Opširnije pogledajte OVDJE.

Papa Ivan Pavao II. 10. rujna 1994. posjetio je Hrvatsku "kao hodočasnik pomirenja". Papa je došao, kako je sam rekao, u "apostolsko hodočašće koje želi potvrditi postojeće veze između Petrove Stolice i katoličkoga pučanstva u Hrvatskoj". Time je ostvario želju koju je dugo nosio u srcu i koju je iznosio u susretu s hrvatskim biskupima i čestim susretima s hrvatskim hodočasnicima u Rimu. Prilika za to pružila se u godini u kojoj je Zagrebačka nadbiskupija slavila 900. obljetnicu svog osnutka. Papa je došao u Hrvatsku u kojoj su još uvijek ratne rane bile svježe, koja je prolazila kroz neizvjesne i tegobna vremena s okupiranom trećinom teritorija, suočena s problemom povratka prognanika i obnovom razorenih gradova i naselja, čak cijelih područja. Na svom "hodočašću mira i zajedništva" Papa je uputio usrdni poziv na pomirenje i mir. "Danas sam ovdje, u Hrvatskoj zemlji kao goloruki hodočasnik Kristova Evanđelja koje je navještaj ljubavi, sloge i mira", rekao je Papa po svom dolasku u Hrvatsku u svom govoru na svečanosti dočeka u zagrebačkoj zračnoj luci.

Papa je u toj prigodi istaknuo kako je nužno promicati kulturu mira "nadahnutu osjećajima tolerancije i univerzalne solidarnosti". "Ta kultura ne odbacuje zdravo domoljublje, ali ga drži daleko od nacionalističkih pretjerivanja i isključivosti. Ta je kultura sposobna odgojiti velike i plemenite duhove koji su svjesni da se rane proizvedene mržnjom ne liječe zlopamćenjem, nego upravo terapijom strpljivosti i balzamom praštanja: oproštenja koje treba tražiti i pružati poniznim i plemenitim velikodušjem", rekao je Papa u govoru zračnoj luci. "Bez te kulture mira", nastavio je Papa, "rat uvijek vreba iz zasjede, i tinja također pod pepelom lomljivih primirja. Kršćanskom nadom želim upravo upotrijebiti ovu svečanu priliku da uzdignem svoj ožalošćeni apel: neka napokon zamukne govor oružja i neka se srca otvore oduševljenom zadatku izgradnje mira!

Stoga izražavam želju da odgovorni u javnom životu ove plemenite nacije uvijek slijede put mira, okrijepljen potporom međunarodne zajednice, za rješavanje teških i osjetljivih problema koji još uvijek opterećuju, kao što su oni koji se odnose na suverenitet na cijelome državnom području, povratak izbjeglica i obnovu svega što je ratom porušeno". U svjetlu Velikog jubileja 2000. godine Papa je pozvao sve da se pripreme za taj veliki događaj "djelujući, u svjetlu evanđeoskih vrijednosti, na izgradnji tolerantnoga, pravednog, složnog i solidarnog društva".

Kardinal Alojzije Stepinac je bedem Crkve u Hrvatskoj

Uz pozdrave najvišim državnim i crkvenim predstavnicima Papa je posebni pozdrav uputio prognanicima i izbjeglicama sa željom da se što prije vrate svojim kućama. Podsjetio je također na čvrste veze koje su tijekom cijele povijesti vezivale hrvatsku katoličku zajednicu i Svetu Stolicu. Dozvao je također u svijest "naraštaje vjernika" koji su se žrtvovali u širenju Kristova evanđelja, "zauzimajući se plemenitim predanjem u pastoralnoj skrbi i promicanju ljudskoga napretka na različitim područjima odgoja, zdravstva, djela milosrđa prema siromasima". Papa je odao počast "Hrvatima koji su se odlikovali evanđeoskim krepostima", spomenuvši pritom hrvatske svece Nikolu Tavelića i Leopolda Bogdana Mandića, blaženog Augustina Kažotića, svećenika i mučenika bl. Marka Križevčanina te "uzoritoga i časnog lika" kardinala Alojzija Stepinca, "bedem Crkve u Hrvatskoj". Uz njih se, u svom govoru svećenicima, sjemeništarcima, redovnicima i redovnicama koje žive u klauzuri, spomenuo i pomoćnog zagrebačkog biskupa Josipa Langa, franjevaca Ante Antića i Vendelina Vošnjaka te laika Ivana Merza.

