Zagrebačka nadbiskupija

Dragi subrate u biskupstvu Jurica (Jezerinac)
draga braćo svećenici i sestre redovnice,
dragi nećaci i nećakinje
i sva rodbino preminuloga mons. Ferdinanda,
dragi pastoralni suradnici i služitelji u vjerničkim zajednicama,
dragi hrvatski branitelji, liječnici i djelatnici u zdravstvu,
cijenjeni nositelji dužnosti i služba u hrvatskoj državi i društvu,
draga braćo i sestre u ljubavi nebeskoga Oca,
u milosti Krista Spasitelja
i u zajedništvu vječnoga života po Duhu Svetome - Mir vama!
 
Vjerujem da dijelim s vama osjećaj da nije moguće biti ovdje na Švarči i ne osjetiti prisutnost mons. Ferde, i ne čuti odjek njegova glasa. U svemu je pak lijepo da poseban uvod u ovo slavlje i nije potreban, jer je svatko od nas dodirnut njegovom blizinom, njegovim svećeničkim služenjem i susretima s njim.

I sada, dok je njegovo tijelo položeno u lijes pred oltarom lako se sjetiti njegovih poticaja i njegova načina, gromkoga glasa i uzdignutih ruku, jasnoće njegova kršćanskoga uvjerenja i žarke želje da tu uvjerenost prenese drugima, upućujući na vjeru u Boga, na Radosnu vijest Evanđelja, na uskrsnuće i na vječni život, na utjehu Kristova trpljenja i na pomoć Blažene Djevice Marije i svetih.

Dragi Ferdinande, čujemo Vas i sada kako odgovarate na pitanje radi čega smo ovdje. Zar nam ne biste, žarom svetoga Franje Ksaversoga, rekli nešto poput ovoga: Pa, ljudi Božji, mi smo kršćani, mi vjerujemo u vječni život. Došli smo dati hvalu Bogu, proslaviti otajstvo njegove ljubavi i zamoliti ga da nam bude milostiv po križu našega Spasitelja…

Zbilja, došli smo zahvaliti Gospodinu za zemaljski život preminuloga dobroga svećenika Ferdinanda i prinijeti Bogu hvalu za milosti koje smo na razne načine po njegovu životu primili.

Ovdje smo kao obitelj Crkve očitujući sućut i zazivajući snagu kršćanske utjehe. Ispunjeni sigurnošću vjere, zbog ljubavi koju je mons. Ferdo svjedočio, čvrsto se nadamo i s pouzdanjem molimo da ga Gospodin obraduje gledanjem svoga lica u zajedništvu njegove ljubavi.

Zahvaljujemo mu na svakome daru kojim je oplemenio naše živote, kojim je obogatio Karlovac i našu Zagrebačku nadbiskupiju, što nije ostalo bez plodova na granama koje sežu puno šire i puno dalje. I nadamo se da je prelazeći prag prolaznosti u vječnost začuo riječi: Slugo dobri i vjerni, uđi u radost Gospodara svoga!

Braćo i sestre, i mi prihvatimo poziv da budemo dionici vječnosti ovdje na zemlji slušajući Božju riječ i prinoseći u Kristu svoje živote u Žrtvi koja povezuje nebo i zemlju, dajući nam radost koju nam nitko ne može oduzeti.
U iskrenosti raskajana srca priznajmo svoje grijehe i zamolimo milost oproštenja i obraćenja.
 
     
1. Ovih posljednjih nekoliko dana, od vijesti da je preminuo „naš Ferdo“, kako se običavalo govoriti među svećenicima posebice karlovačkoga kraja, svakodnevno me privuče neki predmet, neka misao, neka riječ koja me povezuje s njime.

Tako sam se jučer, držeći u rukama pločicu s njegovim imenom koja se stavlja na ispovjedaonice u Bogoslužnome prostoru bl. Alojzija Stepinca, sjetio njegove želje i upornosti da i u danima koji se nazivaju mirovinom bude redoviti ispovjednik na raspolaganju vjernicima. I kada sam nakon njega dolazio na mjesto ispovjednika, redovito sam na njemu vidio radostan umor koji upućuje na smisao.

Zadivljujuća je bila ta njegova gorljivost i njegovo življenje svećeništva koje je često moglo posramiti nas koji smo puno mlađi od njega.

Nastojeći da u ovome slavlju Bog progovori nama, ali da progovori i o njemu više nego što mi možemo reći, izabrao sam čitanja za koja mi se činilo da dobro pogađaju neke od značajki njegove osobnosti i svećeništva.

Ne prepoznaje li se u riječima apostola Pavla Timoteju toliko toga što resi preminuloga Ferdu, počevši od tona do izbora riječi: propovijedaj, budi uporan, uvjeravaj, zapovijedaj, strpljivo, s poukom? Čežnja da se prenese zdrav nauk, a ne ono što godi ušima; istina nasuprot bajkama; trpljenje i služenje Blagoj vijesti; duboka svijest o prolaznosti i o vijencu pravednosti. Sve to s dragocjenom naznakom: „bilo to zgodno ili nezgodno“.

Zar nije prikladno s njime ponoviti Pavlove riječi: Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao?

U skladu sa psalmom koji govori o žeđi o čežnji za Gospodinom i koji u ovim sušnim danima sliku jasnije povezuje sa stvarnošću, u životu našega subrata lako prepoznajemo duboku čežnju za Bogom, sigurnost u Božju pomoć i radost što pripada i služi Gospodinu.

