Zagrebačka nadbiskupija

Krizmanici župe sv. Petra ap. iz Zaprešića posjetili su Karmel u Mariji Bistrici i tom prigodom u samostanu iza „samostanskih rešetaka“ razgovarali u spontanom i veslom ozračju s karmelićankom s. M. Petrom od Presvete Euharistije, OCD koja im je otvorila svoje srce te progovorila o svom pozivu, Godini posvećenog života, te ponudila savjet kako postati Isusovo Svjetlo u svijetu.

1. Možete li nam se ukratko predstaviti?
Moje redovničko ime je s. M. Petra od Presvete Euharistije. U Karmel Brezovicu došla sam 1992. godine i to je prvi hrvatski Karmel kraj Zagreba. Ovdje u Mariju Bistricu došla sam zajedno s drugim sestrama 1998.godine kada je bilo utemeljenje novoga Karmela. Bilo je to nekoliko dana prije nego li će u Mariju Bistricu doći papa Ivana Pavao II. koji je tom prigodom proglasio Alojzija Stepinca hrvatskim blaženikom. Naš Karmel u Mariji Bistrici posvetio je zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić 12. veljače 2000. god. U našu crkvu bl. Alojziju Stepinca  pohranjene su  pod oltarom Blaženikove moći.

Karmel je posvećen Majci Božjoj Bistričkoj i bl. Alojziju Stepincu, a svi znamo da je Blaženik silno zaslužan što su  Bosonoge sestre karmelićanke došle u Hrvatsku 1939. god. Zajedno sa s. Reginom Terezijom, bl. Alojzije osnovao je prvi hrvatski Karmel u Brezovici. Blaženik je prvom hrvatskom Karmelu dao molitvene nakane na koje će se sestre svaki dan moliti pa mi to činimo danas i u ovom bistričkom Karmelu.  Blaženik je silno cijenio moć molitve i znao je da je molitva moćna. Sestrama  je tako govorio da se mole za svećenike njegove nadbiskupije, a za svaki dan u tjednu dao posebne nakane. Tako ponedjeljkom  molimo za svećenike, bogoslove i sjemeništarce; u utorak za redovnike i redovnice; u srijedu za obitelji; za mlade u četvrtak; u petak za biskupe, misije i misionare; u subotu za potrebe karmelskog Reda i našeg Karmela te u nedjelju za izgradnju župnih crkava i župnih zajednica u našoj Zagrebačkoj nadbiskupiji.

Karmel je kontemplativan red, odnosno red posvećen prvenstvneo molitvi. Naša zajednica pripada ženskoj grani toga Reda. U počecima Reda, kad je on nastao na Gori Karmel u Svetoj zemlji, bio je samo muški red  od 13. st., a žene su se pridružile od 15.st.  Ono što je karakteristično za naš život je nasljedovanje Krista kao i u svim redovničkim zajednicama,  a od svetaca za naš Red su važni starozavjetni prorok sv. Ilija i Bl. Djevica Marija. U temelju našega Reda su dvije crte: ilijanska i marijanska. Ono što od sv. Ilije želimo uprisutniti i nasljedovati su njegove riječi „Živio Bog pred čijim licem stojim“  

Naš redovnički život odražava svijest da je Bog tu, da nas Bog gleda i da je Bog ljubav. Blažena je Djevica Marija to ostvarila u svome životu pa nam je Ona uzor toga nasljedovanja, jer znamo da je Ona Isusa nosila pod svojim srcem i trajno s Njime boravila. Bila je stalno u Božjoj nazočnosti i zato nam je Ona uzor kako to u konkretnosti života ostvariti. Znamo da je radila sve što rade naše mame, pa tako i mi u Karmelu živimo, uz molitvu gdje imamo točno određene sate koji su posvećeni molitvi, a imamo i radni dio. Naš život je geslo sv. Benedikta „Ora et labora“ – „Moli i radi.“     



2. Nas mlade zanima, kako ste Vi osobno čuli Božji poziv i zašto ste izabrali karmelski Red?
Poziv sam osjetila negdje u sedmom razredu sa 13.god. da me Gospodin zove da budem redovnica. To je vrijeme kada postavljajmo temelje svoje osobnosti i svog budućeg života. Nisam to mogla odmah ostvariti, jer moji roditelji nisu bili za to. Moji su roditelji imali viđenje redovničkog života u smislu - moraš biti poslušan, dobar, a ja očito nisam bila ni poslušna, ni dobra u njihovim očima. U meni je ta želja ostala da se posvetim Gospodinu i nikada i nije prestala do dana današnjega. Ta želja i taj nutarnji poticaj u meni je samo rastao i nikada nije prestajao. Kada sam došla u srednju školu u Zagreb, opet se sve to u meni razbuktalo. U međuvremenu sam upoznala jednu zajednicu Bogu posvećenih osoba u svijetu.

