkvi. Večeras osjećam da preko mojih ramena prolazi duhovna baština tolikih dragih i dobrih ljudi: mojih roditelja, mojih pokojnih baka i djedova, moje rodbine i prijatelja, mojeg pokojnog župnika Marijana, moga pokojnog strica svećenika Mije, tolikih časnih sestara, odgojitelja u Zagrebu i Rimu, svećenika, molitava jednostavnoga puka. Nitko ne postaje svećenik sâm. Uvijek netko prije njega gori za Boga, uvijek netko prije njega kleči, uvijek netko prije njega moli. I možda je upravo to jedna od najljepših slika svećeništva: primiti plašt i nastaviti hod", istaknuo je u homiliji.

Preč. Pavlaković dodao je kako ćemo se "ponekad pitati - a gdje si Bože danas? Gdje nam se otkrivaš? A ja večeras, nakon dvadeset godina svećeništva, želim posvjedočiti u ovoj bazilici i svetištu, pred svetim Josipom i pred cijelom Crkvom: Bog nije otišao. Bog nije napustio svoju Crkvu. Bog nije prestao pozivati. Bog nije prestao djelovati. On je i dalje ovdje: u svakoj ispovijedi, svetoj misi, u svakom suznom pogledu čovjeka koji traži smisao, u svakom mladom srcu koje čuje poziv, u svakom svećeniku koji, unatoč umoru, ostaje vjeran Kristu."

"Koliko puta, tek kasnije u životu, čovjek shvati da su ga nosile molitve koje nikada nije ni vidio ni čuo. I zato večeras želim posebno nešto reći onima koji su tek na nekim svojim životnim početcima: ne podcjenjujte male i skrovite početke. Bog često najveće stvari započinje tiho. Tako je započelo i moje svećeništvo: tiho, u ovoj župi, pod pogledom svetoga Josipa, u molitvi moje bake, u jednostavnosti vjere mojih bližnjih. I možda upravo zato ova srijeda svetoga Josipa nije slučajnost jer sveti Josip nas uči da najveća veličina nije u buci svijeta, nego u vjernosti Bogu. Bog zove čovjeka mnogo prije nego što čovjek postane svjestan poziva. Zato je moje svećeništvo započelo mnogo prije 17. lipnja 2006. godine. Počelo je u skrbi moje obitelji, u vjeri moje Župe, ovdje, na mom Dubovcu, u sjeni i pod zaštitom svetoga Josipa. I kako večeras ne vidjeti simboliku: dvadeseta obljetnica moga svećeništva pada upravo na srijedu svetoga Josipa! Kao da mi sveti Josip još jednom želi reći: “Nisam te prestao čuvati.” Što više godine prolaze, sve više razumijem koliko je sveti Josip važan za svećenika jer Josip ne govori mnogo, ali nosi najveće odgovornosti. On ne traži pozornicu, ali čuva najveća blaga. On ne propovijeda, ali svojim životom govori više od mnogih riječi. Svećenik mora učiti upravo to: ne živjeti za sebe, nego čuvati ono što mu je Bog povjerio. Sveti Josip čuvao je Isusa i Mariju, a svećeniku je povjereno čuvati Krista u ljudskim srcima. Koliko sam samo puta kroz ovih dvadeset godina osjetio njegovu zaštitu: u trenucima umora, nerazumijevanja, osamljenosti, teških odluka, pastoralnih križeva, nedosljednosti, demotiviranosti, nesigurne budućnosti. On je uvijek bio tu — tih, očinski, nenametljiv", prisjetio se propovjednik.

Na kraju je poručio: "Večeras molim roditelje: ne bojte se ako vam sin kaže da želi biti svećenik; ako vam se kćer želi ostvariti u posvećenom životu kao sestra redovnica. Molim mlade: ne zaglušujte Božji glas bukom svijeta. Možda upravo večeras ovo sluša neki novi svećenik, redovnik ili redovnica."

U znak zahvalnosti za dvadeset godina svećeništva preč. Pavlaković je Nacionalnom svetištu i bazilici svetoga Josipa darovao novu misnicu, izrađenu prema njegovoj zamisli, sa simbolima koji predstavljaju njegov duhovni put i povezanost sa svetim Josipom, Blaženom Djevicom Marijom i Crkvom. Darovana misnica ostat će trajni spomen njegova jubileja i služit će u liturgijskim slavljima svetišta.

Na završetku slavlja mons. Antun Sente, uime župljana i okupljenih vjernika, čestitao je slavljeniku dvadesetu obljetnicu svećeničkoga ređenja te mu uručio prigodni dar - crtež Josipa Botterija Dinija "Roma Aeterna", nastao 2025. godine, u godini kada je papa Lav XIV. Nacionalnom svetištu svetoga Josipa podijelio naslov i dostojanstvo manje bazilike. Djelo prikazuje baziliku svetoga Petra u Rimu, gradu koji je obilježio formaciju i svećenički put preč. Pavlakovića. Dar je uručen kao znak poštovanja, zahvalnosti i bratske ljubavi za dvadeset godina vjerne službe Kristu, njegovoj Crkvi i povjerenom Božjem narodu.

Okupljena zajednica zahvalila je Bogu za dar svećeništva prečasnoga Matije Pavlakovića te uputila molitve da ga Gospodin i dalje prati u njegovu služenju Crkvi, a zagovor Blažene Djevice Marije Snježne i svetoga Josipa bude trajna snaga i zaštita na njegovu životnom i svećeničkom putu.