Zagrebačka nadbiskupija

Predraga braćo i sestre u Kristu!

1. Drago mi je što sam danas s vama u ovom zagrebačkom svetištu svetoga Nikole Tavelića, mučenika, kojega častimo kao prvoga hrvatskoga sveca svečano i službeno proglašena na način kako to čini Katolička Crkva u osobi Petrova nasljednika Svetoga Oca Pape, ili formalno rečeno prvoga hrvatskoga kanoniziranoga sveca. Ovoj Župi svetoga Nikole Tavelića u Zagrebu, njezinom župniku i dekanu kustošijskom preč. Ljubomiru Vukoviću, župnom vikaru vlč. Luki, sestrama redovnicama: Službenicama milosrđa i Franjevkama Bezgrješnog Začeća te lijepom zboru kustošijskih prezbitera, svim Kristovim vjernicama i vjernicima ove župne zajednice, čestitam svetkovinu nebeskog Zaštitnika. Pozdravljam sve hodočasnike, sve nazočne svećenike, posebno vas iz Kustošijskog dekanata. Vaš dekanat sa svojim župnim zajednicama predstavlja važnu pastoralnu jedinicu Katoličke Crkve u gradu Zagrebu.

»Duše su pravednika u ruci Božjoj i njih se ne dotiče muka nikakva« (Mudr 3,1). Tim riječima započinje današnje prvo misno čitanje. Knjiga Mudrosti nastavlja: »Očima se bezbožničkim čini da oni umiru…, ali oni su u miru«. Kako su snažne te riječi! One nas uvode u otajstvo kršćanskoga mučeništva. Ono što u ljudskim očima izgleda kao poraz, u Božjem naumu postaje pobjeda. Ono što izgleda kao kraj, u svjetlu Kristova uskrsnuća otvara se punini života. Mučeništvo, promatrano samo ljudskim očima, može izgledati kao neuspjeh. Čovjeku se oduzima život, pokušava se ušutkati njegova riječ i zaustaviti njegovo djelovanje. Međutim, u snazi Kristova uskrsnuća ulazimo u drukčiju, novu stvarnost: ono što se ljudima čini završetkom, u Božjim rukama postaje početak novoga života. Zato mučenici nisu samo svjedoci prošlosti. Oni su svjedoci nade koja otvara budućnost.

Knjiga Mudrosti nastavlja u tom duhu: »Nada im je puna besmrtnosti« (Mudr 3,4). U tim riječima nalazi se ključ za razumijevanje današnje svetkovine. Upravo tu nadu danas slavimo u svetome Nikoli Taveliću, hrvatskom franjevcu iz Šibenika, misionaru i mučeniku. On je, nakon misionarskoga djelovanja u Bosni pošao u Svetu zemlju i ondje, u Jeruzalemu, 14. studenoga 1391. godine s trojicom svoje franjevačke subraće, podnio mučeničku smrt.
 
2. Što nam govori mučeništvo svetoga Nikole Tavelića? Mučenik nije čovjek koji traži smrt, nego svjedok koji toliko ljubi Krista da ga se ne želi odreći ni pred prijetnjom smrti. Riječ martyr mi prevodimo s mučenik. Doslovno rečeno martyr je svjedok. Naš sveti zaštitnik Nikola je svjedok, kao što su i plejade mučenika tijekom crkvene povijesti do nama vremenski bližeg blaženoga Alojzije Stepinca. A svjedoci ukazuju da se radi o nekom suđenju. Ako su oni svjedoci i ako se radi o suđenju, tko je optuženik? Optuženik je uvijek isti. Isus Krist je na optuženičkoj klupi.

I naš sveti Nikola našao se prije 635 godina u Jeruzalemu u prilici da posvjedoči za Isusa Krista, da se pojavi kao svjedok. Vaš župni Zaštitnik bio je nagovaran da promijeni svoju izjavu, da je zaniječe, da potvrdi nešto što je suprotno onome što je vjerovao, živio i propovijedao. Nikoli Taveliću dana je, međutim, tolika duhovna snaga da se nije prestrašio nikakvih muka, ostao je vjeran do kraja, dao je svjedočanstvo za Isusa Krista i položio svoj život. To je njegova slava koja obasjava i nas danas ovdje sabrane u crkvi podignutoj njemu u čast.

