Naši mladomisnici: Marko Torbar
Na izazove koji su preda mnom odgovaram: Najbolje tek slijedi!
Od malih nogu do sada moj poziv ostaje jedan veliki misterij. Iako sam rastao uz katoličku obitelj u mjestu koje se naziva „Dolina kardinala“ i premda sam primao poticaje duhovnog rasta odlazeći svake nedjelje na misu kao i većina mojih vršnjaka. U mom rastu kroz osnovnu školu polako se budio poziv koji mi sada govori da to nije bila moja incijativa, već Onoga koji me pozvao i čija je providnost željela da to budem.
Tijekom osnovne škole odbijao sam pomisao da budem svećenik jer su mi svi to govorili. K tome, prijatelji su mi dodijelili nadimak „Culej“ po blagopokojnom biskupu varaždinskom Marku, čije su crte karaktera i duhovnosti zamijetili na meni.
Razmišljajući koju ću srednju školu upisati, privlačilo me zanimanje povezano s radom na zemlji, s prirodom jer u tome i danas čitam život bl. Alojzija Stepinca te njegove riječi da je čovjek najbliži Bogu kao zemljoradnik ili svećenik: „Muči se i radi, ali vidi kako je u svemu ovisan o Bogu.“
Večer prije upisa donio sam odluku koju ne smatram svojom. Znam da sam rekao: „Ja idem u sjemenište!“, premda nisam znao što me sve čeka. Prepustio sam se i sve se počelo slagati. Sada vidim ostvarenje onih riječi: „Ako te je Bog na nešto pozvao on će te i voditi.“
„Skok“ iz osnovne u srednju školi bio je velik jer je ipak riječ o Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji, koja je po svom programu bila veliki izazov za mene. No nisam se predavao. Volja, ustrajnost, predanje i molitva, sokolili su me i dizali iz svih popravnih ispita kojih je bilo, gdje sam uz Božju pomoć rušio sva ljudska očekivanja hoću li ili neću završiti školu, koja me je uz pomoć odgojitelja naučila ustrajnosti i predanosti.
Drugi veliki izazov bio je hoću li ići u bogosloviju? Postojala je kušnja da upišem nešto drugo, no ubrzo sam se prepustio Gospodinu i rekao da idem. U hodu kroz bogosloviju pojavili su se drugi izazovi. Više nije bilo pitanje ostvarenja svećeničkog poziva, nego sam se pitao kakav ću ja biti čovjek – svećenik, i jesam li zaista spreman odgovoriti na sve što se od mene traži u poslanju.
Jer svećenik nije onaj koji nešto obavlja, nego svećenik je to 24 sata na dan. Lako se dogodi da upadneš u rutinu, sve obavljaš i radiš. Svi su zadovoljni, no gdje ti je srce?
Preispitivanja i kušnje bile su velike. Tako da sam na kraju petogodišnjeg filozofsko-teološkog studija na KBF-u odlučio uzeti slobodnu godinu, koju mi je omogućio nadbiskup Bozanić. U tom vremenu preispitivanja okrenuo sam se sebi i mojem Gospodinu, promatrajući svećenički pa čak i obiteljski poziv.
Znao sam da svećenički poziv ne podrazumijeva brigu za samo jednu osobu (dušu), nego za sve koji će mi biti povjereni. Upravo u hodu prema svećeništvu, svećeničkom životu, zahtjevnostima, ali i radostima poziva ne smijemo zaboraviti na providnost Božju i dar koji jedino mi možemo dati, a to je predanje nas samih te da je sve ostalo Gospodinova briga.
Na izazove koji su preda mnom odgovaram: Najbolje tek slijedi! Jer znam da odazvati se pozivu Isusa Krista i služiti mu iz blizine znači biti svjestan da je On taj koji će me voditi, kroz moje predanje njemu i službe koje će mi biti povjerene za rast moje vjere u poniznom služenju Bogu, braći i sestrama.
Zahvalan svima na svemu, preporučam se u molitve svete Crkve i župne zajednice kojoj želim služiti kao svećenik pod geslom „Budi volja tvoja!“