Zagrebačka nadbiskupija u 20. stoljeću
Na život Zagrebačke Crkve tijekom gotovo devetsto trideset godina njezina postojanja uvelike su utjecali mnogi značajni događaji na sveopćem društvenom i crkvenom planu. Osobito je to bilo primjetno u 20. stoljeću, koje je na društvenom planu bilo obilježeno Prvim svjetskim ratom, raspadom Austro-Ugarske Monarhije i pristupanjem Hrvatske u nove državne tvorevine južnoslavenskih naroda, zatim Drugim svjetskim ratom i razdobljem polustoljetne komunističke vladavine te na koncu osamostaljenjem države Hrvatske u Domovinskom ratu sa svim njegovim posljedicama. Na crkvenom planu od osobitog je značenja pokretanje Katoličke akcije i zauzetije sudjelovanje vjernika laika u životu Crkve te održavanje Drugog vatikanskog koncila, koji je osuvremenio Crkvu i prilagodio ju današnjim potrebama ljudi.
Razdoblje 20. stoljeća u Zagrebačkoj nadbiskupiji obilježeno je djelovanjem šestorice nadbiskupa: Jurja Posilovića (1894.-1914.), Antuna Bauera (1914.-1937.), Alojzija Stepinca (1937.-1960.), Franje Šepera (1960.-1969.), Franje Kuharića (1969.-1970.-1997.) i Josipa Bozanića (1997.-). Izuzev prve dvojice, ostala četvorica uvrštena su u Zbor kardinala Svete Rimske Crkve, a nadbiskup Franjo Šeper je od 1968. do 1981. godine obnašao dužnost pročelnika Kongregacije za nauk vjere. Papa Ivan Pavao II. proglasio je kardinala Alojzija Stepinca blaženim u Mariji Bistrici 3. listopada 1998. godine, a kardinal Franjo Kuharić umro je 11. ožujka 2002. godine na glasu svetosti.
a. Razdoblje od 1900. do 1918. godine
Prijelaz iz 19. u 20. stoljeće i razdoblje do svršetka Prvog svjetskog rata bilo je u prvom redu obilježeno nastojanjima nadbiskupa Jurja Posilovića oko sveopće duhovne, kulturne, prosvjetne i gospodarske obnove hrvatskog naroda. S tim ciljem u Zagrebu je 1900. godine održan Prvi hrvatski katolički kongres, s glavnim naglaskom na izgradnji svijesti o potrebi aktivnog uključivanja vjernika u javni život i prožimanja društva kršćanskim vrijednostima. To je razdoblje djelovanja Hrvatskog katoličkog pokreta, osnivanja brojnih katoličkih staleških i vjerskih društava te pokretanja katoličkih glasila. U Zagrebu u to vrijeme počinju djelovati isusovci (1902.), koji vjernike okupljaju i u Marijinim kongregacijama te djevojačkim društvima Srca Isusova. Nadbiskup Posilović je 1902. godine pokrenuo hrvatski katolički dnevnik Hrvatstvo te pučki list Istina. Njegovom potporom od 1904. godine djeluje Katoličko tiskovno društvo, koje je prvo udruženje hrvatskih katoličkih novinara. Vrijeme je to i materijalne izgradnje i dovršetka obnove brojnih crkvenih objekata u gradu Zagrebu stradalih u potresu 1880. godine: katedrala, Nadbiskupsko sirotište s crkvicom sv. Martina u Vlaškoj ulici, novi Svećenički dom u Palmotićevoj 3 (1908.), crkva Svete Marije na Dolcu i dr.
Zbog zdravstvenog stanja nadbiskupa Posilovića, upravu Zagrebačke nadbiskupije 1911. godine preuzeo je nadbiskup koadjutor Antun Bauer, a poslije Posilovićeve smrti 1914. godine, Bauer je postao nadbiskupom. Vrijeme je to početka Prvog svjetskog rata, koji je završen raspadom Austro-Ugarske Monarhije te ulaskom Hrvata u novu državnu tvorevinu nazvanu Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (1918.-1929.), kasnije Kraljevina Jugoslavija (1929.-1941.), koja će očitovati svoje neprijateljstvo prema hrvatskom narodu, njegovoj kulturi i pripadnosti Katoličkoj Crkvi.
b. Razdoblje od 1918. do 1945. godine
Razdoblje između dvaju svjetskih ratova bilo je na društvenoj razini obilježeno borbom režima protiv Katoličke Crkve u tadašnjoj državnoj zajednici. Crkva je na progone odgovorila pojačanim vjerskim životom, održavanjem pučkih misija, staleških duhovnih vježbā i euharistijskih kongresa. Prvi hrvatski euharistijski kongres svečano je predvodio nadbiskup Antun Bauer 1923. godine u Zagrebu, a dvije godine kasnije, u povodu tisućugodišnjice Hrvatskog kraljevstva, predvodio je Hrvatsko nacionalno hodočašće u Rim. Upravo da bi utvrdio vjeru i stegu Zagrebačke mjesne Crkve, nadbiskup Bauer je 1925. godine sazvao održavanje Prve sinode Zagrebačke nadbiskupije, čiji se plodovi očituju u uređenju i izgradnji sjemeništa, odgoju i organiziranju katoličkog života mladeži, otklonu od dnevne i stranačke politike, u liturgijskom pokretu, bogatoj izdavačkoj djelatnosti, Katoličkoj akciji, Caritasu, u raznim vrstama apostolata i u osjetljivosti za socijalna pitanja. To je razdoblje širenja pučke književnosti među najšire slojeve hrvatskog naroda te zauzetog rada katoličkih laika unutar dviju grana Katoličkog pokreta (Domagojaca i Orlova, odnosno od 1930. godine Križara) te Katoličke akcije i raznih katoličkih društava. Za budući život mjesne Crkve, ali ne samo Zagrebačke nadbiskupije nego i cjelokupne Crkve u hrvatskom narodu, nezamjenjivu ulogu ima izgradnja i otvorenje Dječačkog sjemeništa na Šalati u Zagrebu 1929. godine. Kroz to su sjemenište kao pitomci prošli mnogi budući svećenici iz svih hrvatskih biskupija i nadbiskupija i u njemu su zasađene klice budućeg svećeničkog zajedništva u cijelom hrvatskom narodu. Godine 1933. nadbiskup Bauer osnovao je Caritas Zagrebačke nadbiskupije za pomoć siromašnima, kojih je u vrijeme velike gospodarske krize bilo veoma mnogo.
Zauzimanjem nadbiskupa Bauera, a potom i nadbiskupa Stepinca, u Zagrebu u to vrijeme počinju djelovati razne muške i ženske redovničke zajednice: Milosrdne sestre Sv. Križa (1912.), Služavke Malog Isusa (1917.), Karmelićanke Božanskog Srca Isusova (1917.), franjevci konventualci (1921.), franjevci trećoredci glagoljaši (1923.), dominikanci (1927.), Kćeri Božje ljubavi (1928.), dominikanke (1929.), franjevci Provincije Presvetog Otkupitelja (1932.), Klanjateljice Krvi Kristove (1933.), Sestre Presvetog Srca Isusova (1936.), bosonoge sestre karmelićanke u Brezovici (1939.), franjevci kapucini (1941.) te Sestre Naše Gospe (1941.). Kako bi ojačao uređeni vjerski život u Zagrebu, nadbiskup Bauer osnovao je Župu sv. Blaža na Prilazu (1915.) i Župu sv. Antuna Padovanskog na Svetom Duhu (1932.), a osobnim nastojanjem nadbiskupa Stepinca, od 1936. do 1944. godine, Zagreb je dobio petnaest novih župa, od kojih su tri bolničke (uz bolnice Rebro, Vrapče i Sestre milosrdnice).
Kao novoimenovani zagrebački nadbiskup koadjutor, nadbiskup Stepinac je 1934. godine prvi put predvodio zavjetno hodočašće vjernika grada Zagreba u Mariju Bistricu, a na hodočašću godinu dana kasnije (7. srpnja 1935.) nadbiskupi Bauer i Stepinac svečano su okrunili čudotvorni kip Majke Božje Bistričke krunama napravljenima po uzoru na krune hrvatskih kraljeva iz ranog srednjeg vijeka. Nadbiskup Stepinac je predvodio pokrajinske euharistijske kongrese i vjerske svečanosti u Zagrebačkoj nadbiskupiji te je pohađao vjernike u drugim biskupijama u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Kao prvi od zagrebačkih nadbiskupa, 1937. godine predvodio je Hrvatsko hodočašće u Svetu Zemlju u povodu 1900. obljetnice Kristove muke i smrti, a godine 1940., na svetkovinu sv. Petra apostola, u crkvi sv. Petra u Zagrebu svečano je otvorio Svetu godinu hrvatskog naroda u povodu proslave 1300. obljetnice prvih veza Hrvata s Petrovim nasljednikom u Rimu.