Braćo i sestre, mučeništvo je uvijek prisutno u Crkvi. U svijetu se neprestano uspostavljaju neka nova sudišta. Sudi se Istini, sudi se Životu, sudi se životnom putu, a Isus je za sebe rekao: »Ja sam Put i Istina i Život« (Iv 14,6).

Na tom sudištu od nas se traži da se očitujemo ili da nešto tvrdimo riječju ili životom što nije u skladu s našom vjerom i savješću; ili da nešto zaniječemo: svoje uvjerenje, dostojanstvo, poštenje, svoju duhovnost, katolički identitet, svoju povijest; ili da nešto odobravamo i promičemo što je protivno našem uvjerenju. A mi to ne možemo zanijekati, odobravati, mi smo pozvani ustrajati u istini, nju svjedočiti životom i riječima.
 
3. Apostol Pavao u današnjem drugom misnom čitanju izgovara riječi koje sažimaju što je kršćanski život: »Ta meni je živjeti Krist, a umrijeti dobitak« (Fil 1,21). Pavao ne prezire život. Naprotiv, on je u Kristu otkrio najdublji smisao života. U Kristu je otkrio temelj kršćanske nade. Kršćanska se nada ne temelji na uvjerenju da ćemo uvijek biti pošteđeni teškoća, da će nam život biti lagan, ili da će se sve odvijati prema našim očekivanjima. Kršćanska nada je pouzdanje da nas Bog ne napušta ni onda kada se suočavamo s nevoljama, nerazumijevanjem, bolešću ili smrću. Naime, kršćanska nada ne znači samo očekivanje boljih okolnosti. Ona znači i sposobnost da u nepovoljnim okolnostima prepoznajemo mogućnost novoga početka. To je sjaj i orijentacija kršćanske nade.

Dragi vjernici, kada se okupljamo oko svetoga Nikole Tavelića, ne slavimo samo jednoga velikoga čovjeka iz hrvatske povijesti. Slavimo Božje djelovanje u čovjeku koji je dopustio da njegov život postane svjedočanstvo Evanđelja. Mučeništvo nije samo izvanredan završetak nečijega života. Ono je vrhunac vjernosti koja se oblikovala tijekom čitava života. Mučenik ne postaje svet tek u trenutku smrti. Njegova spremnost na najveću žrtvu proizlazi iz života u postojanoj vjeri, molitvi, ljubavi i služenju. Svetost treba živjeti u svakodnevnim odnosima: u obitelji, školi, na radnome mjestu, u prijateljstvu. Svi smo pozvani slijediti svijetli trag koji su nam ostavili sveci i blaženici, živeći svetost u obitelji, školi, na radnome mjestu i u svakodnevnim odnosima.

4. U današnjem Evanđelju Isus kaže: »Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom« (Lk 9,23). Ovdje želim posebno naglasiti riječ: danomice. Ne traži se od svakoga od nas mučeništvo prolijevanjem krvi. Ali od svakoga se traži vjernost Kristu u svakodnevnom životu. Od roditelja u odgoju djece. Od mladih u oblikovanju savjesti i donošenju životnih odluka. Od svećenika, redovnika i redovnica u požrtvovnosti i vjernosti vlastitomu pozivu. Od svih nas u sposobnosti opraštanja, pomaganja, prihvaćanja križa i zauzimanja za dobro drugih. Papa Lav XIV. prošlih je dana u Argentini, u Córdobi, potaknuo vjernike da sanjaju o živim župnim zajednicama, mladima koji otkrivaju svoje životne pozive i Crkvi u kojoj nastavljaju rasti novi sveci.

