Zagrebačka nadbiskupija

 
Blaženi Alojzije Stepinac – „znak osporavan“ (Lk 2,34) tema je koja ove godine okuplja slušače na tribini „Zajednički vidici“ u dvorani „Vijenac“ Nadbiskupijskog pastoralnog instituta, u organizaciji Ureda za vjeronauk u školi. Tribina okuplja prvenstveno vjeroučitelje i prosvjetne djelatnike, ali i ostale zainteresirane slušače, a u ovoj sezoni osobito učenike/vjeroučenike i neke suvremenike bl. Stepinca. U svom vrlo prepoznatljivom stilu sve je goste i ovoga puta pozdravila moderatorica tribina prof. dr. sc. Valentina Blaženka Mandarić te najavila predavače i pravila za postavljanje pitanja i replika na kraju njihova izlaganja. Nakon što je cijela dvorana izmolila molitvu za proglašenje Stepinca svetim, ovoga puta, 29. travnja, izlaganja su održana pod zajedničkim naslovom Alojzije Stepinac – čovjek duboke vjere.



Prof. dr. sc. Veronika s. Nela Gašpar s Teologije u Rijeci svoje je predavanje započela konstatacijom kako je čovjek oduvijek prepoznavao ljude koji su nositelji Božjega duha. To su one osobe koje štite najnemoćnije, koje ne dokidaju razlike među ljudima nego ih poštuju, osobe u kojima svijet prepoznaje lik dobroga oca iz biblijske prispodobe – ali koje za svoj status moraju platiti određenu cijenu. Upravo je o tome riječ i kad se govori o blaženom Stepincu. 1946. godine on jasno svjedoči o miru kojim ide na čitanje presude.

Bog nam je poznat preko ljudi koji su mu vjerovali, smatra predavačica, a upravo nas vjera stavlja u odnos s drugom osobom. Lice Božje konkretno se u povijesti očituje u licu Isusa Krista te stoga Bog u kršćanstvu nije neka bezimena energija, nego je to vjera u Boga s jasnim licem, u Boga koji je ušao u zajedništvo s čovjekom, a koji od čovjeka traži odgovor vjere. Svjedočanstva mučenika dodatno odškrinjuju vrata tog otajstva, smatra prof. Gašpar, jer je taj put put autentične prakse vjere. Stepinac sam progovara o vjeri u Boga i njenu značenju za ljudsku egzistenciju. On u svojim propovijedima govori o malodušju i beznađu onih koji su ostavili izvor života - Boga.



Stepinac je pak čovjek vjere u Boga stvoritelja, otkupitelja i posvetitelja – to je njegova životna nit. Njegovi su izvori Sveto pismo i liturgija u kojima iščitava odnose između Boga i ljudi. I pri malim djelima, poput blagoslova pčelinjaka, Stepinac u svakodnevici i u malim stvarima pronalazi Boga i o njemu govori te donosi jasna stajališta o velikim stvarima, poput komplementarnosti vjere i znanosti. Čovjek je u njegovoj misli oblikovan prema Božjem naumu: svi smo jedno čovječanstvo - ali čovjek nije stvaranjem dovršen. Čovjek treba i otkupljenje i posvećenje. Svi smo nositelji božanskog života i dostojanstva, ali u tome moramo s Bogom surađivati. Čovjek pak kao duhovno biće ne može se nasititi materijom.



Ljudski rod čini cjelinu unatoč određenim razlikama jezika i kulture - ista nam je ljudska narav složena od tijela i besmrtne duše, isto nam je privremeno obitavalište na zemlji i isti cilj. Alojzije shvaća pak da sve stoji u Bogu; sve je Božje, a čovjek je pozvan svoja djela uključiti u Božji naum. Vjera je ta koja nas nadvisuje i poziva u vječnost, koja nas osposobljava živjeti dostojanstven i beskompromisan život. Bez vjere u stvaranje čovjek pak uzima sve u svoje ruke. Stoga smo danas svjedoci rastrganoga svijeta i razdora u čovječanstvu, smatra Stepinac. A naš Bog nije Bog meteža nego mira. Upravo tog Boga svjedoči Stepinac i u svojoj smrti. „Čovjek mora znati postati malen i biti dio cjeline“, smatra prof. Gašpar razmatrajući lik i djelo našega blaženika– „samo tako on postaje doista velik.“



Tebi se, Gospodine, utječem (In te, Domine, speravi) – geslo bl. kardinala Stepinca – bilo je polazište i crvena nit predavanja prof. dr. sc. Marija Cifraka. Prema evanđelistu Luki, Isus je na križu molio upravo taj psalam, Psalam 31. Kad je nadbiskup Bauer tražio svog nasljednika, Stepinac se o svom izabranju trebao očitovati. Osobno je brzojavom javio afirmativan odgovor, stavljajući svoj život u Božje ruke. Svoje proglašenje biskupom koadjutorom on ipak smatra i velikim križem, osobito u svojem vremenu, smatrajući da nije dorastao izazovu te da među svećenstvom ima i savršenijih i prikladnijih od njega, ali u beskrajnom pouzdanju u Božju Providnost on odlučuje s Providnošću ponizno surađivati.



Za svoju se novu službu stoga pripremio na duhovnim vježbama, upravo kako bi u dubokoj skromnosti primio biskupsko posvećenje. Hrabrost traži i pronalazi upravo u svom geslu – u pouzdanju u Boga. Nakon Bauerove smrti, kad postaje nadbiskupom, još je svjesniji bremena koji pada na njega, ali pouzdanje mu je to čvršće što je breme teže. Stoga je mogao i svoje svećenike hrabriti da ne klonu duhom nego da usrdnije mole i vape da se skrate ti teški dani. 1946. godine on je uhićen, a uslijedio je montirani proces protiv njega te osuda i zatvor u Lepoglavi. Stepinac je svjestan da od njega žele da moli za pomilovanje, da ga slome kao pastira Crkve – ali on ostaje beskompromisan i odlučan časno položiti svoj život. Njegova je jedina ambicija do kraja ostati vjeran Bogu i umrijeti u Božjoj milosti. Ali i u tim teškim okolnostima on uspijeva činiti velika djela i za druge.



Cifrak ističe kako je upravo Caritas najveća odlika njegova rada, a ključ njegove vjere je upravo pouzdanje. Cifrak pojašnjava i etimološko značenje te riječi: uteći se, naći sklonište, sakriti se, a to izražava upravo unutarnji stav molitelja, životni credo. Pozivajući se na riječi pjesme njemačke pjesnikinje, on svjedoči o važnosti ostanka na mjestu koje Bog čovjeku dodjeljuje na ovome svijetu – u pouzdanju da u suradnji s Božjom milošću to postaje pravo mjesto za spasenje čovjeka i primjer čovječanstvu. Upravo kako je to ostvario i blaženi Alojzije Stepinac.

Peta i posljednja ovogodišnja tribina održat će se 27. svibnja 2015., a na temu Stepinčeva osjetljivost za čovjeka u iznimno teškim vremenima govorit će prof. dr. sc. Stjepan Baloban i prof. dr. sc. Slavko Slišković. Ulaz je slobodan!