Drugi svjetski rat (1941.-1945.) prekinuo je redoviti život svih onih koji su njime bili zahvaćeni, a isto tako i život Zagrebačke nadbiskupije. Proslava velikog jubileja 13. stoljeća kršćanstva u Hrvata - u spomen na prve veze Hrvata s Petrovim nasljednikom - koju je nadbiskup Stepinac pripremao nekoliko godina i koja je trebala biti održana u lipnju 1941. godine, odgođena je zbog ratnih zbivanja. U tim teškim godinama progona i velike ugroženosti Crkva je neustrašivo izvršavala svoje poslanje. Sâm nadbiskup Alojzije Stepinac se za vrijeme Drugog svjetskog rata zauzimao za progonjene i ugrožene, bez obzira na stalež, vjeroispovijest, narodnost i rasu. Uočio je opasnost za vjeru i Crkvu koja dolazi od totalitarizama svih triju velikih zala 20. stoljeća: fašizma, nacizma i komunizma te se protiv njih odlučno borio na strani ljudskih, moralnih i vjerskih prava. Zbog toga je često bio na udaru državnih vlasti.
c. Razdoblje od 1945. godine do Drugog vatikanskog koncila
Vrijeme Drugog svjetskog rata i njegova poraća, koliko god je bilo tragično i teško, toliko je za Zagrebačku Crkvu slavno. To je doba kada je Crkva trpjela veliku materijalnu štetu, ali i vrijeme kada se mučenički, uz velike ljudske žrtve, svjedočila vjera. U tom razdoblju ubijeno je 65 svećenika Zagrebačke nadbiskupije te više od 45 svećenika redovnika sa službom u Zagrebačkoj nadbiskupiji, dok je na području Nadbiskupije stradalo više desetaka svećenika, redovnika, redovnica, bogoslova i sjemeništaraca iz Hrvatske, Slovenije te Bosne i Hercegovine. U logorima je u poraću robijalo 155 svećenika Zagrebačke nadbiskupije, a 24 svećenika su prognana izvan Hrvatske. Među stradalnicima su i mnogi vjernici laici, čija imena i okolnosti stradanja i mučeništva tek treba utvrditi. Postoje svjedočanstva za 102 mjesta u Zagrebačkoj nadbiskupiji u kojima su počinjena umorstva Hrvata katolika nakon Drugog svjetskog rata. Uništeno je, razoreno ili oštećeno više od 250 katoličkih crkava i kapela.
Godine 1946. zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac bio je izložen progonu, napadima i politički montiranom sudskom postupku te osuđen na šesnaest godina zatvora i prisilnog rada i na pet godina gubitka svih građanskih i političkih prava. Tijekom trinaest i pol godina bio je zatočenik u kaznionici u Lepoglavi i u župnoj kući u svojem rodnom Krašiću (1946.-1960.). Na taj je način Nadbiskup prisilno bio spriječen obnašati redovitu pastirsku službu. U to su vrijeme obnašatelji dužnosti zagrebačkog nadbiskupa bili pomoćni zagrebački biskup Franjo Salis-Seewis (1946.-1954.) i nadbiskup koadjutor Franjo Šeper (1954.-1960.).
Crkva je nakon rata bila prisiljena živjeti pod trajnim pritiskom komunističke ideologije, koja je nastojala iz srdaca vjernika »iščupati« vjeru te tako uništiti Crkvu. U tu je svrhu bio zabranjen svaki organizirani rad vjernika laika unutar pojedinih društava, a bio je zabranjen i katolički tisak. To je bilo vrijeme Crkve šutnje. Crkvu je mogao svatko napadati, a ona se nije ni smjela ni mogla javno braniti. Trajno se radilo na njezinu razaranju: nacionalizirano je i oduzeto mnogo crkvene imovine (zemljišta, zgrade, stanovi), vjeronauk je izbačen iz škola, sprečavane su crkvene manifestacije, ukinute su katoličke škole koje su većinom vodile ženske redovničke zajednice, uskraćena su građanska prava svećeničkim kandidatima, na biskupe i svećenike organizirani su atentati i raznovrsni napadi, te su osnivana staleška društva svećenika, koji su bili ucijenjeni kako bi radili na razbijanju crkvenog jedinstva.
Usprkos svemu, Crkva je, zahvaljujući ponajprije zatočenom nadbiskupu Stepincu i žrtvama ubijenih i u zatvorima zatočenih svećenika i vjernika, ustrajala u vjernosti Kristu Spasitelju i rimskom biskupu, nasljedniku svetog Petra. Upravo su u liku i djelu nadbiskupa (od 1952. godine kardinala) Alojzija Stepinca mnogi svećenici i vjernici pronalazili snagu i poticaj za ustrajnost u vjeri u Krista te je od dana njegove smrti, 10. veljače 1960. godine, njegov grob u zagrebačkoj katedrali postao mjestom trajnog hodočašća i molitve za vjernike ne samo Zagrebačke nadbiskupije, nego i cijele Crkve u Hrvata, pa i šire.
Vidjevši da Crkva opstaje usprkos svim progonima i pritiscima, komunistička je vlast početkom šezdesetih godina 20. stoljeća počela popuštati i pomalo dopuštati pojedine oblike vjerničkog djelovanja koji su dotad bili zabranjivani. Tako se od početka šezdesetih godina ponovno pokreću katolički časopisi, koji su u tim nesklonim okolnostima bili pokazatelj hrabrosti i napora Crkve u brizi za odgoj vjernika. Bilo je to vrijeme neposrednih priprema za održavanje Drugog vatikanskog koncila.
d. Razdoblje od Drugog vatikanskog koncila do 1990. godine
Drugi vatikanski koncil (1962.-1965.) velika je prekretnica u životu Crkve jer je postavio temelje za njezin budući život. Dokumenti Drugog vatikanskog koncila temelj su obnove Crkve, koja se nakon Koncila dogodila na bogoslužnom, bogoslovnom, crkvenopravnom i mnogim drugim područjima, a ta obnova traje još i danas. Zagrebački nadbiskup Franjo Šeper, kojeg je Sveta Stolica imenovala predsjednikom Biskupske konferencije Jugoslavije, sudjelovao je u pripremi i radu samog Koncila, a uz njega su bili i pomoćni zagrebački biskupi Josip Lach i Franjo Kuharić (od 1964.). U vrijeme Koncila organizirane su pučke misije u župama grada Zagreba.
Nadbiskup Šeper, imenovan 1965. godine kardinalom, pokazao je iznimnu razboritost i mudrost u vodstvu Nadbiskupije i Crkve u Hrvatskoj u doba snažnog protucrkvenog djelovanja komunističkog režima (u doba zatočeništva te nakon smrti kardinala Alojzija Stepinca), kao i odlučnost - u zajedništvu s episkopatom - u složenom kontekstu ponovne uspostave diplomatskih odnosa tadašnje države sa Svetom Stolicom, potpisanim Protokolom iz 1966. godine. Pastoralna skrb za brojne hrvatske iseljenike i radnike na privremenom radu u europskim zemljama bila je jedna od njegovih velikih briga, a nastojao je stvoriti preduvjete za mogućnost daljnjeg obrazovanja svećenika na inozemnim crkvenim učilištima. Osim široke pastoralne djelatnosti, vidljive posebice u osnivanju župa (ukupno je osnovao dvadeset i jednu župu), godine 1966. zauzeo se i za obnovu djelovanja Caritasa Zagrebačke nadbiskupije, koji je prestao djelovati 1946. godine. Velika je njegova uloga u liturgijskoj obnovi u Nadbiskupiji, u promicanju pučkih pobožnosti, iniciranju mnogih hodočašća i svečanih vjerskih manifestacija, »osvajajući« tako prostor za slobodnije djelovanje Crkve. Tijekom 1967. godine sve župe Zagrebačke nadbiskupije hodočastile su u zagrebačku katedralu u okviru slavlja Godine vjere. Iste je godine kardinal Franjo Šeper predvodio nacionalna hodočašća u Svetu Zemlju i u Rim, vezano uz Godinu vjere, a 1968. godine u Lurd i Fatimu. Nemjerljiva je uloga kardinala Šepera i u djelovanju na razini opće Crkve: u svojstvu pročelnika Kongregacije za nauk vjere (1968.-1981.) i predsjednika Međunarodne teološke komisije, nastavljajući na mnogovrsne načine pratiti i podupirati život Crkve među Hrvatima, osobito u Zagrebačkoj nadbiskupiji.
Koncilsko i poslijekoncilsko razdoblje vrijeme je novog uzleta vjerničkog života u Zagrebačkoj nadbiskupiji. Taj je život moguće pratiti u vjerskom dvotjedniku, a zatim tjedniku Glas Koncila, koji je počeo izlaziti 1963. godine. Drugi vatikanski koncil potaknuo je korištenje tiska u crkvenovjerskom životu pa je 1968. godine nadbiskup i kardinal Franjo Šeper ustanovio Centar za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije 'Kršćanska sadašnjost'. Redovnici započinju izdavati vlastite glasnike, a svoja glasila izdaju i pojedine župe, kao i pitomci pojedinih odgojnih zavoda (sjemeništa).
