Zagrebačka nadbiskupija

 
Draga braćo i sestre, dragi članovi i prijatelji Marijine legije!

Sedamdeseta obljetnica djelovanja Marijine legije u Hrvatskoj okuplja nas danas u zahvalnosti za sve njezine članove koji su pod Marijinim imenom služili Kristu i njegovoj Crkvi. Mnogo dobra koje su činili ostalo je skriveno. Bili su uz bolesnike i osamljene, molili s njima i pomagali im da ne izgube pouzdanje u Boga. Takvo služenje često ostane nezapaženo, ali oni koji su njime bili obdareni znaju koliko im je značilo.

Dok zahvaljujemo za učinjeno, sjetimo se i svih kojima danas nedostaje takva blizina. U našim župama ima onih koji rijetko otvaraju vrata jer im gotovo nitko ne dolazi. Ima i onih koji bi željeli razgovarati o vjeri, ali ne znaju komu se obratiti. Obljetnica nas potiče da se preispitamo i provjerimo jesmo li im spremni poći ususret zanosom kakav je vodio utemeljitelje Marijine legije.

Sedamdeseta obljetnica pred nas stavlja pitanje kako sačuvati svjetlo vjere kada prođe početno oduševljenje, a služenje postane naporno. U evanđeoskoj prispodobi deset djevica čeka zaručnika. Sve imaju svjetiljke, ali samo su neke ponijele ulja sa sobom. Razlika se pokazuje tek kada nastupi noć. I naša je vjera tada na kušnji. Danas zato gledamo Mariju. Od nje, koja je ostala vjerna Bogu i onda kada nije razumjela sve što se događalo, želimo učiti kako ostati uz Gospodina i ustrajati u onome što nam je povjerio.

1. Marija nas uči mudrosti srca

Prvo čitanje govori o mudrosti koju čovjek traži, ali koja i sama dolazi ususret čovjeku. U tome prepoznajemo Božju dobrotu koja prethodi našemu traženju. Prije nego što smo se mi obratili njemu, on je već djelovao u našemu životu. Na to se možemo osloniti i kada postanemo svjesni vlastite slabosti. Biblijska mudrost nije isto što i znanje. Čovjek može mnogo znati, a ipak ostati slijep za svrhu svoga života. Mudro srce dopušta Bogu da usmjerava njegove odluke. Takva se mudrost pokazuje i u spremnosti da priznamo kako nismo uvijek u pravu te da prihvatimo savjet ili opomenu.

Mariju zazivamo kao Prijestolje mudrosti jer je u svoje krilo primila Sina Božjega, vječnu Očevu Riječ. Sva njezina veličina dolazi iz odnosa s Isusom. Promatrajući nju, učimo kako njemu otvoriti vlastiti život. U Nazaretu se ta mudrost očituje u njezinu odgovoru: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!“ (Lk 1,38). Marija se povjerila Bogu premda nije znala sve što je čeka. Od nje učimo prihvaćati Božju riječ i onda kada ne razumijemo kamo nas vodi. To pripada i našoj pobožnosti prema Mariji. Dok joj se obraćamo za pomoć, učimo od nje slušati njezina Sina. Ona nas upućuje na njega i potiče da njegovu riječ prihvatimo sa svom ozbiljnošću.

Dragi članovi Marijine legije, po uzoru na Mariju, vaš apostolat počinje u osobnom odnosu s Gospodinom. Zauzetost raznim djelatnostima ne može nadomjestiti vrijeme provedeno u molitvi. Molitva i sakramentalni život hrane naše služenje, kako se ne bi dogodilo da govorimo o Bogu, a sve manje govorimo s njime. Potrebno nam je vrijeme u kojemu ćemo pred Gospodinom provjeriti vlastite nakane i dopustiti da nas njegova riječ mijenja. Tada ćemo lakše razlikovati ono što nam je doista povjereno od onoga što činimo samo iz navike ili želje za priznanjem.

