Zagrebačka nadbiskupija

Povijest kaže ovako: Prije 500 godina Papa Julije II. uputio je Švicarskoj konfederaciji Bulu za regrutiranje mladih Švicaraca, koji bi činili papinu tjelesnu gardu. U Rim 22. siječnja 1506. stiže kontingent od 150 mladića, što je predstavljalo stvarno osnivanje Papinske švicarske garde.

Najteži događaj u povijesti ove male vojske dogodio se 6. svibnja 1527. godine kada se sukobila s vojskom Karla Burbonskog. Dvanaest tisuća vojnika upalo je u Rim, pljačkalo i razaralo grad, a 147 gardista suprotstavilo se i odupiralo pljačkašima sve do smrti. Njihova herojska smrt od tog je trenutka postala simbol vjernosti i hrabrosti Švicaraca u Papinoj službi.

Danas papu Franju čuva i jedan Hrvat, 23-godišnji Ivan Šarić, podrijetlom iz Tomislavgrada. Ovo je njegova priča. 

1. Ivane, otkud ti u Papinskoj švicarskoj gardi? Kako je došlo do te odluke i koji su bili tvoji motivi za pridruživanje najmanjoj vojsci na svijetu koja brine o sigurnosti papa?

Kada sam u proljeće 2011. godine započeo služiti vojni rok u švicarskoj vojsci, otac mi je po prvi puta ispričao priču o Papinskoj švicarskoj gardi.

Tada nisam znao o čemu je riječ, no jedino što sam znao jest da ta garda čuva Papu i k tome je odjevena u neku svečanu (tada bih rekao „čudnu“) haljinu. Upravo zbog toga nisam pokazivao interes da postane dijelom Švicarske garde, ali to se ubrzo promijenilo.

Jednoga dana, prolazeći pokraj obavijesne ploče u vojsci, zastao sam pored brošure o Papinskoj švicarskoj gardi. Uzeo sam je kako bih se informirao i što sam je više čitao, želja da jednoga dana brinem o Papinoj sigurnosti u meni je rasla.

Nisam bio siguran predstavlja li moje hrvatsko prezime kakvu zapreku za pristup gardi pa sam se s tim pitanjem obratio svećeniku u čijoj sam župi godinama ministrirao. On me upoznao s bivšim Papinim gardistom, koji je službovao od 1991. do 2001. godine i koji mi je približio službu.

Dvojbi više nije bilo pa sam se prijavio za gardu i ubrzo dobio poziv na razgovor. O tome hoću li biti primljen ili ne odlučivao je zapovjednik garde Daniel Arning.

Konačno, mjesec dana nakon razgovora, san se ostvario – postao sam član Papinske švicarske garde. Čuvanje Svetog Oca, služenje Katoličkoj Crkvi i rast u vjeri otpočetka su bili moji motivi. 



2. Povijest garde dobro je poznata. Koje je uvjete potrebno zadovoljiti da bi se postalo dijelom postrojbe?

Ako netko želi postati gardist treba ispuniti sedam uvjeta. Mora biti katolik, švicarski državljanin, neoženjen, imati između 19 i 30 godina, visok najmanje 174 cm, imati najmanje srednjoškolsko obrazovanje i odslužiti švicarsku obveznu vojsku.

Kada se zadovolje ti uvjeti, garda traži potvrdu da je kandidat primio sakramente kršćanske inicijacije, župnikovo pismo preporuke, te potvrdu o nekažnjavanu i uvjerenje o zdravstvenoj sposobnosti.  

3. Koje su tvoje obveze kao gardiste? Naime, postoje određena pravila koja je papa Pavao VI. odredio. O čemu je točno riječ?

Papa Pavao VI. je 1970. godine odlučio da će švicarska garda biti jedina Papinska garda. Dotad je postojalo njih četiri - Švicarska garda, Papinska žandarmerija, Plemenita garda i Palatinska garda.

Po nalogu Pavla VI, Papinska švicarska garda dobila je pet zadataka: brinuti se za Papinu sigurnost i sigurnost Apostolske palače,pratiti Svetog Oca na njegovim putovanjima, čuvati Kardinalski zbor za vrijeme sedisvakancije, kontrolirati vatikanske ulaze i naposljetku, zaduženi su i za protokolarne službe, primjerice, dočeke državnika.

4. Svaki gardist polaže prisegu na vjernost papi, i to svake godine 6. svibnja. Kako je izgledala tvoja prisega? Kakvi su te osjećaji obuzimali, što ti je posebno ostalo u sjećanju?

Došao sam u gardu 1. veljače 2012. godine. Vrijeme je zaista proletjelo i ubrzo je došao 6. svibnja, dan kada sam položio prisegu. Iskreno, za mene je to bio poseban trenutak u životu, jer obećati da sam spreman žrtvovati svoj život za papu nije mala stvar. I to obećanje ne vrijedi samo za vrijeme služenja u gardi, već do kraja mog života.



5. Kako izgleda tvoj dan i što je ono najljepše u tvojoj službi? Jesi li na svojoj koži doživio spontanost i neposrednost pape Franje kao neki tvoji kolege?

U gardi smo podijeljeni u tri skupine. Svaka skupina radi šest dana, nakon čega slijede tri slobodna dana. Dakle, svakog su dana dvije skupine u službi, dok je jedna slobodna.

Teško je izdvojiti ono najljepše u službi jer je zaista puno prekrasnih stvari. Ipak, najviše volim biti u blizini Svetog Oca ili u blizini Hrvata.

6. Jesi li ti trenutno jedini Hrvat gardist (sa švicarskim državljanstvom)? Kakva je povijest Hrvata u švicarskoj gardi?

Trenutno sam jedini gardist s hrvatskim podrijetlom. Prije mene su još bili Željko Pavelko i Aleksandar Barbarić.

Marko Latinčić, koji već 40 godina radi za Radio Vatikan mi je rekao da sam peti Hrvat u papinskoj švicarskoj gardi u povijesti. Ostala dvojica su imala švicarsko prezime, ali su znali hrvatski jezik.



7. U gardi postoje različiti činovi i zapovjedne strukture. Postoji li mogućnost napredovanja? Kakva su tvoja iskustva?

Prošlog sam ljeta napredovao u viši čin. Naime, dotad sam bio Hellebardier (vojnik), a unaprijeđen sam u Vize-Korporal, odnosno razvodnika. Uvjet za napredovanje je obećanje da ćeš duže ostati služiti u gardi. 

8. Služba u gardi traje najmanje dvije godine. Koliko namjeravaš ostati u službi? Imaš li planova za život poslije švicarske garde?

Tako je. Služba u gardi traje najmanje dvije godine, a ja namjeravam ostati do sljedećeg ljeta. Tada ću iza sebe imati 3 godine i 4 mjeseca službe u gardi.

Premda je ovo nezaboravno iskustvo koje se ne može nigdje drugdje iskusiti, priznajem da sam se zaželio svoje obitelji, ponajviše moje braće.

Budućnost ne planiram jer ona nije do mene, već do Boga u čije naume ne sumnjam.

Ako On dopusti, Papinska švicarska garda za koju će godinu postati bogatija za još jednog člana, mog dvanaestogodišnjeg brata Filipa.