Dragi vjernici, na današnju Svetkovinu želim se posebno obratiti nazočnim majkama i očevima. Otvorite vrata svojih domova Kristu i djeci u obiteljskom zajedništvu jednostavno govorite o Isusu. Dragi roditelji, neka se u vašim obiteljima nađe mjesta: za zajedničku molitvu, blagoslov prije blagovanja, obiteljske razgovore, međusobno opraštanje i za nedjeljnu misu. Upravo u obitelji dijete otkriva što znači biti voljen, prihvaćen i biti odgovoran za drugoga. Djeca ne uče vjeru samo iz onoga što im govorimo, nego osobito iz onoga što vide da živimo. Kada djeca vide oca i majku da mole, da znaju oprostiti, da poštuju jedno drugo i koji s ljubavlju prihvaćaju životne teškoće, tada upoznaju vjeru koja nije samo skup lijepih riječi, nego način života.

A vama, draga djeco, sada kažem: ova je crkva i vaš dom. Isus vas poznaje i ljubi. On želi da rastete u dobroti, prijateljstvu i ljubavi prema Bogu i ljudima. Nemojte se bojati razgovarati s Isusom. Naučite mu zahvaljivati, povjeravati svoje radosti i teškoće. Budite radosni što pripadate Isusovoj Crkvi.

I vi, dragi mladi vjernici, vi niste samo budućnost Crkve, vi ste njezina sadašnjost. Vi ste već sada njezini živi članovi. Budite otvoreni životu. Nemojte se bojati velikih životnih odluka i nemojte misliti da vas Krist ograničava u vašoj slobodi. On vas poziva na život koji ima smisao, na ljubav koja se zna darovati i na radost koja nije ovisna samo o prolaznome uspjehu.
 
5. Na slavlju današnje svetkovine želim posebno istaknuti i naše starije vjernike, osobito bake i djedove. Ne umarajte se prenositi vjeru! Koliko je i među nama onih koji su prve molitve naučili upravo od svoje bake ili djeda! Koliko je djece prvi put čulo za Isusa, naučilo znak križa ili pošlo u crkvu držeći za ruku baku ili djeda!

Drage bake i djedovi, vaša je prisutnost dragocjen dar obiteljima i Crkvi. Možda danas nemate snage za sve ono što ste nekoć mogli činiti. Ali imate iskustvo života, mudrost, molitvu i ljubav. A to su darovi koje mlađi naraštaji posebno trebaju.

Možda neki među nama nosite i posebnu brigu za djecu ili unuke koji su se udaljili od crkvenoga života. Ne smatrajte izgubljenim ono što ste posijali. Sjeme vjere ponekad dugo ostaje skriveno, ali to ne znači da je izgubljeno. Zato nastavite moliti, blagoslivljati, pratiti i ljubiti. Vaša molitva i vaše svjedočanstvo ostaju dragocjeni i onda kada njihove plodove još ne možete vidjeti.

A vi, draga djeco i mladi, poštujte svoje bake i djedove. Poslušajte njihove životne priče. Pitajte ih kako su živjeli vjeru u vremenima koja nisu uvijek bila laka. Tako se stvara ono dragocjeno zajedništvo među naraštajima bez kojega ni obitelj ni hrvatsko društvo ne mogu imati zdravu budućnost.

Draga braćo i sestre, u životu ove župne zajednice postoji još jedan razlog za posebnu zahvalnost. Ova je župa tijekom posljednjih godina dala Crkvi više svećeničkih i drugih duhovnih zvanja, a i danas među njezinim mladima ima onih koji se pripremaju za duhovni poziv ili razmišljaju o tome pozivu. To je lijepi znak nade.

Duhovna zvanja dar su Božji, ali ona rastu u konkretnim zajednicama. Rastu u obiteljima u kojima se moli, gdje se svećeništvo i posvećeni život poštuju i gdje se djecu i mlade potiče da budu otvoreni Božjemu pozivu. Rastu u župama u kojima svećenici i Bogu posvećene osobe svojim životom svjedoče radost služenja i u kojima mladi osjećaju da pripadaju Crkvi. Zahvaljujemo Gospodinu za duhovna zvanja i molimo da ova župa ostane zajednica u kojoj će mladi moći slobodno i radosno odgovarati na Božji poziv.
 
6. Dragi vjernici, u ovoj župnoj crkvi ne mogu zaključiti ovo obraćanje, a da ne istaknem da upravo ovdje, u Kustošiji, povezanost svetoga Nikole Tavelića i blaženoga Alojzija Stepinca ima osobito značenje. Ona nije samo duhovna nego i povijesna. Blaženi Alojzije Stepinac bio je veliki promicatelj štovanja Nikole Tavelića i njegova proglašenja svetim.

