Zagrebačka nadbiskupija

Ujedinjujući obrednu kronografiju i topografiju jeruzalemski su kršćani, proširujući liturgiju vazmenoga bdjenja, najprije počeli slaviti spomen Kristove muke.

Petak, prvi dan trodnevlja – prema ondašnjemu shvaćanju – bio je obilježen navještajem evanđeoskoga odlomka o Gospodnjoj muci i smrti te klanjanjem križu. Liturgija, s početkom u noći s četvrtka na petak, slijedila je Gospodinov „put spasenja“ od uhićenja na Maslinskoj gori do ukopa na Golgoti.

Osnovnu odrednicu obrednosti toga „puta“ pružao je navještaj evanđeoskih odlomaka, praćenih molitvom te pjevanjem himana i psalama. U taj slijed liturgijskih postaja bio je utkan i čin klanjanja križu.

Današnja liturgija Velikoga petka, oslobođena brojnih elemenata koji su joj bili kroz povijest pridruženi, u središte stavlja otajstvo križa. Tišina je prvi element koji treba biti zamjetljiv. Tišina kao odgovor na otajstvo Božje ljubavi pokazane u križu i umiranju Božjega Sina.

To pokazuje jedinstveni početak obreda: svećenik slavitelj s poslužiteljima u crkvu ulazi u tišini te se prostire pred oltarom. Liturgija riječi, sa središnjim tekstom muke Gospodnje iz evanđelja po Ivanu, 'protumačena' je obredom klanjanja križu.

Čin otkrivanja križa naviješta Isusovu riječ s križa „Dovršeno je“: u križu je dovršena objava Božjega spasenja: develatio signat revelationem. Otkrivanje križa nema za cilj „pokazivanje“ križa nego „objavljivanje“ otajstva križa. Gospodinova smrt otkriva i objavljuje križ u novome svjetlu. Po prorocima naviještana riječ o spasenju koje dolazi kroz trpljenje pravednika (o čemu govori prvo čitanje iz Knjige proroka Izaije) sada postaje stvarnošću.

Otkrivanje križa svojevrsni je sacramentum visionis, 'sakrament' u kojemu nam se otajstvo spasenja pokazuje očitim u smrti na križu. S križa je skinut veo – kao i s našega vjerničkog gledanja. Križ više nije mjesto trpljenja. On je mjesto pobjede i spasenja. To je pashalna dimenzija Velikoga petka. Pasha Gospodinove muke i smrti.