Zagrebačkim nadbiskupom 1970. godine postao je Franjo Kuharić, nakon što je od siječnja 1968. godine vodio poslove Nadbiskupije kao generalni vikar nadbiskupa Šepera, a od 20. kolovoza 1969. godine kao apostolski administrator Nadbiskupije. U jesen 1970. godine bio je izabran za predsjednika Biskupske konferencije Jugoslavije. Imao je trojicu pomoćnih biskupa: Josipa Lacha, Josipa Salača i isusovca Miju Škvorca, koje je imenovao generalnim vikarima. Odmah po preuzimanju službe nadbiskupa, a s ciljem promicanja i obrane istine o nadbiskupu Alojziju Stepincu, započeo je s obilježavanjem obljetnica njegove smrti, predvodeći 10. veljače svake godine svečano misno slavlje u katedrali koja je uvijek bila potpuno ispunjena vjernicima. Posebno važan crkveni događaj na početku njegova upravljanja Nadbiskupijom bilo je održavanje VI. Mariološkog i XIII. Marijanskog međunarodnog kongresa u Zagrebu i Mariji Bistrici od 6. do 15. kolovoza 1971. godine. Planove i poslove vodio je Organizacijski odbor na čelu s generalnim tajnikom biskupom Mijom Škvorcem, dok je zaključno slavlje kao papin izaslanik predvodio kardinal Franjo Šeper. Na svršetku proslave, na svetkovinu Uznesenja Blažene Djevice Marije 15. kolovoza 1971. godine u svetištu Majke Božje Bistričke biskupi su bistričko svetište proglasili nacionalnim prošteništem hrvatskog naroda.
Od 1971. do 1974. godine radi se na uspostavi novih župa, intenzivnijoj pastvi u gradu Zagrebu, djelovanju Katehetskog ureda, učvršćenju službe dekana i donošenju Statuta o službi dekana u Zagrebačkoj nadbiskupiji. Potom 1975. godine slijede sadržajni programi proslave Svete godine, s održavanjem misija i duhovnih obnova po župama, te hodočašće svih župa Zagrebačke nadbiskupije u zagrebačku katedralu.
Od 1976. do 1984. godine nadbiskup Franjo Kuharić u zajedništvu sa hrvatskim nadbiskupima i biskupima predvodio je devetogodišnje svenarodno slavlje velikog jubileja Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata, s više jubilejskih proslava i događanja važnih za vjerski i nacionalni život hrvatskog naroda. Proslavu velikog jubileja, uz sudjelovanje oko 100 000 vjernika, u spomen na tisuću godina izgradnje prve hrvatske crkve posvećene Majci Božjoj i smrti kraljice Jelene, svečanim misnim slavljem na Gospinom otoku u Solinu 12. rujna 1976. godine otvorio je pročelnik Kongregacije za nauk vjere kardinal Franjo Šeper kao izaslanik pape Pavla VI. Drugo veliko slavlje održano je 17. rujna 1978. godine u Biskupiji kraj Knina u spomen na devet stoljeća izgradnje stolne crkve kninskog biskupa posvećene Majci Božjoj u vrijeme hrvatskog kralja Dmitra Zvonimira, u kojoj je pronađen dio kamene oltarne pregrade s najstarijim likom Majke Božje u hrvatskoj umjetnosti, poznatim pod nazivom »Pralik Gospe Velikog hrvatskog krsnog zavjeta«.
Krajem travnja i početkom svibnja 1979. godine kardinal Franjo Kuharić predvodio je Hrvatsko nacionalno hodočašće u Rim u povodu proslave Branimirove godine u spomen na 1100. obljetnicu pisma pape Ivana VIII. hrvatskom knezu Branimiru kojim je priznao nezavisnost hrvatske države. Tom je prigodom, 30. travnja, papa Ivan Pavao II. u bazilici sv. Petra svečano misno slavlje predvodio na hrvatskom jeziku, što je prvi takav slučaj u povijesti. Na svetkovinu Presvetog Trojstva, u nedjelju 10. lipnja 1979. godine u svim hrvatskim biskupijama i župnim zajednicama proslavljen je dan zahvalnosti Presvetom Trojstvu za dar vjere u zajedništvu Katoličke Crkve. U Zagrebačkoj nadbiskupiji svečano euharistijsko slavlje u katedrali predvodio je zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić uz sudjelovanje oko 6000 vjernika. Iste godine, 6. rujna, svečano je u Ninu proslavljena Branimirova godina. Slavlje je uz sudjelovanje oko 250 000 vjernika predvodio kardinal Franjo Šeper, koji je umro u Rimu 30. prosinca 1981. godine, te je uz velike svečanosti 5. siječnja 1982. godine sahranjen u zagrebačkoj katedrali.
Godine 1980. i 1981. slavljena je u Crkvi, pa tako i u Zagrebačkoj nadbiskupiji, 1500. godišnjica rođenja sv. Benedikta. Godina sv. Franje Asiškog, u povodu 800. obljetnice njegova rođenja, proslavljena je 1982. godine, kada je nadbiskup Franjo Kuharić središnju proslavu predvodio u župnoj crkvi Uzvišenja Svetog Križa u Sigetu, u Novom Zagrebu.
Od 1982. do 1984. godine odvijali su se po planu sadržajni programi po župama, dekanatima, regijama, biskupijama i nadbiskupijama, temeljeni na Božjoj riječi i sakramentima, a završavali su brojnim euharistijskim slavljima, kojima su u Zagrebačkoj nadbiskupiji predsjedali nadbiskup Franjo Kuharić i pomoćni biskupi Mijo Škvorc i Đuro Kokša.
Veliko jubilejsko slavlje završilo je Nacionalnim euharistijskim kongresom, proslavljenim u Mariji Bistrici 8. i 9. rujna 1984. godine. Završno euharistijsko slavlje 9. rujna predvodio je papin izaslanik, bečki nadbiskup kardinal Franz König, uz sudjelovanje triju kardinala, 35 nadbiskupa i biskupa, nekoliko stotina svećenika, više od tisuću redovnica te više od 400 000 vjernika, što je tada bio najmasovniji skup u povijesti Crkve u Hrvata.
Godina 1985. u Hrvatskoj je u povodu 1100. obljetnice smrti sv. Metoda bila obilježena kao Godina sv. Ćirila i Metoda. Središnju proslavu predvodio je u Đakovu 4. i 5. srpnja 1985. godine papin izaslanik kardinal Agostino Casaroli, tada državni tajnik Svete Stolice. U Zagrebačkoj nadbiskupiji odvijao se program Godine mladih, s hodočašćem u Rim te zaključnim Međubiskupijskim susretom mladih u Zagrebu 26. i 27. listopada 1985., koji je predvodio kardinal Franjo Kuharić, uz znatno otežavanje dolaska mladih u Zagreb od strane ondašnjeg komunističkog režima.
Na blagdan sv. Josipa 19. ožujka 1987. godine kardinal Kuharić proglasio je Godinu sv. Josipa u povodu 300. obljetnice izbora sv. Josipa za nebeskog zaštitnika Hrvatske, a iste je godine Biskupska konferencija Jugoslavije crkvu sv. Josipa u Karlovcu-Dubovcu proglasila Nacionalnim svetištem svetog Josipa Crkve u Hrvata. Nakon višedesetljetnog komunističkog ugnjetavanja tim je slavljima hrvatski vjernički narod podizao svoj vjernički duh i obnavljao svoje narodno zajedništvo. U Zagrebu je 1987. godine održana Univerzijada s posebnim programima kulturnog sadržaja Dijecezanskog muzeja i Riznice zagrebačke katedrale. Na razini sveopće Crkve iste se godine obilježavala Marijina godina, a u Nadbiskupiji su program za razne skupine pripremali i vodili odbori na čelu s biskupom Mijom Škvorcem. Završno slavlje 6. i 7. srpnja 1987. godine predvodio je u Mariji Bistrici kardinal Franjo Kuharić.