To se posebno vidi kada naš rad ne donosi rezultate kojima smo se nadali. Tada se lako počnemo uspoređivati s drugima ili tražiti krivca za neuspjeh. Dobro je zastati i pred Bogom se sjetiti onih kojima smo poslani. Njihovo dobro važnije je od naše potrebe da budemo zadovoljni samima sobom. Molitva nam pomaže da služenju pristupimo slobodni od vlastitih očekivanja i s više razumijevanja za teškoće drugih.

2. S Marijom čuvati ulje vjernosti

Prispodoba nam kaže da su zaspale i mudre i lude djevice. Razlika nije bila u potrebi za snom, nego u pripravnosti. To je ohrabrenje i nama. Gospodin ne traži od nas više od onoga što možemo dati. Poznaje naš umor, ali traži vjernost. Ulje možemo razumjeti kao sliku vjere koja se živi u ljubavi. Spavali ili bdjeli, srce kuca za Gospodina. Duhovni plod svakoga našeg djela ovisi o zajedništvu s Gospodinom. Važno je s kakvim srcem pristupamo Bogu i ljudima i što nas doista pokreće na služenje.

Marijina vjernost Bogu potvrđivala se kroz svakodnevne dužnosti i kušnje koje nije mogla odmah razumjeti. Pod križem nije mogla ukloniti Sinovu patnju, ali je ostala uz njega. Tako i naša prisutnost uz one koji pate ima vrijednost premda najčešće ne možemo ukloniti patnju. Katkad je ljubav odluka da čovjeka ne ostavimo sama.

Prispodoba nas upozorava i na osobnu odgovornost. Ulje se u presudnom trenutku ne može jednostavno posuditi. Drugi mogu moliti za mene i pomagati mi, ali ne mogu umjesto mene dati moj slobodni odgovor Bogu. Vjera naših roditelja i primjer naših predaka velik su dar, no taj dar traži da ga i sami prihvatimo. Ni sedamdeset godina povijesti ne može zamijeniti naš današnji odgovor. Zato se svatko za sebe mora upitati: hranim li još plamen ili samo čuvam svjetiljku? Ako smo uz redovitu molitvu postali nestrpljivi prema ljudima, potrebno je iskreno preispitati kako molimo. Tu, kao i sve druge svoje slabosti, možemo donijeti Gospodinu.

Ne trebamo čekati da se vrati nekadašnje oduševljenje. Vjernost se obnavlja i jednostavnom odlukom da oslanjajući se na Boga danas učinimo ono što nam je povjereno. U tome nam pomaže zajednica u kojoj smijemo priznati umor i zamoliti za pomoć. Nitko ne bi trebao nositi svoje teškoće u uvjerenju da ih mora skrivati kako ne bi razočarao druge.

3. S Marijom pohoditi čovjeka

Nakon navještenja Marija odlazi Elizabeti noseći Isusa pod srcem. U tome pohodu prepoznajemo uzor vašega poslanja. Kada dolazite u nečiji dom, važno je saslušati čovjeka i nastojati razumjeti što ga muči. Tako ćete lakše razabrati kako mu pomoći. U Kani Marija primjećuje nevolju domaćina i donosi je Isusu. Poslužiteljima govori: „Što god vam rekne, učinite!“ (Iv 2,5). I vaš je zadatak usmjeriti ljude k Isusu. Pritom valja poštovati njihovu slobodu i ne obeshrabriti se ako se odmah ne vidi promjena.

U posjetu bolesniku ostavite dovoljno vremena za njegovu riječ. Pred tugom nemojte žuriti s objašnjenjima. Čovjeku koji se udaljio od Crkve pristupite bez predrasude, spremni čuti što je doživio. Čuvajte ono što vam je povjereno. Katkad ćete moći pomoći nekome da nakon dugo vremena pristupi ispovijedi ili ohrabriti obitelj da bolesniku pozove svećenika. Drugi put nećete znati je li vaš pohod išta promijenio. Ipak, čovjek je možda upravo po vašoj strpljivosti prvi put nakon dugo vremena osjetio povjerenje. Ne možemo upravljati tuđim obraćenjem. Ono je djelo Božje milosti koje traži slobodan ljudski odgovor. Zato se nakon pohoda nastavite moliti za osobu koju ste susreli i prepustite Gospodinu ono što sami ne možete učiniti.

