Zagrebačka nadbiskupija

U velikoj patnji, nesposoban govoriti, ali vedar do kraja. Tako je Karol Wojtyła otišao u kuću Očevu. O tome svjedoči njegov osobni liječnik Renato Buzzonetti. Naslov je knjige što je potpisuju četvorica autora vrlo znakovit: »Pustite me da odem«.
Posljednji sati života pape Ivana Pavla II. već su neizbrisivo ušli u povijest, u »našu« povijest.

Tih je dana Papa napisao najsnažniju stranicu »enciklike patnje« kojom je definitivno osvojio srce svijeta. Upravo tom »žalosnom otajstvu« koje je živio i utjelovio Karol Wojtyła posvećena je knjiga »Lasciatemi andare« (Pustite me da odem) u kojoj je najbliži svjedok, osobni liječnik Ivana Pavla II, Renato Buzzonetti opisao posljednje dane i sate života Svetoga Oca. Knjiga ima podnaslov: »Snaga slabosti Ivana Pavla II«, a potpisuju je i Papin osobni tajnik, sada krakovski nadbiskup i kardinal Stanislaw Dziwisz, i uz njega Czeslaw Dražek i Angelo Comastri. Dijelove knjige preuzimamo iz tjednika »Famiglia cristiana«.
 
U nedjelju 13. ožujka dr. Buzzonetti je zapisao: »Papa se u Vatikan (iz Gemellija) vratio oko 18,40. Tek što je stigao u svoj apartman, otišao je u kapelu da bi se pridružio pjevanju 'Lamentacija', koje na poljskome jeziku komemoriraju Gospodinovu muku. Od veljače je u papinskome apartmanu na djelu služba nadgledanja. I proteklih godina, u prigodama kritičnih faza Papinoga zdravlja i nakon raznih kirurških zahvata, ja i moji suradnici izmjenjivali smo se dan i noć, u bliskome bdjenju koje se u nekim prilikama protegnulo i na nekoliko tjedana. Naše je bdjenje upotpunjavala trajna Medicinska pomoć koja se nalazi u Vatikanu. No, Papine teške zdravstvene prilike žurnim su učinile pokretanje složenije strukture.



Nju je stalno jamčila multidisciplinarna vatikanska ekipa, koja se sastojala od 10 liječnika reanimatora, specijalista kardiologije, infektologije, otorinolaringologije, interne medicine, radiologije i kliničke patologije, kojima su pomagale četiri medicinske sestre pod mojim ravnanjem. (...) Svi smo srca ponizna poput Cirenca pomagali starome Papi, našemu biskupu, da svoj križ donese do kraja. Moderni i složeni aparati i instrumenti bili su u trajnoj funkciji. Sljedećih se dana nastavio spori oporavak općeg stanja, koje je otežavalo vrlo teško gutanje, vrlo slab glas, poteškoće s prehranom i znatna astenija, vrtoglavica i umor.
 
»Nemam glasa« i posljednji »urbi et orbi«
 
Tjedan dana kasnije, u nedjelju 20. ožujka i u srijedu 23. ožujka, Sveti se Otac, piše dr. Buzzonetti, »pokazao na prozoru svoje radne sobe, bez glasa. Tek je udijelio blagoslov jednostavnim pokretom desne ruke. U Velikome tjednu Papa je suslavio obrede uskrsnog trodnevlja u svojoj kapeli i pridružio se Križnome putu na Koloseju preko dugog i bolom ispunjenog televizijskog prijenosa«.

Na sam Uskrs, 27. ožujka, »Papa se oko 13 minuta zadržao uz otvoreni prozor na Trgu prepunome vjernika, koji su čekali njegovu uskrsnu poruku. U ruci je držao listove s tekstom koji je, na ulazu u baziliku, pročitao kardinal Angelo Sodano, državni tajnik, s ganućem u glasu. Zadivljujućom dobrom voljom prije je pokušao pročitati tekst i činilo se da će naporni pokušaj možda i uspjeti.

Ali, Papa je uzalud pokušavao izgovoriti liturgijske riječi; uz uzdah je prošaptao: 'Nemam glasa', te je u tišini, desnom rukom napravio široki znak križa nad gradom i nad svijetom: bio je to njegov posljednji blagoslov 'urbi et orbi', gradu i svijetu. Bili su to posljednji dani života Ivana Pavla II, a Božja je providnost učinila da se podudaraju s otajstvom muke, smrti i uskrsnuća Gospodina slave. Na Uskrsni ponedjeljak Sveti Otac nije se pojavio na prozoru svoje radne sobe.



U srijedu 30. ožujka »Sveti Otac ponovno se pojavio na prozoru i, ne govoreći, blagoslovio utučene vjernike koji su ga očekivali na Trgu sv. Petra. Bila je to posljednja javna postaja njegovoga Križnog puta. Isti je dan javljeno da je poduzeto umjetno hranjenje uz ulaganje trajne cjevčice koja je vodila od nosa jer se oralnim putem više nije moglo.
 