Marni pastir i nadbiskup Franjo Kuharić, imenovan 1983. godine kardinalom, osnovao je šezdeset novih župa, od kojih su mnoge u novim četvrtima grada Zagreba. Više je puta pohodio gotovo sve župe diljem velike Zagrebačke nadbiskupije, često je bio nazočan na raznim crkvenim slavljima diljem Hrvatske, a svoju pastirsku brigu i skrb iskazivao je na poseban način i prema Hrvatima u iseljeništvu posjetivši ih tijekom svoje nadbiskupske službe u više navrata i to u svim državama i na svim kontinentima.
e. Razdoblje od 1990. do 2000. godine
Osamostaljenje Republike Hrvatske obilježeno je velikim društvenim promjenama i važnim događajima kao što su prvi višestranački parlamentarni izbori u travnju i svibnju 1990. godine, konstituiranje prvog demokratski izabranog višestranačkog Sabora 30. svibnja 1990. godine, donošenje prvog Ustava neovisne Republike Hrvatske 22. prosinca 1990. godine, donošenje ustavne odluke o samostalnosti i suverenosti Republike Hrvatske 25. lipnja 1991. godine, donošenje odluke o raskidu državnopravnih sveza s jugoslavenskim državnim sastavnicama 8. listopada 1991. godine, međunarodno priznanje Republike Hrvatske, u čemu je važnu ulogu odigrala i Sveta Stolica priznavši među prvima hrvatsku suverenost 13. siječnja 1992. godine, dok se većina zemalja priznanju pridružila 15. siječnja 1992. godine.
Na dionici povijesti tijekom vladanja totalitarnog komunizma, potom uspostave samostalne i slobodne države Hrvatske, povezano sa svim nevoljama Domovinskog rata, Crkva je imala čvrsto sidro i jasan svjetionik u pastiru Crkve zagrebačke, kardinalu Franji Kuhariću. Iz njegove duboke vjere i evanđeljem prožete savjesti izvirala su jasna načela o Crkvi i njezinu poslanju, kao i o čovjekoljublju i domoljublju.
U vrijeme hrvatskog puta prema neovisnosti velik dio Zagrebačke nadbiskupije bio je zahvaćen ratnim zbivanjima kao posljedicom sveopće srpske agresije na Republiku Hrvatsku. Rat je donio strašne nedaće, mnogi su građani prognani sa svojih ognjišta i raseljeni, neki su ubijeni, a neki nestali. Zbog ratnih razaranja mnogi su izgubili svoje domove, baštinu i imovinu, ostali bez zaposlenja, raseljeni te potpuno osiromašeni. Crkva je i u ratnim nevoljama nastojala živjeti svoje poslanje, okrećući se poglavito najpotrebnijima i zauzimajući se na onim područjima života gdje je njezina pomoć bila nezamjenjiva.
U Domovinskom ratu (1991.-1995.) srpski su napadači uništili mnogobrojne crkvene zgrade. Ratom je bio zahvaćen 21 dekanat (od 45 dekanata), a u njima 100 župa: 52 u potpunosti, a 48 djelomično. U 13 župa koje su bile potpuno zahvaćene ratom svećenici su djelomično nastavili vršiti svoju službu, a iz 39 župa su bili prognani zajedno s narodom. Pod četničkom okupacijom kroz četiri godine Domovinskog rata bilo je 25 župa. U župama djelomično zahvaćenim ratom svećenici su nastavili djelovati ili su u njih dolazili koliko su mogli. Razoreni su ili oštećeni crkveni objekti u 463 mjesta Zagrebačke nadbiskupije: 248 crkava i kapela (82 velike crkve i župne crkve, 166 kapela), 56 stambenih objekata i župnih kuća, 14 samostana, 22 vjeronaučne dvorane, 93 raspela i 30 groblja. Mnogi su vjernici zajedno sa svojim župnicima bili prognani iz vlastitih domova, uništena su čitava sela i razoreno je više gradova. Tijekom rata jedan svećenik je ubijen, dva su ranjena, a 51 je prognan.
S osamostaljenjem Republike Hrvatske Crkva je ponovno dobila punu slobodu djelovanja, što je potvrđeno i uvođenjem vjeronauka u hrvatski školski odgojno-obrazovni sustav u školskoj godini 1991./1992.
Godine 1992. Republika Hrvatska uspostavila je diplomatske odnose sa Svetom Stolicom te od tada u Zagrebu djeluje Apostolska nuncijatura. Za prvog nuncija Svete Stolice u Republici Hrvatskoj imenovan je nadbiskup Giulio Einaudi, koji je na početku svoje službe godinu dana bio smješten u Nadbiskupskom dvoru u Zagrebu.
Osobito radostan događaj koji se u tim ratnim danima dogodio u Zagrebačkoj nadbiskupiji bio je pohod Svetog Oca Ivana Pavla II. Zagrebu i Hrvatskoj 10. i 11. rujna 1994. pod geslom Papa je s vama, a u povodu proslave 900. obljetnice osnutka Zagrebačke biskupije. Na euharistijskom slavlju sa Svetim Ocem na zagrebačkom Hipodromu sudjelovalo je gotovo milijun hrvatskih hodočasnika, tako da je to do tada bio najveći hrvatski vjernički skup održan u Hrvatskoj. Tijekom pohoda Hrvatskoj Papa je boravio u Nadbiskupskog dvoru na Kaptolu, a tom prigodom blagoslovio je i novoizgrađenu zgradu Apostolske nuncijature na zemljištu Prvostolnog kaptola zvanom Kamenjak na Ksaverskoj cesti.
Krajem iste godine, od 3. do 5. studenoga, u Zagrebu je održan znanstveni skup o Zagrebu i Zagrebačkoj nadbiskupiji, a rasprave s tog skupa objavljene su u zborniku posvećenom kardinalu i nadbiskupu Franji Kuhariću.
U ratu okupirana područja Zagrebačke nadbiskupije, kao i cijele Hrvatske, oslobođena su u svibnju i kolovozu 1995. godine, u vojno-redarstvenim operacijama Bljesak i Oluja. Ubrzo zatim uslijedila je ponovna uspostava redovitog crkvenog života na navedenim područjima kao i višegodišnja sustavna obnova i izgradnja porušenih i uništenih sakralnih objekata.
Godine 1997. zagrebački nadbiskup kardinal Franjo Kuharić blagoslovio je i u rad pustio dvije katoličke radio postaje: 22. veljače Radio Mariju i 17. svibnja Hrvatski katolički radio (HKR), uz već ranije uspostavljenu Informativnu katoličku agenciju (IKA) sa sjedištem u kuriji Prvostolnog kaptola zagrebačkog na adresi Kaptol 4. Sjedište sa studijem Radio Marije, kojoj je osnivač vjerničko društvo Udruga Radio Marija, prve tri godine nalazilo se u prostorima Župe Rođenja Isusova na Kajzerici u Zagrebu, kada je preseljeno u Kolegij Družbe Isusove na Jarodanovcu u Zagrebu, a odatle je početkom 2021. godine premješteno u darovani objekt u ulici Kameniti stol na području Župe Uznesenja Blažene Djevice Marije u Remetama, a koji je 25. ožujka 2021. godine blagoslovio zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić. Sjedište sa studijem HKR-a od osnutka pa do ljeta 2018. godine nalazilo se u prostorima Međubiskupijskog sjemeništa na Šalati u Zagrebu, kada je preseljeno u novouređene prostore zgrade Hrvatske biskupske konferencije na Ksaveru u Zagrebu.
Sveta Stolica je 1997. godine na području dotadašnje velike Zagrebačke nadbiskupije utemeljila dvije nove biskupije: Požešku sa sjedištem u Požegi i Varaždinsku sa sjedištem u Varaždinu. Požeškoj biskupiji pripalo je 85 župa slavonskog dijela dotadašnje Zagrebačke nadbiskupije, a Varaždinskoj biskupiji 96 župa zagorsko-podravskog dijela Zagrebačke nadbiskupije. Prvim varaždinskim biskupom imenovan je dotadašnji zagrebački pomoćni biskup Marko Culej, a požeškim biskupom svećenik Zagrebačke nadbiskupije Antun Škvorčević. Uspostava Požeške biskupije i ređenje njezina prvog biskupa proslavljeni su 27. rujna 1997. godine, a uspostava Varaždinske biskupije proslavljena je 28. rujna 1997. godine.
Iste godine Sveta Stolica je u Republici Hrvatskoj osnovala Vojni ordinarijat sa sjedištem u Zagrebu, a prvim vojnim biskupom imenovan je dotadašnji zagrebački pomoćni biskup Juraj Jezerinac. Nadbiskup i kardinal Franjo Kuharić umirovljen je 5. srpnja 1997. godine, kada je novim nadbiskupom imenovan dotadašnji krčki biskup Josip Bozanić, koji je u službu zagrebačkog nadbiskupa uveden 4. listopada iste godine.
Papa Ivan Pavao II. posjetio je Hrvatsku drugi put od 2. do 4. listopada 1998. godine te je tom prigodom na veličanstvenom misnom slavlju u Mariji Bistrici, na kojem je sudjelovalo pola milijuna vjernika, blaženim proglasio zagrebačkog nadbiskupa kardinala Alojzija Stepinca. Pohod se odvijao pod geslom Bit ćete mi svjedoci, a osim Zagreba i Marije Bistrice, Papa je posjetio i Split i Solin.
