Predmeti posvećeni sv. Ladislavu kralju u Riznici Zagrebačke katedrale
Među povijesnim osobama koje su trajno obilježile identitet Zagrebačke nadbiskupije posebno mjesto zauzima sv. Ladislav kralj[1], njezin utemeljitelj i jedan od poznatijih vladara srednjovjekovne Hrvatske i Ugarske. Štovanje svetoga kralja tijekom stoljeća trajno je utkano u život zagrebačke katedrale, a njezina Riznica čuva niz iznimno vrijednih predmeta povezanih s njegovom osobom. Među kojima se ističu Ladislavov plašt, relikvijar s moćima, reljefi i drugi predmeti, koji predstavljaju dragocjena svjedočanstva duhovne, povijesne i kulturne baštine Zagrebačke nadbiskupije te trajnu uspomenu na njezina utemeljitelja i zaštitnika.
Plašt sv. Ladislava jedan je od najvrjednijih predmeta Riznice Zagrebačke katedrale i najstariji sačuvani tekstilni spomenik hrvatske kulturne baštine. Prema predaji pripadao je sv. Ladislavu kralju, a već se krajem 14. stoljeća spominje u katedralnim inventarima. Nakon stoljeća zaborava ponovno ga je 1872. godine u kovčežiću unutar oltara sv. Ladislava u katedrali pronašao Ivan Krstitelj Tkalčić.[2] Restauriran je od 1987. do 1988. godine u glasovitoj švicarskoj zakladi Abegg-Stiftung u Riggisbergu.[3] Danas se smatra jednim od najdragocjenijih spomenika srednjovjekovne tekstilne umjetnosti u Hrvatskoj te je bio izložen i na velikoj izložbi ''U početku bijaše kraljevstvo'', kao jedini sačuvani izvorni kraljevski predmet među izlošcima posvećenima 1100. obljetnici Hrvatskoga Kraljevstva.
A relikvijar ruke sv. Ladislava[4] važna je poveznica koja spaja utemeljitelja Zagrebačke biskupije s današnjim vremenom. Izrađen je 1690. godine od pozlaćenoga srebra i drva te je oblikovan u obliku podlaktice koja u ruci drži ratnu sjekiru, tradicionalni atribut sv. Ladislava. U relikvijaru se čuva kost lakta svetoga kralja, a njegovu je izradu omogućio Ivan Znika, kustos Zagrebačke katedrale. Ovaj vrijedan primjer baroknoga zlatarstva svjedoči o višestoljetnom štovanju sv. Ladislava u Zagrebačkoj Crkvi. Relikvijar se tradicionalno izlagao vjernicima na blagdan sv. Ladislava, 27. lipnja, te i danas predstavlja dragocjen znak duhovne i povijesne povezanosti Zagrebačke nadbiskupije s njezinim utemeljiteljem.
Reljef sv. Ladislava je istaknuti primjer barokne sakralne umjetnosti i zlatarskog umijeća, izrađen tehnikom iskucavanja u srebrnom limu te smješten u bogato oblikovan srebrni okvir. Iako nije poznato točno vrijeme njegova nastanka, stilske značajke upućuju na srednjoeuropski umjetnički krug, pod snažnim utjecajem ugarsko-hrvatske i habsburške umjetničke tradicije.[5] Sv. Ladislav prikazan je prema uobičajenom ikonografskom obrascu kao kralj i ratnik, s krunom, dugom kosom i bradom koji naglašavaju njegovu vladarsku i svetačku ulogu. U ruci drži sjekiru s dvostrukim križem te štit s ugarskim grbom, čime se ističe njegova uloga zaštitnika kršćanske vjere i povezanost s ugarskim kraljevstvom, dok prikaz u oblacima upućuje na njegov nebeski, svetački status. Cjelina djela objedinjuje pobožnost, povijesnu tradiciju i umjetničku vrijednost te svjedoči o dugotrajnom štovanju sv. Ladislava na ovim prostorima.
Ulomak zvona s prikazom sv. Ladislava[6] skroman je, ali povijesno značajan ostatak nekadašnjih katedralnih zvona. Nastao je kao dio zvona koja su tijekom Prvoga svjetskog rata oduzeta i pretopljena za potrebe Austro-Ugarske Monarhije, čime su nestala brojna povijesna zvona iz 18. stoljeća. Na sačuvanom ulomku vidljiv je reljef sv. Ladislava, iako je zbog oštećenja izgubljen dio prikaza s njegovom ratničkom sjekirom. Unatoč fragmentarnosti, lik jasno svjedoči o njegovoj ulozi kralja i zaštitnika Zagrebačke biskupije. Rekvizicije zvona u razdoblju 1915. i 1916. godine zahvatile su brojne crkve u Monarhiji, uključujući i Zagrebačku katedralu, što je prouzročilo znatan liturgijski i kulturni gubitak, budući da su zvona imala važnu ulogu u vjerskom i svakodnevnom životu zajednice. Stoga ovaj ulomak ima značenje koje nadilazi njegovu materijalnu vrijednost.
