Zagrebačka nadbiskupija

Imenovanju biskupa Benedikta de Zolia prethodila je sedmogodišnja sedisvakancija. Osim općih prilika u Crkvi, bilo je i raznovrsnih unutarnjih neprilika, jagmi i otimanja za biskupsku stolicu. Eugen IV. imenovao je zagrebačkog kanonika Benedikta zagrebačkim biskupom 29. srpnja 1440. Međutim, novi kralj Vladislav odupro se tom imenovanju, misleći da je Benedikt kandidat njegovih protivnika grofova Celjskih i kraljice Elizabete, udovice kralja Alberta, koja je navodno tražila tko bi podupro njezina sina da zauzme prijestolje.

Kralj je stoga imenovao biskupom kninskog biskupa Demetrija Čupora i Kaptolu pod prijetnjom smrti zabranio priznati i pokoriti se biskupu Benediktu. Prema Vjekoslavu Klaiću, Benedikt potječe iz Zollfoleda kod Celovca i otud mu prezime „de Zolio“. A. Gulin obrazloženo tvrdi da Benedikt potječe iz Zolija, danas Zoly ili Zvolen u Slovačkoj na rijeci Gran. To je mišljenje vjerojatnije i stoga što je Benedikt bio svećenik ostrogonske nadbiskupije. Bio je magistar slobodnih umijeća, a postigao je bakalaureat iz teologije, što proistječe iz bule imenovanja biskupom i kasnijih dokumenata. Zagrebačkim je kanonikom postao 1437. godine, čime je ujedno preuzeo čast kaptolskog lektora.

Njegov grb, sačuvan na dva mala pečata u arhivu Čazmanskog kaptola podijeljen je na tri vodoravna polja. Na gornjem je polju šestokraka zvijezda. Na pečatima u Nadbiskupijskom arhivu vide se sa strane grba slova O i I, sto Gulin dobro razrješuje tvrdeći da se radi o  slovu B (Benedictus) I (Primus), dok se na pečatu na ispravi čazmanskih prebendara lijepo vidi slovo „b“, a s druge strane nema ni traga nikakvu slovu. Boje grba nisu poznate.
Remetski pavlini štovali su Benedikta de Zolia kao svojeg dobročinitelja.

U njihovoj zbirci portreta utemeljitelja i dobročinitelja nalazi se i njegov veliki (101.5 cm visok i 61 cm širok) portret nepoznatog slikara. Taj portret s još šest ostalih darovao je novoosnovanom Narodnom muzeju u Zagrebu biskup Juraj Haulik 1851. godine. Sada je u Povijesnome muzeju Hrvatske pod inventarskim brojem 2417. Benedikt je vjerojatno umro i pokopan u Zagrebu nedugo nakon 1454. godine, kao i većina njegovih prethodnika i nasljednika. Benedikt je biskupovao u vrlo teškim uvjetima. Teško je prema sačuvanim dokumentima suditi o tome kako se ponašao, te je li mogao bolje djelovati. Bilo je to dugo, tužno razdoblje kroz koje je prolazila Zagrebačka biskupija u kojem jedan čovjek, bez podrške ostalih, a kamoli uz njihovo protivljenje, nije mogao mnogo učiniti. Iz njegovih postupaka može se zaključiti da je bio voljan i sposoban dobro upravljati biskupijom, da su mu prilike to dopustile.

Izvor: Lukinović, A. (1995) Benedikt de Zolio. U: F. Mirošević, ur. Zagrebački biskupi i nadbiskupi. Zagreb: Školska knjiga, str. 189-197.