Godine 1937. predvodio je hrvatsko hodočašće u Svetu zemlju te u Jeruzalemu posvetio oltar u čast blaženoga Nikole Tavelića. Dvije godine poslije, 1939., osnovao je ovdje u Kustošiji župu posvećenu tom hrvatskom mučeniku. A 14. studenoga 1943. godine, na Tavelićev blagdan, na današnji dan, prije 83 godine, usred ratnih stradanja, nadbiskup Stepinac posvetio je ovu župnu crkvu.

Bilo je to u vrijeme Drugoga svjetskog rata, kada su stradanja, nesigurnost i strah obilježavali svakodnevicu većine ljudi. A upravo tada, usred ratnih nedaća, ovdje se gradila crkva. Nije li i to proročki čin blaženog Alojzija Stepinca za život i budućnost ove župe? Sagradila se tada crkva, a danas možemo posvjedočiti da ono što se tada učinilo u ratno vrijeme, bilo bi nemoguće učiniti poslije 1945. godine u »socijalističkoj slobodi« sve do urušavanja komunističkog režima devedesetih godina prošloga stoljeća. A što bi bilo od ove župe bez ove Stepinčeve crkve. Hvala ti, blaženi Alojzije, za ovu crkvu i ovu župnu zajednicu koja je u njoj rasla.

Kako je to znakovita povezanost! Jedan je hrvatski mučenik u četrnaestom stoljeću posvjedočio svoju vjernost Kristu u Jeruzalemu. Drugi je hrvatski mučenik, u dvadesetom stoljeću, kao zagrebački nadbiskup i pastir Crkve, u teškim povijesnim okolnostima svjedočio vjernost Bogu, Crkvi i vlastitoj savjesti.

A između njih nalazi se i ova župa, kao živi znak da se vjera prenosi iz naraštaja u naraštaj. Stepinac nije doživio kanonizaciju Nikole Tavelića, ali je svojim zauzimanjem i osnutkom ove župe pridonio da njegovo štovanje i svjedočanstvo postanu bliski hrvatskim vjernicima. Stoga je povijest ove župe ujedno i duhovna baština koja vas obvezuje. Jer baštinu svetaca ne čuvamo samo spominjanjem njihove prošlosti, nego nasljedovanjem njihove vjernosti Kristu.
 
7. U povijesti štovanja vašega Zaštitnika posebno značenje ima 21. lipnja 1970. godine, dan kada je nakon dugoga iščekivanja, papa Pavao VI. svečano proglasio svetim Nikolu Tavelića i trojicu njegove franjevačke subraće. Bio je to događaj od iznimnog značenja za hrvatski narod. Hrvatska se tada nalazila u sastavu komunističke Jugoslavije. Brojni naši sunarodnjaci živjeli su u inozemstvu, neki zbog ratnih i poratnih političkih okolnosti, a drugi zbog gospodarskih razloga. Mnogi se godinama nisu mogli slobodno vraćati u domovinu. Obitelji su bile razdvojene. Prijatelji i poznanici živjeli su daleko jedni od drugih.

Sveti Nikola Tavelić, koji je svoj život završio daleko od rodne zemlje, postao je prigodom da se brojni njegovi sunarodnjaci, raspršeni po svijetu, ponovno susretnu. Na kanonizaciju Nikole Tavelića u Rim hodočastili su brojni hrvatski vjernici iz domovine i iz različitih dijelova svijeta. U srcu Katoličke Crkve, u Rimu, dogodilo se nešto što je nadilazilo samu vanjsku svečanost. Susreli su se ljudi koji se godinama nisu vidjeli. Susreli su se članovi obitelji, prijatelji i poznanici. Bilo je zagrljaja, suza radosnica i zahvalnosti zbog ponovnoga susreta. Rim je tada za mnoge postao mjesto obnove prekinutih veza i zajedništva.