Dana 10. prosinca 1999. godine umro je dr. Franjo Tuđman, prvi predsjednik samostalne i suverene Republike Hrvatske. Sprovodne obrede na zagrebačkom groblju Mirogoj tri dana kasnije predvodio je zagrebački nadbiskup Josip Bozanić, a svetu misu zadušnicu u zagrebačkoj katedrali predvodio je kardinal Franjo Kuharič, uz nazočnost drugih hrvatskih biskupa.
Izvor: Šematizam Zagrebačke nadbiskupije 2023.
Razdoblje 20. stoljeća u Zagrebačkoj nadbiskupiji obilježeno je djelovanjem šestorice nadbiskupa: Jurja Posilovića (1894.-1914.), Antuna Bauera (1914.-1937.), Alojzija Stepinca (1937.-1960.), Franje Šepera (1960.-1969.), Franje Kuharića (1969.-1970.-1997.) i Josipa Bozanića (1997.-). Izuzev prve dvojice, ostala četvorica uvrštena su u Zbor kardinala Svete Rimske Crkve, a nadbiskup Franjo Šeper je od 1968. do 1981. godine obnašao dužnost pročelnika Kongregacije za nauk vjere. Papa Ivan Pavao II. proglasio je kardinala Alojzija Stepinca blaženim u Mariji Bistrici 3. listopada 1998. godine, a kardinal Franjo Kuharić umro je 11. ožujka 2002. godine na glasu svetosti.
a. Razdoblje od 1900. do 1918. godine
Prijelaz iz 19. u 20. stoljeće i razdoblje do svršetka Prvog svjetskog rata bilo je u prvom redu obilježeno nastojanjima nadbiskupa Jurja Posilovića oko sveopće duhovne, kulturne, prosvjetne i gospodarske obnove hrvatskog naroda. S tim ciljem u Zagrebu je 1900. godine održan Prvi hrvatski katolički kongres, s glavnim naglaskom na izgradnji svijesti o potrebi aktivnog uključivanja vjernika u javni život i prožimanja društva kršćanskim vrijednostima. To je razdoblje djelovanja Hrvatskog katoličkog pokreta, osnivanja brojnih katoličkih staleških i vjerskih društava te pokretanja katoličkih glasila. U Zagrebu u to vrijeme počinju djelovati isusovci (1902.), koji vjernike okupljaju i u Marijinim kongregacijama te djevojačkim društvima Srca Isusova. Nadbiskup Posilović je 1902. godine pokrenuo hrvatski katolički dnevnik Hrvatstvo te pučki list Istina. Njegovom potporom od 1904. godine djeluje Katoličko tiskovno društvo, koje je prvo udruženje hrvatskih katoličkih novinara. Vrijeme je to i materijalne izgradnje i dovršetka obnove brojnih crkvenih objekata u gradu Zagrebu stradalih u potresu 1880. godine: katedrala, Nadbiskupsko sirotište s crkvicom sv. Martina u Vlaškoj ulici, novi Svećenički dom u Palmotićevoj 3 (1908.), crkva Svete Marije na Dolcu i dr.
Zbog zdravstvenog stanja nadbiskupa Posilovića, upravu Zagrebačke nadbiskupije 1911. godine preuzeo je nadbiskup koadjutor Antun Bauer, a poslije Posilovićeve smrti 1914. godine, Bauer je postao nadbiskupom. Vrijeme je to početka Prvog svjetskog rata, koji je završen raspadom Austro-Ugarske Monarhije te ulaskom Hrvata u novu državnu tvorevinu nazvanu Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (1918.-1929.), kasnije Kraljevina Jugoslavija (1929.-1941.), koja će očitovati svoje neprijateljstvo prema hrvatskom narodu, njegovoj kulturi i pripadnosti Katoličkoj Crkvi.
b. Razdoblje od 1918. do 1945. godine
Razdoblje između dvaju svjetskih ratova bilo je na društvenoj razini obilježeno borbom režima protiv Katoličke Crkve u tadašnjoj državnoj zajednici. Crkva je na progone odgovorila pojačanim vjerskim životom, održavanjem pučkih misija, staleških duhovnih vježbā i euharistijskih kongresa. Prvi hrvatski euharistijski kongres svečano je predvodio nadbiskup Antun Bauer 1923. godine u Zagrebu, a dvije godine kasnije, u povodu tisućugodišnjice Hrvatskog kraljevstva, predvodio je Hrvatsko nacionalno hodočašće u Rim. Upravo da bi utvrdio vjeru i stegu Zagrebačke mjesne Crkve, nadbiskup Bauer je 1925. godine sazvao održavanje Prve sinode Zagrebačke nadbiskupije, čiji se plodovi očituju u uređenju i izgradnji sjemeništa, odgoju i organiziranju katoličkog života mladeži, otklonu od dnevne i stranačke politike, u liturgijskom pokretu, bogatoj izdavačkoj djelatnosti, Katoličkoj akciji, Caritasu, u raznim vrstama apostolata i u osjetljivosti za socijalna pitanja. To je razdoblje širenja pučke književnosti među najšire slojeve hrvatskog naroda te zauzetog rada katoličkih laika unutar dviju grana Katoličkog pokreta (Domagojaca i Orlova, odnosno od 1930. godine Križara) te Katoličke akcije i raznih katoličkih društava. Za budući život mjesne Crkve, ali ne samo Zagrebačke nadbiskupije nego i cjelokupne Crkve u hrvatskom narodu, nezamjenjivu ulogu ima izgradnja i otvorenje Dječačkog sjemeništa na Šalati u Zagrebu 1929. godine. Kroz to su sjemenište kao pitomci prošli mnogi budući svećenici iz svih hrvatskih biskupija i nadbiskupija i u njemu su zasađene klice budućeg svećeničkog zajedništva u cijelom hrvatskom narodu. Godine 1933. nadbiskup Bauer osnovao je Caritas Zagrebačke nadbiskupije za pomoć siromašnima, kojih je u vrijeme velike gospodarske krize bilo veoma mnogo.
Zauzimanjem nadbiskupa Bauera, a potom i nadbiskupa Stepinca, u Zagrebu u to vrijeme počinju djelovati razne muške i ženske redovničke zajednice: Milosrdne sestre Sv. Križa (1912.), Služavke Malog Isusa (1917.), Karmelićanke Božanskog Srca Isusova (1917.), franjevci konventualci (1921.), franjevci trećoredci glagoljaši (1923.), dominikanci (1927.), Kćeri Božje ljubavi (1928.), dominikanke (1929.), franjevci Provincije Presvetog Otkupitelja (1932.), Klanjateljice Krvi Kristove (1933.), Sestre Presvetog Srca Isusova (1936.), bosonoge sestre karmelićanke u Brezovici (1939.), franjevci kapucini (1941.) te Sestre Naše Gospe (1941.). Kako bi ojačao uređeni vjerski život u Zagrebu, nadbiskup Bauer osnovao je Župu sv. Blaža na Prilazu (1915.) i Župu sv. Antuna Padovanskog na Svetom Duhu (1932.), a osobnim nastojanjem nadbiskupa Stepinca, od 1936. do 1944. godine, Zagreb je dobio petnaest novih župa, od kojih su tri bolničke (uz bolnice Rebro, Vrapče i Sestre milosrdnice).
Kao novoimenovani zagrebački nadbiskup koadjutor, nadbiskup Stepinac je 1934. godine prvi put predvodio zavjetno hodočašće vjernika grada Zagreba u Mariju Bistricu, a na hodočašću godinu dana kasnije (7. srpnja 1935.) nadbiskupi Bauer i Stepinac svečano su okrunili čudotvorni kip Majke Božje Bistričke krunama napravljenima po uzoru na krune hrvatskih kraljeva iz ranog srednjeg vijeka. Nadbiskup Stepinac je predvodio pokrajinske euharistijske kongrese i vjerske svečanosti u Zagrebačkoj nadbiskupiji te je pohađao vjernike u drugim biskupijama u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Kao prvi od zagrebačkih nadbiskupa, 1937. godine predvodio je Hrvatsko hodočašće u Svetu Zemlju u povodu 1900. obljetnice Kristove muke i smrti, a godine 1940., na svetkovinu sv. Petra apostola, u crkvi sv. Petra u Zagrebu svečano je otvorio Svetu godinu hrvatskog naroda u povodu proslave 1300. obljetnice prvih veza Hrvata s Petrovim nasljednikom u Rimu.