To su bile članice Svjetovnog instituta „Mala obitelj Bezgrešnog Srca Marijina iz Dubcu gdje im je i kuća. Postala sam njihova članica i bila kod njih devet godina, a za to vrijeme sam završila fakultet i radila dvije godine. Želja da postanem redovnica, unatoč što mi je kod njih bilo dobro i lijepo, nikako nije prestajala.  U to vrijeme sam stjecanjem okolnosti upoznala Karmel i sve više sam se njemu približavala. Sada razumijem da je tako moralo biti, jer da sam otišla prije vjerojatno to ne bi mogla ostvariti, jer nisam bila dovoljno zrela. U meni se sve to preslagivalo tako da sam 1992. došla u Karmel i nisam se pokajala.   
           
3. Opišite nam jedan dan u samostanu?
Zajednica ima jedan trajni dnevni red. Radni dani se razlikuju od nedjelje ali onaj okvirni dio je isti. Ustajemo u 5:30 sati. Prvo imamo Jutarnju molitvu Časoslova i to je službeno liturgijska molitva Crkve. Kao kontemlplativna zajednica dužne smo izmoliti kompletan Časoslov koji se sastoji od: Jutarnje, Trećeg, Šestog i Devetog časa, Večernje, Povečerja i Službe čitanja. Tako da u jednom danu molimo sedam puta. Jutarnja molitva nam je u 6:00, Treći čas je oko 9:00 sati, Šesti čas je u 12:00, Deveti čas je u 14:00, Večernja je u 16:30, Povečerje 20:00 sati a Služba čitanja je u 21:30 sat za sljedeći dan. Ono što je karakteristično za Karmel da imamo još i dva sata tzv. nutarnje molitve ili razmatranja.

Sat vremena ujutro iza Jutarnje svaka sestra osobno moli, a najčešće uzimamo odlomak evanđelja koje se čita dotičnoga dana na sv. Misi. Pročita se evanđeoski odlomak, razmišlja o njemu, možda ju potakne neka rečenica, neka riječ o kojoj onda malo dublje promišlja, a osobito kako to konkretizirati u svome životu. Večernje razmatranje  imamo od 17:00 do 18:00 sati. U  naš molitveni dio spada i sv. Misa koja je svaki dan 7:30 sati, osim Božića i Uskrsa kad je sv. misa u 8:00 sati i na Gospu Karmelsku koja je glavna svetkovina reda a sv. Misa je tada 11:00 sati. U 14:10 sati započinje duhovno čitanje, a to znači da svaka sestra u svojoj sobi čita Bibliju ili neku drugu knjigu koja joj može biti od koristi za njezinu molitvu.

Naše radno vrijeme započinje negdje oko 9:00 sati kad iza doručka svaka sestra ide na svoje dužnosti, na svoj posao do 12:00 sati. Radimo sve što jedna majka radi u svojoj obitelji: kuhamo, peremo, glačamo, radimo u vrtu. Svaka sestra ima svoje dužnosti, svoj raspored tako da moramo biti aktive i radišne da se sve to stigne, jer radnog vremena nema tako puno. Nastojimo svojim rukama priskrbljivati što nam je potrebno za život pa neke stvari radimo i prodajemo, a sve se to trudimo obavljati u tišini i šutnji. No, nije to stroga šutnja da se baš ne smije ništa reći, ali nastojimo u miru i tišini raditi to što radimo.

Ako se treba nešto dogovoriti, dogovorimo se, ali ostalo vrijeme ne pričamo. Imamo zato dva puta na dan tzv. rekreaciju a to je opet vrijeme kad se nađemo zajedno i tada radimo ručne radove i druge poslove koji se u tom trenutku mogu obavljati. Sestre šivaju i crtaju krsne haljinice, šivamo škapulare,  izrađujemo čestitke i slike od prešanog svijeća i krunice koje prodajemo na raznim mjestima. Uz sav naš trud koji nije dostatan, prvenstveno živimo od Božje providnosti, jer nemamo stalnih prihoda ali vidimo da se dragi Bog pobrine za potrebe koje su nam nužne. Kada završi Povečerje iza 20:00 onda se dadne znak za Veliku šutnju a to znači da ne pričamo niti se pozdravljamo do sljedećeg dana do Jutranje koja počinje u 6:00 sati.     



4. Zašto ste u šutnji?
U šutnji smo da bi mogle što više razgovarati s Bogom. Ono do čega smo u razmatranju došle i ono što smo shvatile da trebamo činiti u konkretnom životu, bolje se može ostvariti  ako se boravi u šutnji. Trudimo se da kroz sabranost i šutnju bolje u danu molimo. Ako je čovjek previše rastresen, ima puno informacija, onda sve to vrvi u glavi. Zato je bolje da imamo što manje informacija, jer će i molitva tada biti plodnija.