Predmeti posvećeni sv. Ladislavu iz Riznice Zagrebačke katedrale tvore jedinstvenu i snažno povezanu cjelinu u kojoj se isprepliću povijest, duhovnost i identitet Zagrebačke nadbiskupije. Ladislavov plašt, relikvija njegove ruke i ulomak zvona zajedno nisu tek izdvojeni predmeti, nego tvore fragmente jednog dugog i živog pamćenja, koje se proteže kroz stoljeća. Oni svjedoče o višestoljetnoj pobožnosti i neprekinutoj tradiciji štovanja sv. Ladislava, ali i o ustrajnosti Crkve koja je kroz vrijeme čuvala uspomenu na svojeg utemeljitelja. U tom smislu, ovi predmeti nadilaze muzejsku vrijednost, te postaju tihi, ali snažni svjedoci identiteta Zagrebačke nadbiskupije, koja već gotovo devet stoljeća čuva sjećanje na kralja sv. Ladislava kao trajni simbol svojega povijesnog i duhovnog kontinuiteta.
Literatura:
Anđelko Badurina, Leksikon ikonografije liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva, Zagreb, 1979.
Antun Ivandija, Inventar Riznice zagrebačke katedrale. I. dio: Metali i ostali kruti materijali, Zagreb, 1986.
s. Lina Plukavec, Restauracija plašta kralja Ladislava iz riznice zagrebačke katedrale, Peristil, 39, Zagreb, 1996.
s. Lina Plukavec, Zvona Zagrebačke prvostolnice - integralni dio europske kulturne baštine, u: Crkvena kulturna dobra, Analecta, Godišnjak Ureda za kulturna dobra Zagrebačke nadbiskupije, god. 2, (2004.), br. 2, (ur. Juraj KOLARIĆ), Zagreb, 2004.
Tkalčić, Ivan Krstitelj. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. - 2026. (Pristupljeno 23.6.2026.), https://www.enciklopedija.hr/clanak/tkalcic-ivan-krstitelj.
Plašt sv. Ladislava jedan je od najvrjednijih predmeta Riznice Zagrebačke katedrale i najstariji sačuvani tekstilni spomenik hrvatske kulturne baštine. Prema predaji pripadao je sv. Ladislavu kralju, a već se krajem 14. stoljeća spominje u katedralnim inventarima. Nakon stoljeća zaborava ponovno ga je 1872. godine u kovčežiću unutar oltara sv. Ladislava u katedrali pronašao Ivan Krstitelj Tkalčić.[2] Restauriran je od 1987. do 1988. godine u glasovitoj švicarskoj zakladi Abegg-Stiftung u Riggisbergu.[3] Danas se smatra jednim od najdragocjenijih spomenika srednjovjekovne tekstilne umjetnosti u Hrvatskoj te je bio izložen i na velikoj izložbi ''U početku bijaše kraljevstvo'', kao jedini sačuvani izvorni kraljevski predmet među izlošcima posvećenima 1100. obljetnici Hrvatskoga Kraljevstva.
A relikvijar ruke sv. Ladislava[4] važna je poveznica koja spaja utemeljitelja Zagrebačke biskupije s današnjim vremenom. Izrađen je 1690. godine od pozlaćenoga srebra i drva te je oblikovan u obliku podlaktice koja u ruci drži ratnu sjekiru, tradicionalni atribut sv. Ladislava. U relikvijaru se čuva kost lakta svetoga kralja, a njegovu je izradu omogućio Ivan Znika, kustos Zagrebačke katedrale. Ovaj vrijedan primjer baroknoga zlatarstva svjedoči o višestoljetnom štovanju sv. Ladislava u Zagrebačkoj Crkvi. Relikvijar se tradicionalno izlagao vjernicima na blagdan sv. Ladislava, 27. lipnja, te i danas predstavlja dragocjen znak duhovne i povijesne povezanosti Zagrebačke nadbiskupije s njezinim utemeljiteljem.
Reljef sv. Ladislava je istaknuti primjer barokne sakralne umjetnosti i zlatarskog umijeća, izrađen tehnikom iskucavanja u srebrnom limu te smješten u bogato oblikovan srebrni okvir. Iako nije poznato točno vrijeme njegova nastanka, stilske značajke upućuju na srednjoeuropski umjetnički krug, pod snažnim utjecajem ugarsko-hrvatske i habsburške umjetničke tradicije.[5] Sv. Ladislav prikazan je prema uobičajenom ikonografskom obrascu kao kralj i ratnik, s krunom, dugom kosom i bradom koji naglašavaju njegovu vladarsku i svetačku ulogu. U ruci drži sjekiru s dvostrukim križem te štit s ugarskim grbom, čime se ističe njegova uloga zaštitnika kršćanske vjere i povezanost s ugarskim kraljevstvom, dok prikaz u oblacima upućuje na njegov nebeski, svetački status. Cjelina djela objedinjuje pobožnost, povijesnu tradiciju i umjetničku vrijednost te svjedoči o dugotrajnom štovanju sv. Ladislava na ovim prostorima.