Drugi svjetski rat (1941.-1945.) prekinuo je redoviti život svih onih koji su njime bili zahvaćeni, a isto tako i život Zagrebačke nadbiskupije. Proslava velikog jubileja 13. stoljeća kršćanstva u Hrvata - u spomen na prve veze Hrvata s Petrovim nasljednikom - koju je nadbiskup Stepinac pripremao nekoliko godina i koja je trebala biti održana u lipnju 1941. godine, odgođena je zbog ratnih zbivanja. U tim teškim godinama progona i velike ugroženosti Crkva je neustrašivo izvršavala svoje poslanje. Sâm nadbiskup Alojzije Stepinac se za vrijeme Drugog svjetskog rata zauzimao za progonjene i ugrožene, bez obzira na stalež, vjeroispovijest, narodnost i rasu. Uočio je opasnost za vjeru i Crkvu koja dolazi od totalitarizama svih triju velikih zala 20. stoljeća: fašizma, nacizma i komunizma te se protiv njih odlučno borio na strani ljudskih, moralnih i vjerskih prava. Zbog toga je često bio na udaru državnih vlasti.
c. Razdoblje od 1945. godine do Drugog vatikanskog koncila
Vrijeme Drugog svjetskog rata i njegova poraća, koliko god je bilo tragično i teško, toliko je za Zagrebačku Crkvu slavno. To je doba kada je Crkva trpjela veliku materijalnu štetu, ali i vrijeme kada se mučenički, uz velike ljudske žrtve, svjedočila vjera. U tom razdoblju ubijeno je 65 svećenika Zagrebačke nadbiskupije te više od 45 svećenika redovnika sa službom u Zagrebačkoj nadbiskupiji, dok je na području Nadbiskupije stradalo više desetaka svećenika, redovnika, redovnica, bogoslova i sjemeništaraca iz Hrvatske, Slovenije te Bosne i Hercegovine. U logorima je u poraću robijalo 155 svećenika Zagrebačke nadbiskupije, a 24 svećenika su prognana izvan Hrvatske. Među stradalnicima su i mnogi vjernici laici, čija imena i okolnosti stradanja i mučeništva tek treba utvrditi. Postoje svjedočanstva za 102 mjesta u Zagrebačkoj nadbiskupiji u kojima su počinjena umorstva Hrvata katolika nakon Drugog svjetskog rata. Uništeno je, razoreno ili oštećeno više od 250 katoličkih crkava i kapela.
Godine 1946. zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac bio je izložen progonu, napadima i politički montiranom sudskom postupku te osuđen na šesnaest godina zatvora i prisilnog rada i na pet godina gubitka svih građanskih i političkih prava. Tijekom trinaest i pol godina bio je zatočenik u kaznionici u Lepoglavi i u župnoj kući u svojem rodnom Krašiću (1946.-1960.). Na taj je način Nadbiskup prisilno bio spriječen obnašati redovitu pastirsku službu. U to su vrijeme obnašatelji dužnosti zagrebačkog nadbiskupa bili pomoćni zagrebački biskup Franjo Salis-Seewis (1946.-1954.) i nadbiskup koadjutor Franjo Šeper (1954.-1960.).
Crkva je nakon rata bila prisiljena živjeti pod trajnim pritiskom komunističke ideologije, koja je nastojala iz srdaca vjernika »iščupati« vjeru te tako uništiti Crkvu. U tu je svrhu bio zabranjen svaki organizirani rad vjernika laika unutar pojedinih društava, a bio je zabranjen i katolički tisak. To je bilo vrijeme Crkve šutnje. Crkvu je mogao svatko napadati, a ona se nije ni smjela ni mogla javno braniti. Trajno se radilo na njezinu razaranju: nacionalizirano je i oduzeto mnogo crkvene imovine (zemljišta, zgrade, stanovi), vjeronauk je izbačen iz škola, sprečavane su crkvene manifestacije, ukinute su katoličke škole koje su većinom vodile ženske redovničke zajednice, uskraćena su građanska prava svećeničkim kandidatima, na biskupe i svećenike organizirani su atentati i raznovrsni napadi, te su osnivana staleška društva svećenika, koji su bili ucijenjeni kako bi radili na razbijanju crkvenog jedinstva.
Usprkos svemu, Crkva je, zahvaljujući ponajprije zatočenom nadbiskupu Stepincu i žrtvama ubijenih i u zatvorima zatočenih svećenika i vjernika, ustrajala u vjernosti Kristu Spasitelju i rimskom biskupu, nasljedniku svetog Petra. Upravo su u liku i djelu nadbiskupa (od 1952. godine kardinala) Alojzija Stepinca mnogi svećenici i vjernici pronalazili snagu i poticaj za ustrajnost u vjeri u Krista te je od dana njegove smrti, 10. veljače 1960. godine, njegov grob u zagrebačkoj katedrali postao mjestom trajnog hodočašća i molitve za vjernike ne samo Zagrebačke nadbiskupije, nego i cijele Crkve u Hrvata, pa i šire.
Vidjevši da Crkva opstaje usprkos svim progonima i pritiscima, komunistička je vlast početkom šezdesetih godina 20. stoljeća počela popuštati i pomalo dopuštati pojedine oblike vjerničkog djelovanja koji su dotad bili zabranjivani. Tako se od početka šezdesetih godina ponovno pokreću katolički časopisi, koji su u tim nesklonim okolnostima bili pokazatelj hrabrosti i napora Crkve u brizi za odgoj vjernika. Bilo je to vrijeme neposrednih priprema za održavanje Drugog vatikanskog koncila.
d. Razdoblje od Drugog vatikanskog koncila do 1990. godine
Drugi vatikanski koncil (1962.-1965.) velika je prekretnica u životu Crkve jer je postavio temelje za njezin budući život. Dokumenti Drugog vatikanskog koncila temelj su obnove Crkve, koja se nakon Koncila dogodila na bogoslužnom, bogoslovnom, crkvenopravnom i mnogim drugim područjima, a ta obnova traje još i danas. Zagrebački nadbiskup Franjo Šeper, kojeg je Sveta Stolica imenovala predsjednikom Biskupske konferencije Jugoslavije, sudjelovao je u pripremi i radu samog Koncila, a uz njega su bili i pomoćni zagrebački biskupi Josip Lach i Franjo Kuharić (od 1964.). U vrijeme Koncila organizirane su pučke misije u župama grada Zagreba.
Nadbiskup Šeper, imenovan 1965. godine kardinalom, pokazao je iznimnu razboritost i mudrost u vodstvu Nadbiskupije i Crkve u Hrvatskoj u doba snažnog protucrkvenog djelovanja komunističkog režima (u doba zatočeništva te nakon smrti kardinala Alojzija Stepinca), kao i odlučnost - u zajedništvu s episkopatom - u složenom kontekstu ponovne uspostave diplomatskih odnosa tadašnje države sa Svetom Stolicom, potpisanim Protokolom iz 1966. godine. Pastoralna skrb za brojne hrvatske iseljenike i radnike na privremenom radu u europskim zemljama bila je jedna od njegovih velikih briga, a nastojao je stvoriti preduvjete za mogućnost daljnjeg obrazovanja svećenika na inozemnim crkvenim učilištima. Osim široke pastoralne djelatnosti, vidljive posebice u osnivanju župa (ukupno je osnovao dvadeset i jednu župu), godine 1966. zauzeo se i za obnovu djelovanja Caritasa Zagrebačke nadbiskupije, koji je prestao djelovati 1946. godine. Velika je njegova uloga u liturgijskoj obnovi u Nadbiskupiji, u promicanju pučkih pobožnosti, iniciranju mnogih hodočašća i svečanih vjerskih manifestacija, »osvajajući« tako prostor za slobodnije djelovanje Crkve. Tijekom 1967. godine sve župe Zagrebačke nadbiskupije hodočastile su u zagrebačku katedralu u okviru slavlja Godine vjere. Iste je godine kardinal Franjo Šeper predvodio nacionalna hodočašća u Svetu Zemlju i u Rim, vezano uz Godinu vjere, a 1968. godine u Lurd i Fatimu. Nemjerljiva je uloga kardinala Šepera i u djelovanju na razini opće Crkve: u svojstvu pročelnika Kongregacije za nauk vjere (1968.-1981.) i predsjednika Međunarodne teološke komisije, nastavljajući na mnogovrsne načine pratiti i podupirati život Crkve među Hrvatima, osobito u Zagrebačkoj nadbiskupiji.
Koncilsko i poslijekoncilsko razdoblje vrijeme je novog uzleta vjerničkog života u Zagrebačkoj nadbiskupiji. Taj je život moguće pratiti u vjerskom dvotjedniku, a zatim tjedniku Glas Koncila, koji je počeo izlaziti 1963. godine. Drugi vatikanski koncil potaknuo je korištenje tiska u crkvenovjerskom životu pa je 1968. godine nadbiskup i kardinal Franjo Šeper ustanovio Centar za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije 'Kršćanska sadašnjost'. Redovnici započinju izdavati vlastite glasnike, a svoja glasila izdaju i pojedine župe, kao i pitomci pojedinih odgojnih zavoda (sjemeništa).