Podsjećajući na teške ratne okolnosti u kojima je tada živjela Hrvatska, a osobito Bosna i Hercegovina, Papa je rekao kako Sveta Stolica, koja je prva priznala državnu samostalnost i suverenost demokratske Republike Hrvatske 13. siječnja 1992., nastavlja upotrebljavati sva raspoloživa sredstva za nadvladavanje postojećih napetosti i za ponovnu uspostavu pravednosti i mira na Balkanu. "Kolikogod mučno, zauzimanje za mir je sveta dužnost svakoga vjernika. Mir, ako ga se istinski želi, uvijek je moguć! Da bi ga se moglo graditi na temeljima pravednosti i istine treba ga prije svega od Boga izmoliti", rekao je Papa.

To svoje promišljanje Papa je nastavio i u proširenijem obliku iznio u svom govoru na euharistijskom slavlju na zagrebačkom Hipodromu 11. rujna, na kojem se okupilo gotovo milijun ljudi. "Sadašnje tragične podjele i napetosti", rekao je Papa, "ne smiju biti uzrokom zaborava da mnogi elementi ujedinjuju narode koji su danas u ratu. I zato je hitno i nužno sakupiti sve ono što ujedinjuje - a to nije malo - i time graditi nove perspektive bratske solidarnosti". Mir na Balkanu nije utopija, štoviše, mir se nameće kao perspektiva povijesnog realizma!, istaknuo je Papa.

"Narodi ovih krajeva međusobno su se kroz stoljeća prihvaćali, ostvarivali su mnogovrsne razmjene u području umjetnosti, jezika, pisma, kulturnoga narodnog blaga. Zar nije zajedničko bogatstvo i tradicije vjerske snošljivosti, koja se održala kroz gotovo jedno tisućljeće, pa i kroz vrlo tamna razdoblja povijesti? Ne, ne može se vjeri pripisivati fenomen nacionalističkih netrpeljivosti koje haraju ovim krajevima! To danas poziva na posebno zalaganje da se postigne puno zajedništvo, ne samo za kršćane, nego i za vjernike drugih vjeroispovijesti, posebno za muslimane, koji su znakovito prisutni na Balkanu. Svi su oni pozvani ostvariti civiliziran suživot, u međusobnom poštovanju", rekao je Papa.

Vrijeme je da Zagrebačka crkva kao i cijela Crkva u Hrvatskoj, postane promicateljica međusobnog oproštenja i pomirenja

Poručio je pritom da vjera mora "ponovno postati snaga koja ujedinjuje i daje dobre plodove", posluživši se slikom rijeka Save i Dunava koje protječu i povezuju ove prostore među sobom i ostalim europskim zemljama. "Te dvije rijeke se susreću, isto kao što su pozvani na susret i razni narodi koje one povezuju. To posebno moraju ostvariti dvije kršćanske Crkve, Istočna i Zapadna, koje upravo u tim krajevima oduvijek žive zajedno. U toj metafori rijeka, možemo gotovo zapaziti tragove puta kojim Bog od vas traži da kročite u ovome teškom povijesnom trenutku", rekao je Papa, pozvavši na "put jedinstva i mira koji nitko ne smije izbjegavati". "U suradnji i solidarnosti narodi Balkanskog poluotoka moći će se suočiti s mnogim problemima i riješiti ih. Napredak i dobro naroda na Balkanu imaju samo jedno ime: mir!", rekao je Papa.

Govoreći potom o društvu, Papa je rekao kako se ono mora shvaćati kao velika obitelj, "u kojoj se pojedinci i skupine osjećaju, bez ikakve diskriminacije, poštovani i voljeni". No, kako je ta slika društva izložena ljudskoj krhkosti, potreban je "put opraštanja". "Vrijeme je da Zagrebačka crkva kao i cijela Crkva u Hrvatskoj, postane promicateljica međusobnog oproštenja i pomirenja. 'Tražiti oprost i sam oprostiti': tako bi mogla biti sažeta zadaća koja je pred svima, ukoliko se žele postaviti čvrste pretpostavke za postizanje istinskoga i trajnog mira", rekao je Papa.