Ulomak zvona s prikazom sv. Ladislava[6] skroman je, ali povijesno značajan ostatak nekadašnjih katedralnih zvona. Nastao je kao dio zvona koja su tijekom Prvoga svjetskog rata oduzeta i pretopljena za potrebe Austro-Ugarske Monarhije, čime su nestala brojna povijesna zvona iz 18. stoljeća. Na sačuvanom ulomku vidljiv je reljef sv. Ladislava, iako je zbog oštećenja izgubljen dio prikaza s njegovom ratničkom sjekirom. Unatoč fragmentarnosti, lik jasno svjedoči o njegovoj ulozi kralja i zaštitnika Zagrebačke biskupije. Rekvizicije zvona u razdoblju 1915. i 1916. godine zahvatile su brojne crkve u Monarhiji, uključujući i Zagrebačku katedralu, što je prouzročilo znatan liturgijski i kulturni gubitak, budući da su zvona imala važnu ulogu u vjerskom i svakodnevnom životu zajednice. Stoga ovaj ulomak ima značenje koje nadilazi njegovu materijalnu vrijednost.
Predmeti posvećeni sv. Ladislavu iz Riznice Zagrebačke katedrale tvore jedinstvenu i snažno povezanu cjelinu u kojoj se isprepliću povijest, duhovnost i identitet Zagrebačke nadbiskupije. Ladislavov plašt, relikvija njegove ruke i ulomak zvona zajedno nisu tek izdvojeni predmeti, nego tvore fragmente jednog dugog i živog pamćenja, koje se proteže kroz stoljeća. Oni svjedoče o višestoljetnoj pobožnosti i neprekinutoj tradiciji štovanja sv. Ladislava, ali i o ustrajnosti Crkve koja je kroz vrijeme čuvala uspomenu na svojeg utemeljitelja. U tom smislu, ovi predmeti nadilaze muzejsku vrijednost, te postaju tihi, ali snažni svjedoci identiteta Zagrebačke nadbiskupije, koja već gotovo devet stoljeća čuva sjećanje na kralja sv. Ladislava kao trajni simbol svojega povijesnog i duhovnog kontinuiteta.
Literatura:
Anđelko Badurina, Leksikon ikonografije liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva, Zagreb, 1979.
Antun Ivandija, Inventar Riznice zagrebačke katedrale. I. dio: Metali i ostali kruti materijali, Zagreb, 1986.
s. Lina Plukavec, Restauracija plašta kralja Ladislava iz riznice zagrebačke katedrale, Peristil, 39, Zagreb, 1996.
s. Lina Plukavec, Zvona Zagrebačke prvostolnice - integralni dio europske kulturne baštine, u: Crkvena kulturna dobra, Analecta, Godišnjak Ureda za kulturna dobra Zagrebačke nadbiskupije, god. 2, (2004.), br. 2, (ur. Juraj KOLARIĆ), Zagreb, 2004.
Tkalčić, Ivan Krstitelj. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. - 2026. (Pristupljeno 23.6.2026.), https://www.enciklopedija.hr/clanak/tkalcic-ivan-krstitelj.
[1] Anđelko Badurina, Leksikon ikonografije liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva, Zagreb, 1979., str. 372. Ugarsko-hrvatski kralj iz dinastije Arpadovića, rođen je oko 1040. u Poljskoj, a umro je 1095. u Nagyváradu. Učvrstio je kršćanstvo u Ugarskoj. Nakon smrti kralja Zvonimira, proširio je utjecaj na dijelove Hrvatske te je 1094. godine utemeljio Zagrebačku biskupiju, čime je dao važan temelj razvoju Zagreba kao crkvenog i kasnijeg kulturnog središta. Kasnije je proglašen svetim (1192.) i smatra se zaštitnikom Zagrebačke nadbiskupije.
[2] Hrvatski katolički svećenik i povjesničar iz Zagreba (1840.-1905.). Bio je prebendar zagrebačke prvostolne crkve te arhivar i knjižničar Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Najpoznatiji je po opsežnim istraživanjima i objavljivanju izvora o povijesti Zagreba i Zagrebačke biskupije, čime je postavio temelje moderne hrvatske historiografije o srednjovjekovnoj povijesti Zagreba i crkve. https://www.enciklopedija.hr/clanak/tkalcic-ivan-krstitelj
[3] Lina Slavica Plukavec, ''Restauracija plašta kralja Ladislava iz riznice zagrebačke katedrale'', Peristil, 39, Zagreb, 1996., str. 13-24.
[4] Antun Ivandija, Inventar Riznice zagrebačke katedrale. I. dio: Metali i ostali kruti materijali, Zagreb, 1986., str. 17.
[5] Antun Ivandija, Inventar Riznice zagrebačke katedrale. I. dio: Metali i ostali kruti materijali, Zagreb, 1986., str. 176-177.
[6] Lina Plukavec, Zvona Zagrebačke prvostolnice - integralni dio europske kulturne baštine, u: Crkvena kulturna dobra, Analecta, Godišnjak Ureda za kulturna dobra Zagrebačke nadbiskupije, god. 2, (2004.), br. 2, (ur. Juraj KOLARIĆ), Zagreb, 2004., str. 42.