Zagrebačka nadbiskupija

Iza nas je 25 godina duga tradicija Planinarskog križnog puta, a pred nama je 50. jubilarni PKP. Tim povodom, razgovarali smo s Radovanom Librićem - čovjekom koji stoji iza ovog hvalevrijednog projekta, projekta s najboljim menadžerom – Duhom Svetim.

Kako se rodila ideja Planinarskog križnog puta? Kakva su bila vaša početna očekivanja i jesu li se ona ispunila? Jeste li prognozirali da će to biti ovako velik projekt?

Početak je u zajednici mladih koja se tada sastajala pri župi svete Anastazije u Samoboru. U  zajedništvu su nastajali planovi koji su za ono vrijeme bili napredni za ondašnje poimanje Crkve koja je bila stjerana od komunista u sakristiju. No, samoborska vjernička duša uvijek je pronalazila načine svog izričaja. Mi, tadašnji mladi, smo bili pomoć župniku i kapelanima u tadašnjoj najvećoj župi Zagrebačke nadbiskupije, prostranoj župi samoborskoj. Tako je nastala ideja o križnom putu kroz Samoborsko gorje. Nas sedam sa svojim kapelanom prošli smo 1987. godine prvu dionicu puta posjetivši 14 sakralnih objekata s noćenjem na Japetiću. Nisam ni slutio u što će me odvesti zajedništvo koje smo počeli graditi u zajednici mladih. Nismo imali očekivanja. Nismo, kako je to danas moderno napravili studiju koja nam bi rekla o „isplativosti projekta“. Vodstvo je preuzeo najbolji menadžer – Duh Sveti. Zato je uspjeh bio zagarantiran.

Možete li nam ukratko objasniti kako nastaje jedan PKP - kada počinju prve pripreme; što je sve potrebno; koji su najčešći problemi s kojima se susrećete tijekom organizacije, a koji tijekom samog puta; kako se odabire ruta kojom će se pješačiti?

Obično na poziv mladih iz neke župe ili dekanata počinjemo planirati odlazak Planinarskog križnog puta u neki dio naše nadbiskupije. Ponekad su i pastoralni razlozi važni te prioriteti koje pred nas stavi Povjerenstvo za mlade. Potrebno je puno komunikacije s župnicima, mještanima, vjernicima, gradskim i općinskim vlastima,ravnateljima škola, policijskim postajama, planinarskim društvima, autobusnim prijevoznicima, animatorima u župama… Svaki Planinarski križni put nosi svoje specifičnosti. Nastojimo probleme gledati kao izazove organizacije. Tako, recimo „gradimo“ improvizirane mostove, krčimo grmlje, prelazimo brze ceste i željezničke pruge na nemogućim mjestima, rušimo sve rekorde u broju mladih koji stanu u jedan vagon... Ruta je posebna priča. Nabavljamo profesionalne karte terena kroz koji ćemo proći.Važno nam je mjesto noćenja i broj razreda u školama, velike športske dvorane, važni sakralni objekti…uglavnom velika organizacija koja je nezamisliva bez mladih na terenu, domaćih mladih koji poznaju svoj kraj. Bog nam pošalje uvijek nekoga tko nam pomogne. Tako nastanu posebne povezanosti naše Zajednice i tih ljudi s kojima se družimo i provedemo puno sati zajedno u organizaciji

Što je za vas PKP? Što najviše pamtite s početka ovog projekta?

Planinarski križni put za mene je dio moga života, moje mladosti, životni projekt s kojim sam rastao kao vjernik i čovjek, a nadam se da je i pobožnost rasla mojim zalaganjem i katehetskim radom. Iz početka projekta pamtim jednostavnost i otvorenost novome. Pamtim posebno da dio mojih Samoboraca koji su tada bili u zajednici, organizatori Planinarskog križnog puta, nisu htjeli da pobožnost izađe iz Samoborskog gorja. Trebalo je puno muke i objasniti da je to nužno.

Svaki PKP je „priča za sebe“ sa svojim anegdotama, raznim neočekivanim situacijama itd. Možete li izdvojiti neku anegdotu koje se često sjetite?

Izdvojio bih trenutak kada smo iza Zaprešića, na jednom potoku, sagradili most koji je bio potreban za prijelaz dubokog potoka. Preko noći ljudi su ukrali daske i drvenu građu koju smo posudili. Prešli smo preskačući kanal, ali je to trajalo puno duže pa smo kasnili. Ili kad smo zbog duge propovjedi vlč. Milana umjesto po danu morali se spustiti strmim puteljkom u mrkloj noći. Bilo je potrebno puno vještine i opreza za spuštanje po mraku. Nikad neću zaboraviti radost ulaska u Vukovar. Jedna od neočekivanih situacija je i kad planiraš dolazak oko 1100 mladih, a na prvoj postaji se pojavi preko 2300 osoba. Dogodilo se to u Požegi 1999. godine.

Udruga Ekosspiritus, čiji ste tajnik, djeluje u više smjerova. Vašim ste aktivnim vjerničkim životom primjer mladim vjernicima laicima na njihovom putu razvoja vjere. Kako uspijevate koordinirati sve vaše aktivnosti i zaduženja?

Zajednica Ekosspiritus u svom deset godišnjem hodu proširila je svoje djelovanje na mnoga područja. Nemoguće bi to bilo ostvarivati da nema ljudi koji timski rade, stvaraju, organiziraju. Važno je bilo postaviti vizije i odrediti ciljeve. Tada se zna u kojem smjeru ići. Nedavno sam u knjizi Svijetlo svijeta sadašnjeg Svetog Oca pročitao ovu misao: „Ne izgubiti se u aktivizmu! Ima toliko toga što treba učiniti da bi čovjek neprestano morao raditi. I upravo je to pogrešno. Ne izgubiti se u aktivizmu znači zadržati promišljenost, pogled za dubinu, vrijeme nutarnjeg odvagivanja, promatranja stvari i ophođenja s njima, s Bogom i razmišljanja o Bogu.“ Često se izgubim u aktivizmu. No, nastojim gledati ono bitno, imati nutarnju sabranost koja rezultira dobrom koordinacijom.

I za kraj, što možemo očekivati od PKP-a i vaše udruge u budućnosti?

Osobno bi volio da Planinarski križni put više poradi na evangelizacijskom području, na susretima s mjesnom Crkvom kuda prolazi dionica a nadasve s mladima toga kraja.Vjerujem da će nas radovati neke nove godišnjice koje su pred nama. Znakovito je da jubilej Planinarskog križnog puta pada samo dan poslije otvaranja Godine vjere. Znak je to meni kao voditelju i Zajednici Ekosspiritus. Putokaz za novu evangelizaciju. Poticaj za novi govor vjere u pomalo sekularizirani svijetu koji nas okružuje. Puno očekujemo i od početka rada našeg duhovnog centra na Cerini u Samoborskom gorju.Tamo će se susretati mnogi mladi, i oni stariji….