Apostolat ima svoju provjeru i u vlastitoj kući. Ponekad smo strpljivi s onima koje rijetko susrećemo, a nagli prema ukućanima. Ono što nastojimo pružiti drugima potrebno je i onima s kojima živimo. Ako smo prema njima bili nepravedni, potrebno je to priznati i zatražiti oproštenje. Tako naše svjedočanstvo dobiva vjerodostojnost. U zajednici također ostavite mjesta mlađim članovima. Povjeravajte im odgovornost i pomozite im da upoznaju radost Marijina puta. Vaše će im iskustvo mnogo značiti ako uz njega osjete i povjerenje. Prihvatite da neke zadatke mogu obaviti drukčije nego što ste navikli, ostajući vjerni poslanju Legije i zajedništvu sa svojim župnicima.

4. Uz Mariju se nadati susretu
Sveti Pavao ne želi da vjernici tuguju „kao drugi koji nemaju nade“ (1 Sol 4,13). Nada je ono što čini razliku u tugovanju onih koji vjeruju u Krista. Kristovo uskrsnuće daje temelj njihovoj nadi. Zato Pavao može obećati: „I tako ćemo uvijek biti s Gospodinom“ (1 Sol 4,17). Danas se zahvalno spominjemo pokojnih članova Marijine legije, njihovih duhovnika i dobročinitelja. Od nekih smo primili vjeru i naučili moliti. Njihov primjer ostaje dio života naših zajednica. Za njih molimo i preporučujemo ih Božjemu milosrđu.

Uz taj spomen osobito nam je bliska Marija uznesena na nebo. U njoj, proslavljenoj dušom i tijelom, gledamo plod Kristove pobjede i znak nade za Crkvu na putu. Njezino Uznesenje pokazuje kamo nas njezin Sin želi dovesti. Ta nas nada prati i onda kada zbog bolesti ili starosti moramo prihvatiti drukčiji način života. Dragi stariji i bolesni članovi, ako više ne možete sudjelovati u aktivnome apostolatu Marijine legije, niste zato manje apostoli. Vaša molitva i patnja povjerena Kristu imaju svoje mjesto u njezinu poslanju.
Zajednica nosi odgovornost da i sami doživite njezinu blizinu i pomoć koje ste nekoć pružali drugima. Nije dovoljno samo zahvalno govoriti o tome što ste činili. Potrebno je da osjetite djelatnu ljubav koja vas povezuje u zajedništvu istoga poslanja. Pavao zaključuje: „Tješite se dakle uzajamno ovim riječima!“ (1 Sol 4,18).

Pomisao na konačni susret s Gospodinom, na koji nas podsjećaju nedjeljna čitanja, pomaže nam ozbiljnije prihvatiti vrijeme koje nam je dano. Pomirenje koje stalno odgađamo može postati sve teže, a prilika da to učinimo ne traje zauvijek. Evanđeosko upozorenje zato trebamo čuti kao poziv da ne ostavimo za neodređenu budućnost ono dobro koje već danas možemo učiniti. Gospodina iščekujemo živeći odgovorno pred njim, u okolnostima u kojima nas je postavio.


Draga braćo i sestre, u euharistiji nam dolazi isti Gospodin kojega čekamo u slavi. On nas hrani da možemo ustrajati u vjeri i služiti ljudima koji su nam povjereni. Čuvati svjetlo do susreta s njime znači već danas odgovoriti na dobro koje nam povjerava. Neka zato zahvalnost za ovu obljetnicu dobije svoj izraz u izgradnji zajedništva s Gospodinom i činjenju dobra ljudima. Neka svatko razmisli komu je u svojoj blizini sada potreban i što za njega može učiniti.

Blažena Djevice Marijo, hvala ti što nas vodiš svojemu Sinu. Isprosi nam milost da mu ostanemo vjerni i kada se umorimo. Prati svojim zagovorom članove Marijine legije i pomozi svima nama da pripravna srca dočekamo Gospodina. Amen.