Papa Franjo
Prvi papa s američkog kontinenta Jorge Mario Bergoglio dolazi iz Argentine. Taj 76-ogodišnji isusovac, nadbiskup Buenos Airesa poznat je kao snažna ličnost diljem kontinenta, ali i kao jednostavan svećenik voljen od strane svoje biskupije, koju je tijekom 15 godina svojeg biskupstva proputovao javnim prijevozom."Moji ljudi su siromašni i ja sam jedan od njih", rekao je više puta, objašnjavajući tako svoju odluku da živi u stanu i sâm kuha svoju večeru. Oduvijek je savjetovao i poticao svoje svećenike da iskazuju milosrđe i apostolsku hrabrost, te da uvijek i za svakoga njihova vrata budu otvorena. U nekoliko je navrata kazao da je najgora stvar koja se može dogoditi Crkvi ta da postane, kako je de Lubac (francuski isusovac) to nazvao, »duhovno svjetovna«, što znači da Crkva ne smije biti zatvorena u sebe.
Rođen je 17. prosinca 1936. godine u Buenos Airesu, kao sin talijanskih imigranata. Njegov otac Mario bio je knjigovođa zaposlen na željeznici, a majka Regina Sivori bila je predana žena posvećena odgoju petero djece. Diplomirao je kemijsku tehnologiju, no ipak je odabrao svećenički put, stoga ulazi u bogosloviju. U novicijat Družbe Isusove stupio je 11. ožujka 1958. godine. Humanističke studije završio je u Čileu, a 1963., po povratku u Buenos Aires, završio je filozofiju na Filozofskom fakultetu kolegija “San Jose” u San Miguelu. Sljedeće dvije godine predavao je književnost i psihologiju na fakultetu “Immacolate Conception” u Santa Feu, a 1966. predavao je iste predmete na “Colegio del Salvatore” u Buenos Airesu. Od 1967. do 1970. studirao je teologiju na Teološkom fakultetu “San Jose” u San Miguelu.
Za svećenika ga je 13. prosinca 1969. godine zaredio nadbiskup Ramón José Castellano, a unutar Družbe Isusove proveo je svoj treći probandat između 1970. i 1971. na Sveučilištu u Alcali de Henares u Španjolskoj, te je 22. travnja 1973. položio svoje doživotne zavjete.
Bio je magister novaka u Villa Barilari u San Miguelu (1972. - 1973.), profesor na Teološkom fakultetu, konzultor u svojoj Provinciji te rektor kolegija. Za provincijala Argentine izabran je 31. srpnja 1973. i tu je službu obnašao šest godina.
Između 1980. i 1986. godine bio je rektor kolegija i Filozofskoga i teološkog fakulteta u istoj kući, te župnik u biskupiji San Miguel.
U ožujku 1986. pošao je u Njemačku kako bi ondje dovršio rad na svojoj doktorskoj disertaciji, nakon čega su ga poglavari smjestili u kolegij “Salvatore” odakle je premješten u crkvu Družbe Isusove u gradu Cordobi, gdje je obnašao službu duhovnika i ispovjednika.
Blaženi Ivan Pavao II. imenovao ga je 20. svibnja 1992. pomoćnim biskupom Buenos Airesa, a 27. lipnja iste godine primio je u katedrali u Buenos Airesu biskupski red po rukama kardinala Antonija Quarracina. Suzareditelji su bili apostolski nuncij Ubaldo Calabresi i biskup Mercedes-Lujana Emilio Ognjenović.
Nadbiskupom koadjutorom Buenos Airesa imenovan je 3. lipnja 1997., a 28. veljače 1998., nakon smrti kardinala Qarracina, naslijedio ga je u nadbiskupskoj službi. Kao nadbiskup putovao je javnim prijevoznim sredstvima, a umjesto biskupske palače, stanovao je u iznajmljenom stanu, te zaslužio nadimak “kardinal siromašnih”. Govori španjolski, talijanski, a služi se i njemačkim jezikom. Poznat je i kao dobar kuhar, ljubitelj opere, prijatelj grčke klasike, Shakespearea i Dostojevskoga te kao dobar plivač, premda od djetinjstva ima poteškoća s plućima.
Napisao je knjige: “Meditationes para religiosos” (Razmatranja za redovnike) 1982., “Reflexiones sobre la vida apostolica” (Razmišljanja o apostolskom životu) 1986., i “Reflexiones de esperanza” (Razmišljanja o nadi) 1992. Bio je ordinarij i za vjernike istočnoga obreda koji prebivaju u Argentini, a nemaju ordinarija vlastitoga obreda. Usto je bio i Veliki kancelar Argentinskog katoličkog sveučilišta.
Na 10. redovitoj općoj skupštini Sinode biskupa u listopadu 2001. bio je generalni relator. Od studenoga 2005. do studenoga 2011. bio je predsjednik Argentinske biskupske konferencije.
Blaženi Ivan Pavao II. kreirao ga je kardinalom na konzistoriju 21. veljače 2001., a naslovna mu je crkva bila crkva Sv. Roberta Bellarmina. Bio je član Komisije za Latinsku Ameriku, Vijeća za obitelj, Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata, te Kongregacije za ustanove posvećenog života.
FOTO: wikipedia.org