Zagrebačkim nadbiskupom 1970. godine postao je Franjo Kuharić, nakon što je od siječnja 1968. godine vodio poslove Nadbiskupije kao generalni vikar nadbiskupa Šepera, a od 20. kolovoza 1969. godine kao apostolski administrator Nadbiskupije. U jesen 1970. godine bio je izabran za predsjednika Biskupske konferencije Jugoslavije. Imao je trojicu pomoćnih biskupa: Josipa Lacha, Josipa Salača i isusovca Miju Škvorca, koje je imenovao generalnim vikarima. Odmah po preuzimanju službe nadbiskupa, a s ciljem promicanja i obrane istine o nadbiskupu Alojziju Stepincu, započeo je s obilježavanjem obljetnica njegove smrti, predvodeći 10. veljače svake godine svečano misno slavlje u katedrali koja je uvijek bila potpuno ispunjena vjernicima. Posebno važan crkveni događaj na početku njegova upravljanja Nadbiskupijom bilo je održavanje VI. Mariološkog i XIII. Marijanskog međunarodnog kongresa u Zagrebu i Mariji Bistrici od 6. do 15. kolovoza 1971. godine. Planove i poslove vodio je Organizacijski odbor na čelu s generalnim tajnikom biskupom Mijom Škvorcem, dok je zaključno slavlje kao papin izaslanik predvodio kardinal Franjo Šeper. Na svršetku proslave, na svetkovinu Uznesenja Blažene Djevice Marije 15. kolovoza 1971. godine u svetištu Majke Božje Bistričke biskupi su bistričko svetište proglasili nacionalnim prošteništem hrvatskog naroda.
Od 1971. do 1974. godine radi se na uspostavi novih župa, intenzivnijoj pastvi u gradu Zagrebu, djelovanju Katehetskog ureda, učvršćenju službe dekana i donošenju Statuta o službi dekana u Zagrebačkoj nadbiskupiji. Potom 1975. godine slijede sadržajni programi proslave Svete godine, s održavanjem misija i duhovnih obnova po župama, te hodočašće svih župa Zagrebačke nadbiskupije u zagrebačku katedralu.
Od 1976. do 1984. godine nadbiskup Franjo Kuharić u zajedništvu sa hrvatskim nadbiskupima i biskupima predvodio je devetogodišnje svenarodno slavlje velikog jubileja Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata, s više jubilejskih proslava i događanja važnih za vjerski i nacionalni život hrvatskog naroda. Proslavu velikog jubileja, uz sudjelovanje oko 100 000 vjernika, u spomen na tisuću godina izgradnje prve hrvatske crkve posvećene Majci Božjoj i smrti kraljice Jelene, svečanim misnim slavljem na Gospinom otoku u Solinu 12. rujna 1976. godine otvorio je pročelnik Kongregacije za nauk vjere kardinal Franjo Šeper kao izaslanik pape Pavla VI. Drugo veliko slavlje održano je 17. rujna 1978. godine u Biskupiji kraj Knina u spomen na devet stoljeća izgradnje stolne crkve kninskog biskupa posvećene Majci Božjoj u vrijeme hrvatskog kralja Dmitra Zvonimira, u kojoj je pronađen dio kamene oltarne pregrade s najstarijim likom Majke Božje u hrvatskoj umjetnosti, poznatim pod nazivom »Pralik Gospe Velikog hrvatskog krsnog zavjeta«.
Krajem travnja i početkom svibnja 1979. godine kardinal Franjo Kuharić predvodio je Hrvatsko nacionalno hodočašće u Rim u povodu proslave Branimirove godine u spomen na 1100. obljetnicu pisma pape Ivana VIII. hrvatskom knezu Branimiru kojim je priznao nezavisnost hrvatske države. Tom je prigodom, 30. travnja, papa Ivan Pavao II. u bazilici sv. Petra svečano misno slavlje predvodio na hrvatskom jeziku, što je prvi takav slučaj u povijesti. Na svetkovinu Presvetog Trojstva, u nedjelju 10. lipnja 1979. godine u svim hrvatskim biskupijama i župnim zajednicama proslavljen je dan zahvalnosti Presvetom Trojstvu za dar vjere u zajedništvu Katoličke Crkve. U Zagrebačkoj nadbiskupiji svečano euharistijsko slavlje u katedrali predvodio je zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić uz sudjelovanje oko 6000 vjernika. Iste godine, 6. rujna, svečano je u Ninu proslavljena Branimirova godina. Slavlje je uz sudjelovanje oko 250 000 vjernika predvodio kardinal Franjo Šeper, koji je umro u Rimu 30. prosinca 1981. godine, te je uz velike svečanosti 5. siječnja 1982. godine sahranjen u zagrebačkoj katedrali.
Godine 1980. i 1981. slavljena je u Crkvi, pa tako i u Zagrebačkoj nadbiskupiji, 1500. godišnjica rođenja sv. Benedikta. Godina sv. Franje Asiškog, u povodu 800. obljetnice njegova rođenja, proslavljena je 1982. godine, kada je nadbiskup Franjo Kuharić središnju proslavu predvodio u župnoj crkvi Uzvišenja Svetog Križa u Sigetu, u Novom Zagrebu.
Od 1982. do 1984. godine odvijali su se po planu sadržajni programi po župama, dekanatima, regijama, biskupijama i nadbiskupijama, temeljeni na Božjoj riječi i sakramentima, a završavali su brojnim euharistijskim slavljima, kojima su u Zagrebačkoj nadbiskupiji predsjedali nadbiskup Franjo Kuharić i pomoćni biskupi Mijo Škvorc i Đuro Kokša.
Veliko jubilejsko slavlje završilo je Nacionalnim euharistijskim kongresom, proslavljenim u Mariji Bistrici 8. i 9. rujna 1984. godine. Završno euharistijsko slavlje 9. rujna predvodio je papin izaslanik, bečki nadbiskup kardinal Franz König, uz sudjelovanje triju kardinala, 35 nadbiskupa i biskupa, nekoliko stotina svećenika, više od tisuću redovnica te više od 400 000 vjernika, što je tada bio najmasovniji skup u povijesti Crkve u Hrvata.
Godina 1985. u Hrvatskoj je u povodu 1100. obljetnice smrti sv. Metoda bila obilježena kao Godina sv. Ćirila i Metoda. Središnju proslavu predvodio je u Đakovu 4. i 5. srpnja 1985. godine papin izaslanik kardinal Agostino Casaroli, tada državni tajnik Svete Stolice. U Zagrebačkoj nadbiskupiji odvijao se program Godine mladih, s hodočašćem u Rim te zaključnim Međubiskupijskim susretom mladih u Zagrebu 26. i 27. listopada 1985., koji je predvodio kardinal Franjo Kuharić, uz znatno otežavanje dolaska mladih u Zagreb od strane ondašnjeg komunističkog režima.
Na blagdan sv. Josipa 19. ožujka 1987. godine kardinal Kuharić proglasio je Godinu sv. Josipa u povodu 300. obljetnice izbora sv. Josipa za nebeskog zaštitnika Hrvatske, a iste je godine Biskupska konferencija Jugoslavije crkvu sv. Josipa u Karlovcu-Dubovcu proglasila Nacionalnim svetištem svetog Josipa Crkve u Hrvata. Nakon višedesetljetnog komunističkog ugnjetavanja tim je slavljima hrvatski vjernički narod podizao svoj vjernički duh i obnavljao svoje narodno zajedništvo. U Zagrebu je 1987. godine održana Univerzijada s posebnim programima kulturnog sadržaja Dijecezanskog muzeja i Riznice zagrebačke katedrale. Na razini sveopće Crkve iste se godine obilježavala Marijina godina, a u Nadbiskupiji su program za razne skupine pripremali i vodili odbori na čelu s biskupom Mijom Škvorcem. Završno slavlje 6. i 7. srpnja 1987. godine predvodio je u Mariji Bistrici kardinal Franjo Kuharić.
Marni pastir i nadbiskup Franjo Kuharić, imenovan 1983. godine kardinalom, osnovao je šezdeset novih župa, od kojih su mnoge u novim četvrtima grada Zagreba. Više je puta pohodio gotovo sve župe diljem velike Zagrebačke nadbiskupije, često je bio nazočan na raznim crkvenim slavljima diljem Hrvatske, a svoju pastirsku brigu i skrb iskazivao je na poseban način i prema Hrvatima u iseljeništvu posjetivši ih tijekom svoje nadbiskupske službe u više navrata i to u svim državama i na svim kontinentima.
e. Razdoblje od 1990. do 2000. godine
Osamostaljenje Republike Hrvatske obilježeno je velikim društvenim promjenama i važnim događajima kao što su prvi višestranački parlamentarni izbori u travnju i svibnju 1990. godine, konstituiranje prvog demokratski izabranog višestranačkog Sabora 30. svibnja 1990. godine, donošenje prvog Ustava neovisne Republike Hrvatske 22. prosinca 1990. godine, donošenje ustavne odluke o samostalnosti i suverenosti Republike Hrvatske 25. lipnja 1991. godine, donošenje odluke o raskidu državnopravnih sveza s jugoslavenskim državnim sastavnicama 8. listopada 1991. godine, međunarodno priznanje Republike Hrvatske, u čemu je važnu ulogu odigrala i Sveta Stolica priznavši među prvima hrvatsku suverenost 13. siječnja 1992. godine, dok se većina zemalja priznanju pridružila 15. siječnja 1992. godine.
