Zagrebačka nadbiskupija

Tema Stepinčeva osjetljivost za čovjeka u iznimno teškim vremenima zaključila je niz od pet tribina „Zajednički vidici“ u 2015. godini.

Tribina je održana u Nadbiskupijskom pastoralnom institutu u Zagrebu 27. svibnja s početkom u 19.30 sati, pod prepoznatljivom moderatorskom palicom prof. dr. sc. Blaženke s. Valentine Mandarić, predstojnice Ureda Za vjeronauk u školi, koja je i idejna začetnica ciklusa tribina „Zajednički vidici“.

Ovogodišnji je niz tribina, uz vjeroučitelje i ostale prosvjetne djelatnike, predstavnike Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu i Agencije za odgoj i obrazovanje, privukla i mnoge srednjoškolske vjeroučenike koji svojim interesom jasno daju do znanja da se očekuje proglašenje blaženog Stepinca svetim.

Okvirna tema Blaženi Alojzije Stepinac – „znak osporavan“ (Lk 2,34) ove je sezone iznjedrila mnoga zanimljiva predavanja i informacije vezane uz blaženikov život, a koje su manje poznate široj javnosti, te su slušači mogli Stepinčev lik i djelo pobliže upoznati. Govoreći o Stepinčevoj osjetljivosti za konkretnog čovjeka u teškim vremenima najprije je povijesni okvir tog vremena predstavio prof. dr. sc. Slavko Slišković u svom izlaganju, a konkretno zalaganje  i Stepinčev angažman pobliže je obradio prof. dr. sc. Stjepan Baloban.

Povijesna stvarnost i kontekst vremena i prostora put su za razumijevanje osobe i njezine važnosti. Tako je i s blaženim Alojzijem. Profesor Slišković govorio je najprije o njegovoj osobi kao nadpastiru u Zagrebu, jer njegov je politički progon proizišao upravo iz te njegove službe. Slišković tako navodi i Stepinčeve riječi, gdje svjedoči da ga se u sudnici oslovljava riječima „optuženi Stepinac“, ali da je svjestan kako u sudnici zapravo sjedi zagrebački nadbiskup, hrvatski metropolit i predstavnik Katoličke crkve.

Dva su totalitaristička sustava odredila Stepinčevu sudbinu, navodi predavač: nacistički i komunistički. Papine osude režima i tvrd govor koji rabi u svojim enciklikama izazvale su otpor tadašnjih vlasti. Gestapo je vršio pretrese Stepinčevih prostora, budući da je kardinal na tragu Papinog govora i sam osuđivao svaku diskriminaciju i rasne progone. Prema Stepinčevim proročkim riječima tada: „Komunizam je već mrtav, samo mu se dan sprovoda još ne zna“, ističe predavač, Stepinac  je isticao svoju vjeru u molitve koje vjernici diljem svijeta izriču za progonjenu Crkvu – u koju su spadali i naši prostori.

Na razini državnih tvorevina na našim prostorima tada nije bilo reguliranih odnosa sa Svetom Stolicom te  su im odnosi bili izvan zakonskih okvira. Pa ipak su neki pokreti u tadašnjim državnim tvorevinama poprimali određene parareligijske elemente (poput ustaškog pokreta), unatoč nominalnoj borbi protiv religije.

U tom kontekstu, unatoč brojnim pritiscima, Stepinac je ostao vjeran i dosljedan Kristov svjedok te nije popustio političkim težnjama da se osnuje neki vid nacionalne Crkve, neovisne o Vatikanu. Zato je blaženik i bio slobodan od političkih pritisaka te je mogao humanitarnu pomoć pružati svima, partizanima kao i ustašama, i angažirati se za pomilovanje optuženih na smrt i oslobađanje političkih zatvorenika.

S druge strane, Stepinčevo su vrijeme obilježile i trzavice i neslaganja unutar samih katoličkih pokreta, primjerice Hrvatskog katoličkog pokreta i orlovstva, dvaju pokreta koji se nisu željeli ujediniti sve dok komunizama nije došao na vlast, a u tom su smislu čak i katoličke tiskovine izrugivale Stepinčeva zalaganja.

Predavač je u svojoj zaključnoj riječi zaključio kako Stepinac zapravo nije bio osobito uspješan diplomat. Nije imao uspjeha u ujedinjavanju čak ni katoličkih unutarcrkvenih pokreta, kao ni u nastojanjima da se oslobode politički zatvorenici. Ali diplomatske vještine nisu razlog za njegovo proglašenje svetim, naglašava Slišković, nego je razlog njegove svetosti njegova ljudskost, vjera u Boga i vjernost Katoličkoj Crkvi.



Profesor Baloban se u svojem izlaganju, nakon društveno-političkog konteksta, osvrnuo na konkretnu djelatnost kardinala Stepinca. Stepinac se sa svojeg studija vratio kao mladi svećenik s doktoratom, a u središte svojeg života stavio je čovjeka, i to čovjeka u nevolji – svakog čovjeka kojem je potrebna pomoć bilo koje naravi. Nije se bojao moćnika i s njima je stalno bio u sukobu, naglašava predavač.

Pri povratku sa studija bio je zadužen za pomaganje siromašnih i potrebitih, koje je sam zauzeto tražio po zagrebačkoj periferiji te se često posve praznih džepova vraćao kući, dajući siromašnima i ono što nije predvidio, a odricao se čak i vlastitih obroka koje je nosio sirotinji. Djelovao je u blizini nadbiskupa Bauera te je utjecao i na njega i osnivanje Caritasa, inicirao je otvaranje pučkih kuhinja te je brinuo i za siromašne studente. I tadašnji tisak ga je prepoznao kao prijatelja siromaha koji im donosi utjehu, naglašava Baloban.

Njegove su akcije zahvaćale sve hrvatske krajeve – ali i šire. Zauzeo se tako za brojne slovenske prognane svećenike te ih je smjestio po svojim župama kad su Nijemci započeli germanizaciju Slovenije. Citirajući pisma koja je slao župnicima kako bi primili prognane svećenike, Baloban svjedoči o Stepinčevoj veličini, a o tome svjedoče kasnije i sami prognanici, koji su bili zahvaćeni njegovim pristupom kao čovjeka i biskupa. Brinuo je također i za poljske prognanike, svećenike i laike.

Pomoć je pružao u raznim smjerovima, osobito protiv nepravedne vlasti i totalitarističkih režima, a na svakog čovjeka gledao je kao na put Crkve. U tome se upravo očituje njegova svetost, zaključuje Baloban: što je gledao baš na svakog čovjeka.
           
Izlaganja su potaknula i dodatna pitanja i zanimljivu raspravu, ali oduševljenje je ipak izazvala prisutnost državnih pobjednika na natjecanju iz vjeronauka – vjeronaučnoj olimpijadi, vjeroučitelja Tomislava Krušlina i učenika iz OŠ Josipa Broza iz Kumrovca, na čiju je prisutnost ukazala prof. Mandarić, a koji su od pune dvorane dobili zasluženi gromoglasan pljesak. Taj je pljesak do sljedeće godine zaključio i ovaj niz tribina „Zajednički vidici“.