Zagrebačka nadbiskupija

Biskup Osvald Thuz Svetoladislavski, porijeklom Mađar, rođen je u srpnju 1438. Kao mladić postao je klerik Vesprimske biskupije. Prije svojega biskupskog imenovanja pouzdano nije bio svećenik, a vjerojatno nije primio ni subđakonat, kao ni đakonat koji prethode svećeničkom redu. Kralj Matijaš, zalažući se 1465. godine da upravu Zagrebačke biskupije preuzme Osvald, kaže da je predaje „ne laiku, već ovom koje je upućen u svete tajne“. Sukladno tome povjesničari zaključuju kako je sve redove primio kao laik, u nekoliko dana. Kako potječe iz plemićke obitelji, razumljivo je da je neko vrijeme proveo i u kraljevoj službi.

Osvaldovom biskupskom imenovanju prethodi najžalosnije razdoblje povijesti Zagrebačke (nad)biskupije. Prethodne 33 godine bile su obilježene ispražnjenom biskupskom stolicom i neprestanom borbom dvojice ili trojice suparnika za to mjesto. Prema sugestijama kralja, papa Pavao II. imenuje 16. travnja 1466. klerika Osvalda zagrebačkim biskupom s potpunom vlašću u biskupiji. Tada Osvald još nije imao kanonsku dob. Prema kanonskom pravu toga vremena kanonska je dob za biskupa započinjala s navršenih 30 godina, a Osvaldu je do te dobi nedostajalo više od dvije godine. Dolaskom u

Zagrebačku biskupiju biskup je Osvald želio ozdraviti što je bolesno, popraviti što je pogrešno, vratiti što je izgubljeno. S tim ciljem sazvao je biskupsku sinodu koja će se održati od 9. do 12. svibnja 1467. u zagrebačkoj katedrali. Ta biskupijska skupština prerasla je u sukob svjetovnjaka s klericima te ju je kasnije Tkalčić nazvao „krvava sinoda“. Prema nekim zapisima, biskup Osvald sazvao je i slavio još dvije biskupijske skupštine, 1471. i 1373. godine. Po biskupskom imenovanju Osvald je postao biskupom i pastirom kojemu je bila povjerena briga i uprava Zagrebačke biskupije. No, biti biskup tada je za mnoge značilo obnašati vlast, a ne služiti. Briga za zemaljska dobra biskupije bila je povjerena upraviteljima biskupijskih dobara, a biskupovu svećeničku i pastirsku službu najčešće su obavljali pomoćni biskupi zajedno s duhovnim namjesnicima i sa Stolnim kaptolom zagrebačkim. Tijekom 33-godišnjeg Osvaldovog biskupovanja u Zagrebu su djelovala četiri pomoćna biskupa i pet duhovnih namjesnika.

Također, unatoč mnoštvu sudbenih i drugih poslova, Osvald nije zanemarivao bogoslužje u svojoj biskupiji kao ni svoju svećeničku službu. Njegova je velika zasluga u činjenici da je 1484. godine dao tiskati Brevijar „prema običaju zagrebačke Crkve“. To je prva tiskana bogoslužna knjiga zagrebačke (nad)biskupije. Brevijar je doživio dva izdanja - 1505. u Mlecima i 1687. u Beču. Uz to tiskano djelo iz Osvaldovog su nam vremena poznata i druga rukom pisana djela. Antifonar je pisan i notiran goticom na 200 listova, a dragocjen je i zato što je zapisano nekoliko božićnih skladbi u dvoglasju.

Pisarska i sitnoslikarska radionica koju je u Zagrebu osnovao Osvald, bila je blagoslovljeno mjesto za nastajanje rukopisnih knjiga, kojima se danas Zagrebačka nadbiskupija s pravom diči. Spomenimo misale Jurja Topuskoga, Benedikcional Petra iz Hrastovice i druge. Biskup Osvald, kao zagrebački biskup, bio je redoviti član državnih sabora, Slavonskoga i Ugarskoga. Bio je zapovjednik čete vojnika koja je imala do 400 članova. S tom je četom pod vlastitom zastavom u sastavu kraljevske vojske bio bitke za obranu domovine od turske najezde. Biskup Osvald razbolio se u proljeće 1499. godine te je umro u utorak ujutro 16. travnja 1499. u Čazmi u 61. godini života i u navršenoj 33. godini biskupovanja. Pokopan je 20. travnja u zagrebačkoj katedrali pred oltarom Posljednje večere, uz sjeverni zid svetišta.

Zagrebačku je biskupiju zadužio na nekoliko područja. Uveo je red u plaćanje desetine, što je bilo osobito za dobrobit njegovim nasljednicima. Bogoslužje zagrebačke katedrale i biskupije obogatio je prvotiskom Zagrebačkog brevijara i drugim rukopisnim knjigama. Na samoj stolnoj crkvi dao je izvesti brojne građevinske i ukrasne radove. Svojim je političkim djelovanjem uzdignuo i učvrstio položaj zagrebačkog biskupa i biskupije u onodobnoj državnoj zajednici. Na kraju ne treba zaboraviti vrlo točno vođene kancelarijske poslove upravitelja biskupijskih dobara, koji su tako budućim naraštajima ostavili vrlo vrijedne izvore za upoznavanje 15. stoljeća na našim hrvatskim prostorima.
 
Izvor: Lukinović, A. (1995) Osvald Thuz od sv. Ladislava U: F. Mirošević, ur. Zagrebački biskupi i nadbiskupi. Zagreb: Školska knjiga, str. 207-220.