Na dionici povijesti tijekom vladanja totalitarnog komunizma, potom uspostave samostalne i slobodne države Hrvatske, povezano sa svim nevoljama Domovinskog rata, Crkva je imala čvrsto sidro i jasan svjetionik u pastiru Crkve zagrebačke, kardinalu Franji Kuhariću. Iz njegove duboke vjere i evanđeljem prožete savjesti izvirala su jasna načela o Crkvi i njezinu poslanju, kao i o čovjekoljublju i domoljublju.
U vrijeme hrvatskog puta prema neovisnosti velik dio Zagrebačke nadbiskupije bio je zahvaćen ratnim zbivanjima kao posljedicom sveopće srpske agresije na Republiku Hrvatsku. Rat je donio strašne nedaće, mnogi su građani prognani sa svojih ognjišta i raseljeni, neki su ubijeni, a neki nestali. Zbog ratnih razaranja mnogi su izgubili svoje domove, baštinu i imovinu, ostali bez zaposlenja, raseljeni te potpuno osiromašeni. Crkva je i u ratnim nevoljama nastojala živjeti svoje poslanje, okrećući se poglavito najpotrebnijima i zauzimajući se na onim područjima života gdje je njezina pomoć bila nezamjenjiva.
U Domovinskom ratu (1991.-1995.) srpski su napadači uništili mnogobrojne crkvene zgrade. Ratom je bio zahvaćen 21 dekanat (od 45 dekanata), a u njima 100 župa: 52 u potpunosti, a 48 djelomično. U 13 župa koje su bile potpuno zahvaćene ratom svećenici su djelomično nastavili vršiti svoju službu, a iz 39 župa su bili prognani zajedno s narodom. Pod četničkom okupacijom kroz četiri godine Domovinskog rata bilo je 25 župa. U župama djelomično zahvaćenim ratom svećenici su nastavili djelovati ili su u njih dolazili koliko su mogli. Razoreni su ili oštećeni crkveni objekti u 463 mjesta Zagrebačke nadbiskupije: 248 crkava i kapela (82 velike crkve i župne crkve, 166 kapela), 56 stambenih objekata i župnih kuća, 14 samostana, 22 vjeronaučne dvorane, 93 raspela i 30 groblja. Mnogi su vjernici zajedno sa svojim župnicima bili prognani iz vlastitih domova, uništena su čitava sela i razoreno je više gradova. Tijekom rata jedan svećenik je ubijen, dva su ranjena, a 51 je prognan.
S osamostaljenjem Republike Hrvatske Crkva je ponovno dobila punu slobodu djelovanja, što je potvrđeno i uvođenjem vjeronauka u hrvatski školski odgojno-obrazovni sustav u školskoj godini 1991./1992.
Godine 1992. Republika Hrvatska uspostavila je diplomatske odnose sa Svetom Stolicom te od tada u Zagrebu djeluje Apostolska nuncijatura. Za prvog nuncija Svete Stolice u Republici Hrvatskoj imenovan je nadbiskup Giulio Einaudi, koji je na početku svoje službe godinu dana bio smješten u Nadbiskupskom dvoru u Zagrebu.
Osobito radostan događaj koji se u tim ratnim danima dogodio u Zagrebačkoj nadbiskupiji bio je pohod Svetog Oca Ivana Pavla II. Zagrebu i Hrvatskoj 10. i 11. rujna 1994. pod geslom Papa je s vama, a u povodu proslave 900. obljetnice osnutka Zagrebačke biskupije. Na euharistijskom slavlju sa Svetim Ocem na zagrebačkom Hipodromu sudjelovalo je gotovo milijun hrvatskih hodočasnika, tako da je to do tada bio najveći hrvatski vjernički skup održan u Hrvatskoj. Tijekom pohoda Hrvatskoj Papa je boravio u Nadbiskupskog dvoru na Kaptolu, a tom prigodom blagoslovio je i novoizgrađenu zgradu Apostolske nuncijature na zemljištu Prvostolnog kaptola zvanom Kamenjak na Ksaverskoj cesti.
Krajem iste godine, od 3. do 5. studenoga, u Zagrebu je održan znanstveni skup o Zagrebu i Zagrebačkoj nadbiskupiji, a rasprave s tog skupa objavljene su u zborniku posvećenom kardinalu i nadbiskupu Franji Kuhariću.
U ratu okupirana područja Zagrebačke nadbiskupije, kao i cijele Hrvatske, oslobođena su u svibnju i kolovozu 1995. godine, u vojno-redarstvenim operacijama Bljesak i Oluja. Ubrzo zatim uslijedila je ponovna uspostava redovitog crkvenog života na navedenim područjima kao i višegodišnja sustavna obnova i izgradnja porušenih i uništenih sakralnih objekata.
Godine 1997. zagrebački nadbiskup kardinal Franjo Kuharić blagoslovio je i u rad pustio dvije katoličke radio postaje: 22. veljače Radio Mariju i 17. svibnja Hrvatski katolički radio (HKR), uz već ranije uspostavljenu Informativnu katoličku agenciju (IKA) sa sjedištem u kuriji Prvostolnog kaptola zagrebačkog na adresi Kaptol 4. Sjedište sa studijem Radio Marije, kojoj je osnivač vjerničko društvo Udruga Radio Marija, prve tri godine nalazilo se u prostorima Župe Rođenja Isusova na Kajzerici u Zagrebu, kada je preseljeno u Kolegij Družbe Isusove na Jarodanovcu u Zagrebu, a odatle je početkom 2021. godine premješteno u darovani objekt u ulici Kameniti stol na području Župe Uznesenja Blažene Djevice Marije u Remetama, a koji je 25. ožujka 2021. godine blagoslovio zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić. Sjedište sa studijem HKR-a od osnutka pa do ljeta 2018. godine nalazilo se u prostorima Međubiskupijskog sjemeništa na Šalati u Zagrebu, kada je preseljeno u novouređene prostore zgrade Hrvatske biskupske konferencije na Ksaveru u Zagrebu.
Sveta Stolica je 1997. godine na području dotadašnje velike Zagrebačke nadbiskupije utemeljila dvije nove biskupije: Požešku sa sjedištem u Požegi i Varaždinsku sa sjedištem u Varaždinu. Požeškoj biskupiji pripalo je 85 župa slavonskog dijela dotadašnje Zagrebačke nadbiskupije, a Varaždinskoj biskupiji 96 župa zagorsko-podravskog dijela Zagrebačke nadbiskupije. Prvim varaždinskim biskupom imenovan je dotadašnji zagrebački pomoćni biskup Marko Culej, a požeškim biskupom svećenik Zagrebačke nadbiskupije Antun Škvorčević. Uspostava Požeške biskupije i ređenje njezina prvog biskupa proslavljeni su 27. rujna 1997. godine, a uspostava Varaždinske biskupije proslavljena je 28. rujna 1997. godine.
Iste godine Sveta Stolica je u Republici Hrvatskoj osnovala Vojni ordinarijat sa sjedištem u Zagrebu, a prvim vojnim biskupom imenovan je dotadašnji zagrebački pomoćni biskup Juraj Jezerinac. Nadbiskup i kardinal Franjo Kuharić umirovljen je 5. srpnja 1997. godine, kada je novim nadbiskupom imenovan dotadašnji krčki biskup Josip Bozanić, koji je u službu zagrebačkog nadbiskupa uveden 4. listopada iste godine.
Papa Ivan Pavao II. posjetio je Hrvatsku drugi put od 2. do 4. listopada 1998. godine te je tom prigodom na veličanstvenom misnom slavlju u Mariji Bistrici, na kojem je sudjelovalo pola milijuna vjernika, blaženim proglasio zagrebačkog nadbiskupa kardinala Alojzija Stepinca. Pohod se odvijao pod geslom Bit ćete mi svjedoci, a osim Zagreba i Marije Bistrice, Papa je posjetio i Split i Solin.
Dana 10. prosinca 1999. godine umro je dr. Franjo Tuđman, prvi predsjednik samostalne i suverene Republike Hrvatske. Sprovodne obrede na zagrebačkom groblju Mirogoj tri dana kasnije predvodio je zagrebački nadbiskup Josip Bozanić, a svetu misu zadušnicu u zagrebačkoj katedrali predvodio je kardinal Franjo Kuharič, uz nazočnost drugih hrvatskih biskupa.
Izvor: Šematizam Zagrebačke nadbiskupije 2023.