Sljedećeg dana, 31. ožujka, malo poslije 11 sati Svetoga Oca, koji je u kapeli slavio misu, potresla je hladnoća iza koje je slijedio porast temperature do 39,6 stupnjeva. »Došlo je do jako teškoga septičkoga šoka s kardiocirkulatornim kolapsom, što ga je prouzročila utvrđena infekcija urinarnih kanala. Odmah su poduzete sve prikladne terapeutske mjere i pružena kardiorespiratorna pomoć. Na izravno pitanje mons. Dziwisza, Papa je jasno izrazio želju da ostane u svojoj sobi, gdje je već i bila zajamčena neprekinuta i kvalificirana specijalistička pomoć. Kasno poslije podne uz Papin je krevet slavljena misa.

On je suslavio zatvorenih očiju ali je u trenutku pretvorbe slabašno podigao desnu ruku dva puta, to jest nad kruhom i vinom. Kada se molio Jaganjče Božji, gestom je dodirivao grudi. Kardinal Marian Jaworski podijelio mu je bolesničko pomazanje. U 19,17 sati Papa je pristupio svetoj pričesti. Na kraju mise, poslije tajnika, redovnice u kući poljubile su Papi ruku, a on ih je zvao imenom i dodao: 'Posljednji put.' I liječnici i bolničari približili su se ganuti. Ja sam rekao, stišćući mu jako ruku: 'Vaša Svetosti, volimo vas i blizu smo vam svim srcem.' Poslije je Sveti Otac tražio da se slavi 'euharistijski sat' meditacije i molitve, koji je završio pjevanjem redovnica.«
 
»Pustite me da odem«
 
U petak 1. travnja u šest sati ujutro Papa, pri svijesti i vedar, stavio je štolu i križ te je suslavio misu. Oko 7,15 sati u velikoj je sabranosti pratio meditaciju 14 postaja Križnoga puta i prekrižio se na svakoj postaji. Kasnije se priključio molitvi Trećega časa iz časoslova, te je pratio čitanja odlomaka Svetoga pisma što ih je čitao njegov učenik o. Tadeusz Styczen.

Klinički uvjeti tada su već bili krajnje teški i obilježavalo ih je alarmantno oštećenje hematoloških i metaboličkih parametara u kontekstu sve težeg kardiocirkularnog, respiratornog i bubrežnog otkazivanja. Bolesnik, koji je samo uz veliku muku mogao izgovoriti nekoliko slogova, snažnim se i tihim sudjelovanjem pridružio neprestanoj molitvi onih koji su bili uz njega.
 
U subotu ujutro 2. travnja u 7,30 sati u prisutnosti Svetoga Oca proslavljena je misa, a on je počeo pokazivati početan ali ne stalan gubitak svijesti. Kasno prijepodne naglo se povisila temperatura. Oko 15,30 sati, jako slabim glasom i uz mumljanje riječi, na poljskome jeziku, Sveti Otac je tražio da ga se »pusti da ode k Gospodinu«.

Liječnici su, sa svoje strane, znali da je kraj blizu i da bi svaki novi agresivni terapeutski postupak bio beskoristan. Malo prije 19 sati Sveti Otac pao je u komu. Monitor je bilježio progresivno iscrpljivanje životnih funkcija. Prema poljskoj tradiciji, mala je svijeća osvjetljavala polumrak sobe gdje se Papa gasio.


 
U 20 sati započelo je slavlje mise blagdana Božanskoga milosrđa, uz krevet Svetoga Oca u agoniji. Obredom je predsjedao mons. Stanisław Dziwisz uz sudjelovanje kardinala Mariana Jaworskog, mons. Stanisława Ryłka i mons. Mieszyława Mokrzyckog. Redovnice u kući, neki svećenici i prijatelji, liječnici i bolničari bili su oko oltara. Poljske vjerske pjesme pratile su slavlje i ujedinjavale se s pjesmama mladih i mnoštva vjernika sabranih na molitvu na Trgu sv. Petra.«
 
Posljednje trenutke života maloga Poljaka Karola i velikoga pape Ivana Pavla II, okrunjenoga »enciklikom patnje«, dr. Buzzonetti osjećajno je opisao ovako: »U 21 sat i 37 minuta Sveti Otac je izdisao. Pred njegovim već nepomičnim tijelom prisutni su započeli pjevati Te Deum. Himan hvale i zahvale stapao se s jednodušnom molitvom koja je od kršćanskoga puka okupljenoga na Trgu uzlazila prema prozoru Papine sobe koja je odjednom bila osvijetljena.
 
Smrt, koju sam ja utvrdio, bila je potvrđena i elektrokardiotanatogramom koji je trajao 20 minuta, prema vatikanskim normama. Ivanu Pavlu II. ispunila se blažena nada.«
 
Izvor: Glas Koncila (9. travnja 2006.)