Zagrebačka nadbiskupija

 
Preuzvišeni biskupe Vjekoslave, braćo biskupi!

Srdačno vas pozdravljam u Gospodinu na početku 68. sjednice biskupa Zagrebačke crkvene pokrajine. Zahvaljujem biskupu domaćinu na bratskome gostoprimstvu i svemu što je učinjeno kako bi se naše današnje zasjedanje moglo održati u ozračju zajedništva, molitve i odgovornoga promišljanja.

Svako naše okupljanje na razini crkvene pokrajine prilika je za zajedničko promatranje života naših mjesnih Crkava, razmjenu iskustava i traženje prikladnih odgovora na pastoralne izazove našega vremena u kojemu nije ugrožena samo vjerska praksa nego često i samo razumijevanje čovjeka, obitelji i društva.

Upravo zato Crkva ne može biti zatvorena u vlastite strukture, nego je pozvana još snažnije svjedočiti nadu koja dolazi od Krista. To svjedočanstvo postaje vjerodostojnije kada ga prati jedinstvo pastira i pravednost u životu crkvenih ustanova.

Današnje teme na prvi pogled pripadaju različitim područjima crkvenoga života. Jedna se odnosi na zajedništvo i trajnu izgradnju prezbiterija, a druga na služenje pravdi u Crkvi. No obje su duboko povezane jer se u njihovu središtu nalazi briga za čovjeka i za vjerodostojnost crkvenoga poslanja.

Prva tema našega zasjedanja odnosi se na mogućnost održavanja susreta i zajedničkoga hodočašća svećenika Zagrebačke metropolije. To nije samo organizacijsko ili protokolarno pitanje. Ono zadire u samu srž svećeničkoga života.

Drugi vatikanski sabor podsjeća kako su svećenici, premda raspoređeni na različite službe, po sakramentu svetoga reda međusobno povezani te sudjeluju u jedinstvenom Kristovu svećeništvu (usp. Presbyterorum ordinis, 8). U vremenu kada pastoralne obveze postaju sve zahtjevnije, kada su mnogi svećenici opterećeni brojnim zadaćama, a ponegdje i usamljeni u svome radu, potrebno je svjesno njegovati iskustvo svećeničkoga zajedništva.

Hodočašće je u tome smislu više od putovanja. Ono je vidljivi znak zajedničkoga hoda za Kristom i podsjeća nas da smo svi hodočasnici nade. Crkva je pozvana trajno živjeti iz te kršćanske nade koja ne razočarava jer svoj izvor ima u uskrslome Kristu. Svećenik nije samo upravitelj određene zajednice niti samo nositelj službe. On je Kristov učenik koji zajedno s drugima ide za Kristom. Kada se okupljamo kao prezbiterij, obnavljamo svijest da nitko ne nosi teret službe sam.

Upravo će kvaliteta našega svećeničkoga zajedništva u godinama koje dolaze biti jedan od ključnih preduvjeta za vjerodostojnost evangelizacijskoga poslanja Crkve. Vjernici imaju pravo u međusobnim odnosima svećenika prepoznati ne samo suradnike u službi nego i braću okupljenu oko jednoga Gospodina.

Druga tema današnjega zasjedanja odnosi se na djelovanje međubiskupijskih sudova. Crkveno sudstvo nije tek primjena pravnih normi, nego služba istini, pravdi i spasenju duša.
Zakonik kanonskoga prava naglašava kako je vrhovni zakon Crkve salus animarum, spasenje duša (kan. 1752). Zato je sudska služba u Crkvi pozvana povezivati jasnoću prava s pastoralnom brigom za vjernike, pravedno razlučujući pojedine životne situacije i pomažući vjernicima pronaći svoje mjesto u zajedništvu Crkve.

Posebno je to vidljivo u postupcima koji se odnose na ženidbene parnice. Iza svakoga predmeta nalazi se konkretna ljudska priča, često obilježena patnjom, razočaranjem ili životnim poteškoćama. Crkva je pozvana spojiti vjernost istini o sakramentu ženidbe s pastoralnom osjetljivošću prema osobama koje traže pomoć i razjašnjenje svojega stanja.
Međubiskupijski sudovi naše crkvene pokrajine tijekom godina pružili su vrijedan doprinos životu naših mjesnih Crkava. Zbog toga želim zahvaliti svim sucima, braniteljima veze, promicateljima pravde, bilježnicima i ostalim službenicima sudova koji odgovorno i savjesno vrše svoju službu. Njihov rad često ostaje skriven, ali je od velike važnosti za život Crkve.

Premda se današnje teme razlikuju, povezuje ih zajednička nit izgradnje crkvenoga zajedništva. Prva tema podsjeća nas kako Crkva svoju vitalnost crpi iz zajedništva svojih pastira. Druga nas podsjeća na utemeljenost njezina poslanja na istini i pravednosti. Bez zajedništva postoji opasnost izolacije i rasipanja snaga, a bez pravednosti opasnost proizvoljnosti. Crkva je pozvana čuvati oboje.

Zajedništvo nije pastoralna strategija niti organizacijska potreba. Ono je oblik crkvene vjernosti Kristu koji je molio da njegovi učenici budu jedno. Takvo su zajedništvo svjedočili i oko njega nastojali svi naši prethodnici u biskupskoj službi, a posebno su sjajni primjeri blaženoga Alojzija Stepinca i sluge Božjega Franje Kuharića.

Neka ova 68. sjednica Zagrebačke crkvene pokrajine pridonese jačanju našega zajedništva, učvrsti naše služenje Božjemu narodu i pomogne još predanije ispuniti poslanje koje nam je Gospodin povjerio.

Ako budemo čuvali zajedništvo među svećenicima i biskupima te istinu i pravednost u životu Crkve, moći ćemo s pouzdanjem gledati u budućnost. Budućnost Crkve ne počiva prvenstveno na snazi njezinih ustanova, nego na vjernosti Gospodinu koji ju vodi kroz povijest.

Zato nastavimo svoje poslanje s nadom, svjesni da nas Krist i danas poziva biti znakom njegova kraljevstva u vremenu koje nam je povjereno.

Hvala vam lijepa na pozornosti.