Ta ista čežnja dobiva svoju krajnju mjeru i svoj puni smisao na križu. Da bi naša žeđ bila utažena Bog nam daruje svoga Sina, a on svoju Majku. Stoga se danas vrijedno prisjetiti da je Ferdinand na mladomisničku sličicu stavio zahvalu, i, kako sam kaže, svoj zavjet: „S Marijom dođoh do oltara, s Marijom želim žrtvovati svoj život za kraljevstvo Božje.“
 
2. Razmišljajući o njegovu životu koji postavlja pitanja i daje odgovore poglavito našemu svećeničkom zvanju, ali i svakomu kršćanskom pozivu i svakomu zanimanju koje je povjereno vjernicima, s našim sam Ferdom povezao i nekoliko stihova pjesnika koji je umro četiri dana prije njega i u sebi rekao: Gledaj kako to dobro ocrtava nutarnji stav našega subrata.

Naime, 4. kolovoza umro je Giorgio Stella koji je, zamišljajući svoju smrt, napisao pjesmu koja započinje sljedećim stihovima: „Kad umrijeh, bijah budan i vječan / kao kraljevstvo pijeska u dvorcu vjetra.“ („Quando morii fui sveglio e eterno / come il regno di sabbia nel castello di vento.“) Malo dalje piše: „životna kitica započinje iznova - / samo sam ovoga puta tako duboko u Bogu / da krv konačnosti teče u beskonačnost“.

Da, takav je bio i ostao Ferdinand; umro je budan i vječan. No, takav je bio i inače, ostavljajući dojam jednostavnosti, ljubavi prema Crkvi i svome zvanju, „uvijek govoreći kao da propovijeda“, kako je to jučer lijepo rekla sestra Kristijana iz našega Svećeničkog doma, s mislima koje su u dodiru s Bogom i kada govori o sasvim običnim stvarima.

Otkad sam ga prvi put susreo kao biskup ovdje na Švarči, osjetio sam tu snagu crkvenosti koja je pobuđivala poštovanje, osobito znajući za njegovo svjedočanstvo u teškim izvanjskim okolnostima komunizma i rata.

Bilo mi je drago iskusiti jednostavnost i blizinu, premda je bila velika razlika u godinama. Spomenuo sam mu da je on više godina tu u župi na Švarči negoli ja imam godina života, a on mi je uvijek pristupao s puno srdačnosti, istinske suradnje, rado pitajući i dijeleći svoja razmišljanja i prijedloge.
 
3. Vođen time ovih sam se dana također sjetio kako mi je jedan izniman vjernik laik u devetome desetljeću svoga života na pitanje kako gleda na sve što je proživio dao odgovor koji sam zapisao i sačuvao kao dragocjenost.
A rekao mi je:

„Imam previše godina da bih broju godina pridavao važnost;
imam premalo godina da bih se mogao hvaliti duhovnom zrelošću;
imam dovoljno godina da vidim svoje nedostatke i budem ponizan.
Povjereno mi je toliko obilje iskustava da o njima ne smijem šutjeti;
čuvam mjeru mudrosti da se ne zavaravam o svojim uspjesima;
darovano mi je govoriti i ujedno znati da me mnogi neće poslušati.
Sada živim trenutke u kojima vrijeme lakše prelazi u vječnost,
a dio vječnosti već nosim u sebi za vječnost koja je preda mnom.“
I tu sam prepoznao mons. Ferdinanda…

To me je potaknulo da razmislim i stavim na papir za što zbiljski danas zahvaljujemo Gospodinu, dok našemu Ferdi govorimo „doviđenja“ s molitvom da nas dočeka s Gospodinom, kada dođe trenutak našega prjelaska u vječnu domovinu.

Svojemu bratu Ferdinandu zahvaljujemo za ljudsku, kršćansku i svećeničku:
prepoznatljivost koja nije plašila;
gorljivost koja nije spalila druge;
poniznost koja nije ponižavala;
ljubav prema domovini i Karlovcu koja je zračila radošću i brižnošću;
vjernost koja nije zanemarivala slabost;
ustrajnost koja se usudila propitivati;
srdačnost koja se ne može glumiti;
pouku koja nudi oslonce;
pristupačnost koja privlači;
tihu nesebičnost koja preobražava;
suradnju koja je zagledana u vječnost;
kulturu evanđelja kojoj je strana skučenost.
 
4. Braćo i sestre, Obično se kaže da je netko svojim životom za sobom ostavio trag. Svećenik Ferdinand ostavio je puno više od svoga traga; ostavio je otajstvenu životnost, ostavio je Božji trag darujući svoj život.

Jednako tako, običava se reći da iza nečije smrti ostaje praznina, jer nam draga osoba uvijek nedostaje. Ipak, kršćanskije je reći - i to je istinska pohvala nečijemu životu - da je iza njega ostala punina, što znači da je Bog vidljiv u životima drugih.

Čujemo također govoriti da će netko ostati u neizbrisivome sjećanju, a za nekoliko godina briše ga se kao da nije postojao. Sigurno je da nitko - koliko god se trudio- ne može sam stvoriti spomen na sebe. Danas je, doduše, lako stvoriti vidljivost i poznatost, nametnuti dojam, ali spomen gradi samo ljubav, darovan život.

Tako je mons. Ferdinand ostavio Božji trag; iza njega ostaje punina, vidljiva i po ovome zajedništvu i ostaje spomen, jer je dio naših života.

Hvala ti, Gospodine! Hvala ti, Ferdinande!
Amen.