Zagrebačka nadbiskupija

Spominjući se svečanoga čina kojim je papa Franjo, samo dan ranije, objavio bulu Misericordiae vultus (Lice milosrđa) te službeno proglasio izvanrednu Svetu godinu milosrđa, pomoćni je biskup zagrebački mons. Ivan Šaško započeo, u nedjelju, 12. travnja s početkom u 15 sati, svečano euharistijsko slavlje svetkovine Božjega milosrđa u župi BDM Majke Crkve i sv. Maksimilijana Kolbea u zagrebačkoj Trnovčici.

Koncelebrirali su fra Ante Crnčević, OFM i o. Andrzej Wośko, SCJ, župnik župe, uz sudjelovanje trajnog đakona Krunoslava Kičinbačija, dok su vjernicima za ispovijed na raspolaganju bili fra Draženko Tomić OFM, o. Danijel Hranilović i o. Zvonko Šeremet SCJ. Na misi, kao i pobožnosti u čast Božjega milosrđa koja joj je prethodila, sudjelovalo je oko 1800 vjernika.

U svojoj se homiliji biskup osvrnuo na nedjeljno evanđelje prepoznajući u njemu dva susreta: susret Isusa i apostola te susret Isusa i Tome. U prvom susretu do izražaja dolaze Isusove ruke – ruke Služitelja, Pastira i Liječnika, ruke koje podupiru, tješe i miluju, koje su dopustile da budu probodene, ruke bogate jedinim i istinskim svjetlom, svjetlom ljubavi.



U susretu s Tomom prepoznatljiv je put od „nevjere u vjeru“, od traženja dodira do prepoznavanja kako ljudski dodir ne može dati ono najvažnije, pa do ispovijesti vjere kojoj nijedna druga u Svetom Pismu nije ravna: „Gospodin moj i Bog moj“, rekao je biskup, pozivajući vjernike da dopuste da ih Isus zahvati te tako postanu slikom Božje ljubavi.

Biskup se spomenuo sv. Ivana Pavla II., iznimnog svjedoka Uskrsloga Krista koji je „osjećao da je uskrsna vjera najbolje prevedena u otajstvo Božjega milosrđa na koje je pozvan svaki krštenik. Preobraženi smo vazmenim otajstvom, odjeveni u bjelinu novoga života, da bismo svjedočili da je Božja ljubav vječna i da samo po njoj svijet može živjeti. Jer, Božje se milosrđe ne odnosi samo na gestu praštanja, (…) nego na udioništvo u ljudskoj bijedi i ljudskim potrebama.

Nasljedujući Božju ljubav postajemo joj slični, ta ljubav smanjuje udaljenosti, ruši zaprjeke, i živi sućut prema bližnjima. Ne treba ni dugo tražiti ni duboko ponirati da bismo otkrili na koji način živi otajstvo milosrđa, jer milosrđe je naša prisutnost za drugoga.“ Biskup je nastavio misao o euharistijskom slavljenju kao hodu prema bližnjima, ističući da Nebeski Otac očekuje svakoga raširenih ruku i daje ono što svijet ne može dati – oproštenje grijeha po kojemu čovjek nanovo započinje svoj život. Bog od svakoga traži susret, od svakoga traži „Lice milosrđa“ koje je pokazao u svome Sinu Isusu Kristu.

Pojašnjavajući značenje imena „Bijela nedjelja, tj. nedjelja odloženih haljina“ koje je prva nedjelja po Uskrsu od starine nosila, simbolizirajući bijelu odjeću novokrštenika kojom su izvanjski očitovali primljenu milost, „Krista koga su odjenuli“, biskup je dodao kako se upravo „nedjeljom Božjega milosrđa“ još snažnije može naglasiti taj primljeni Božji dar i naš kršćanski poziv, istaknuvši kako se radi „o milosrđu koje je ponajprije Božje.



To nije ljudska mjera koja bi se proglasila božanskom“. Istaknuo je također, spomenuvši se sv. Faustine, da je potrebno podsjetiti se da je za prihvaćanje milosrđa potreban preduvjet – pouzdanje koje se izražava u zazivu: Isuse, uzdam se u tebe! „Pred Boga ne treba dolaziti govoreći mu kako smo dobri i da bismo mu se svidjeli, nego kako bismo prihvatili njegovu ljubav i ispovjedili svoje pouzdanje u njega“, rekao je biskup zaključujući: „U ovoj zajednici ima puno znakova Božjega milosrđa, u ovoj zajednici živi vidljivo Lice milosrđa.“ 

Na završetku misnog slavlja o. Wośko zahvalio je biskupu Šašku na predvođenju euharistijskog slavlja kao i na njegovu nesebičnom zalaganju oko ujednačavanja molitava za štovanje Božjega milosrđa na hrvatskom jeziku. Uručio mu je i dar – Lice Milosrdnog Isusa.