“Vaša povijest neka uistinu bude učiteljica sadašnjice“
U svom govoru na odlasku u zagrebačkoj zračnoj luci Papa je 11. rujna 1994. poručio Hrvatima: "Osnaženi iskustvima sazrelim kroz prošlost, koja nije uvijek bila obilježena radosnim događajima, pozvani ste danas graditi bolju budućnost, aktivno sudjelujući u javnom životu i dajući vaš nezamjenjivi doprinos učvršćenju demokratskog sustava, dobrom funkcioniranju institucija, vjera pokazuje svoju plodnost kada je u stanju podržavati inicijative dobrote, snošljivosti i opraštanja. Vaša povijest neka uistinu bude 'učiteljica' sadašnjice. Vaši korijeni sežu u tradiciju više od 13 stoljeća vjernosti evanđeoskim vrednotama. One su donijele, vašim pređima, plodove snošljivosti i razumijevanja, izraženih u poštivanju i suradnji sa susjednim narodima, pa i onda kad se trebalo boriti da bi vaš narod ponovno postigao samostalnost".

Papa je također još jednom pozvao na opraštanje i prihvaćanje bližnjega, dodavši pritom kako "očito, oprostiti ne znači odustati od zakonskih sredstava pravne države, kojoj je dužnost voditi istragu protiv počinitelja zločina". "Oprostiti znači osloboditi srce osjećaja osvete, koja nije spojiva s izgradnjom kulture ljubavi u kojoj sudjeluje svojim vlastitim doprinosom svaki čovjek dobre volje. Mir pretpostavlja da u temelju svake inicijative budu uvijek iskrena volja za dijalogom, poštivanje prava svakog pojedinca, kao i nacionalnih manjina, nastojanje oko međusobno snošljivosti. Budite čvrsto uvjereni da dobro mira ima svoj zadnji temelj u srcu samoga Boga. Sami ste neposredno iskusili u kakve zablude može pasti jedno društvo, koje u svoje temelje stavlja odbijanje Boga i prezir božanskog zakona. Kada se to dogodi, čovjek više nije prvotno dobro države, nego postaje objekt i sredstvo za postizanje protuljudskih ciljeva. Prošlost i suvremena povijest uče nas da prava vjere u Krista daje najsigurniji oslonac za očuvanje i promicanje ljudskog dostojanstva", rekao je Papa.

"U ovom trenutku, kad se ponovno vraćam u Vatikan, sa sobom, kao uspomenu, nosim vaša lica, vaše oči u kojima sam čitao žarku želju da se sadašnjica popravi i da budućnost procvjeta. Svima, posebno mladeži, još jednom dovikujem: budite hrabri!", rekao je Papa.

Deset zapovijedi opuštenog mira pape Ivana XXIII.

1. Samo danas trudit ću se da proživim dan ne želeći riješiti problem svoga života odjednom.

2. Samo danas pazit ću najvećom pomnjom na svoje nastupe: otmjen u vladanju, nikoga neću kritizirati, neću druge ispravljati i popravljati … samo sebe sama.

3. Samo danas bit ću sretan, jer sam siguran da sam stvoren za sreću … ne samo na drugom svijetu nego i na ovom.

4. Samo danas prilagodit ću se okolnostima, ne zahtijevajući da se one prilagode mojim željama.

5. Samo danas posvetit ću pet minuta svoga vremena dobrom čitanju; kao što je hrana nužna za život tijela, tako je dobro štivo nužno za život duše.

6. Samo danas učinit ću dobro djelo, a da to nikome ne kažem.

7. Samo danas učinit ću nešto što inače ne činim rado; ako u mislima osjetim da sam povrijeđen, trudit ću se da to nitko ne primijeti.

8. Samo danas načinit ću točan raspored. Možda ga neću točno držati, ali ću ga napraviti. Izbjegavat ću dva zla: napetu žurbu i neodlučnost.

9. Samo danas čvrsto ću vjerovati – čak i ako bi okolnosti pokazale suprotno – da se dobrostiva Božja providnost brine za mene kao da nikoga drugog nema na svijetu.

10. Samo danas neću strahovati. Naročito se neću bojati radovati svemu što je lijepo i vjerovati u dobro. Dano mi je da 12 sati činim dobro; mogla bi me obeshrabriti misao da to moram činiti cijeli život.