Ono što su povijesne okolnosti razdvajale, zajednička je vjera ponovno povezala. Susreli su se domovina i iseljeništvo. Ali još se dublje očitovalo zajedništvo Crkve koje nadilazi granice režima, političke sustave i povijesne podjele. Taj je događaj u tom povijesnom kairosu u hrvatskom narodu probudio zdrav ponos, vratio nam pouzdanje i obnovio u narodu svijest međusobne pripadnosti i povezanosti. Crkva povezuje ono što je razdvojeno, liječi rane povijesti i otvara putove susreta, pomirenja i zajedništva. Sveci nas uče kako graditi zajedništvo s Bogom i ljudima.
 
8. Kanonizacijom svetoga Nikole Tavelića nije završeno samo jedan dugo očekivan događaj. U godinama koje su uslijedile Crkva u hrvatskome narodu doživjela je snažne trenutke duhovnoga zajedništva. Započela su velika jubilejska slavlja pod geslom »Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata«. Od Solina, preko Biskupije kod Knina i Nina, do Nacionalnoga euharistijskog kongresa u Mariji Bistrici 1984. godine. Na tim su se slavljima okupljali brojni vjernici. Ona su iznjedrila snažna svjedočanstva vjere, zahvalnosti za primljenu kršćansku baštinu i odgovornosti za njezino prenošenje budućim naraštajima. Ona su nas duhovno pripremila za događaje koji su se dogodili početkom devedesetih godina prošloga stoljeća.

U samostalnoj i međunarodno priznatoj državi Hrvatskoj slijedili su novi povijesni događaji. Tri apostolska pohoda svetoga Ivana Pavla II. Hrvatskoj. Među njima posebno mjesto zauzima nezaboravno slavlje u Mariji Bistrici 3. listopada 1998. godine, kada je papa Ivan Pavao II. proglasio blaženim kardinala Alojzija Stepinca. Zatim su uslijedila i druga proglašenja hrvatskih blaženika i blaženica.

A 2011. godine Hrvatsku je pohodio papa Benedikt XVI., koji je posebnu pozornost posvetio obitelji, mladima i budućnosti vjere. Koliko li je samo u tim događajima bilo molitve, zahvalnosti, ohrabrenja i zajedništva! A ipak, istinska veličina nije samo u mnoštvu okupljenih vjernika, nego u onome što su ta slavlja ostavila u njihovim srcima: u obiteljima i župnim zajednicama. Mnogi koji su desetljećima molili za kanonizaciju Nikole Tavelića nisu mogli predvidjeti sve ono što će se poslije dogoditi. Ali sjeme je bilo posijano. I Bog mu je dao rasti.
 
9. Draga braćo i sestre, želim se ponovno vratiti na povezanost svetoga Nikole Tavelića i blaženoga Alojzija Stepinca. Nadbiskup je Stepinac sa svim žarom srca promicao štovanje Nikole Tavelića. Njegova su nastojanja donijela plodove. Kanonizacija 1970. godine bila je jedan od velikih događaja što ih je obilježilo novije razdoblje života Crkve u hrvatskome narodu. A događaji koji su uslijedili nadišli su ono što su prethodni naraštaji mogli predvidjeti.

I zato se danas, u vremenima nepredvidivih promjena, novih svjetskih previranja, nesigurnosti i izazova, smijemo s posebnim pouzdanjem i strpljenjem nadati da će kanonizacija blaženoga Alojzija Stepinca, koja će se dogoditi u Božjem vremenu, tada biti hrvatskim vjernicima providonosni kompas kako se orijentirati i da će donijeti nešto lijepo i veliko i Crkvi i Domovini. Naime, sveci su nam darovani da bi svojom svetošću osvjetljavali našu sadašnjost i otvarali nas Božjoj budućnosti.

I smijemo se nadati da će Stepinčevo svjedočanstvo vjernosti Kristu, Crkvi i vlastitoj savjesti postati još snažnijim poticajem da Boga u svome životu stavimo na prvo mjesto i da poštujemo svakoga čovjeka i njegov život od začeća do naravne smrti, promičući pravednost i opće dobro. A neka nam Presveta Bogorodica Marija, Majka Crkve, pomogne sačuvati vjeru koju smo primili i tu vjeru s ljubavlju prenositi novim naraštajima. Amen.