Zato je važno od svih tih se informacija osloboditi da bi poslije mogli lakše moliti. Osobno mogu posvjedočiti da kada imamo posjetu prije molitve, mi to ne stignemo „prožvakati“ pa kada dođe molitva teško je riješiti se svega toga što si vidio i čuo. Sve to trebaš posložiti u nekakve „police“ da bi onda čovjek mogao mirno i staloženo prići razmatranju, molitvi, klanjanju... Šutnja i samoća nisu sama sebi svrha nego oni su sredstvo da bi se postigao cilj, a to je da bi više bili povezani s Bogom    

5. Vaš red je kontemplativan i odvojen od svijeta. Kako to da neke vaše sestre svjedoče da sada iza rešetaka imaju čak i više prijatelja nego li dok su bile u svijetu. I kako je to moguće?
Možemo imati prvenstveno duhovne prijatelje. Kontakti jesu na neki način smanjeni i ne možemo imati onoliko posjeta i kontakata kao dok smo bili vani. Ne možemo se kretati i ići k njima, ali oni zato mogu doći k nama. U tom smislu imamo duhovne prijatelje za koje molimo, za koje se žrtvujemo i možda su nam oni čak i veći prijatelji od prijašnjih. Nekako je ta duhovna povezanost jača nego što je bila ona prijašnja bliskost.

Isto tako mogu iz osobnog iskustva reći da s osobom, koju nisam vidjela dvadeset godina a dođe nam u posjetu, mogu tako razgovarati kao da smo se jučer vidjele. Znači da je ta duhovna blizina tako prisutna i zbližuje da možemo normalno nastaviti pričati i da je ovo sadašnje prijateljstvo jače i produbljenije od prijašnjeg, jer nas povezuje Isus Krist. 

6. Ovim vašim svjedočenjem stječemo dojam da ste apsolutno sigurni da ste odabrali ispravu stvar. No, jesu li se ponekad javile i sumnje?
Moram iskreno priznati poteškoća ima. Kušnji ima, napasti ima, ali nisam nikada požalila, niti sam ikada rekla da sam promašila zvanje. Vidite, kad se dogodi nekakav nesporazum, kad čovjeku nešto bude, to bude taj dan a drugi dan čovjek već prespava i promisli da ono što mu se jučer dogodilo i nije nepremostiva stvar.

Drugi dan vidi da to praktički nije ništa i da se ponovno može ići dalje s novom ljubavlju. O tome govori i sv. Mala Terezija. „Samo ovaj dan“. Dakle, danas živim ovaj dan, a Bog će se pobrinuti za sutra i ne moram se tjeskobno brinuti što će sutra biti. Danas želim najbolje, najkvalitetnije ovaj dan proživjeti Bogu na slavu, ljudima na korist i za spasenje duša. Kad tako gledam čini mi se da mi se život pojednostavi a to je Isusov savjet: „Ne moj te se tjeskobno brinuti, što će biti sutra, dosta je svakome danu zla njegova.“ U tom smislu danas se brini za danas, a sutra će Bog dati drugi dan i ići ćemo iz početka kojeg će On opet dati. Sve je to Božji dar i sve dobivamo od Njega.

7. Papa Franjo ovu je godinu posvetio Godinu posvećenog života.  Što Vam kao redovnici ova godina znači?
Lijepo je da nas se Papa sjetio (smijeh...). Svakako to jedan poticaj cijeloj Crkvi, svima nama, jer posvećene osobe svjedoče da je Bog u središtu, da je važan, da Njega treba staviti u fokus. Mi smo ostavili sve da bi Bogu služili, a samim tim što Njemu služimo, služimo braći i nikada to ne smijemo isključiti. Dio smo Crkve i živimo svoj život za posvećenje Crkve. Papa Franjo je htio time što je proglasio Godinu posvećenog života da pogled Crkve usmjeri i na Bogu posvećene osobe. No, u svemu tome trebamo svi gledati ono bitno, a to je biti s Bogom. Kao što je cilj redovnika i redovnica sjediniti se s Bogom, postati jedno s Bogom, tako smo u Crkvi svi na to pozvani.

Ne, samo redovnici i redovnice, nego svi. Svaki koji je kršten je pozvan da bude drugi Krist. Pozvan je da svjedoči za Krista, da živi na Kristov način na ovoj zemlji. Svakako da je to još jedan poticaj da se još zauzetije trudimo i da vidimo i te stvari koje nisu dobre pa da se popravimo, da budemo bolji. Svejedno mislim da je to poziv cijeloj Crkvi da se usmjeri na bitno, jer redovnici nekako idu na to bitno samim tim što se zavjetuju zavjetima siromaštva, čistoće i poslušnosti. A samim tim kad zavjetuješ, moraš nešto ostaviti da bi to bitno ostalo, a mi smo i bića koja smo pozvana ne nešto više: da budemo s Bogom i da se sjedinimo s Bogom.

Pozvani smo da već ovdje živimo nebo na zemlji, a kad bi svi živjeli ono što Isus naviješta i propovijeda kako je lijepo to zapisao sv. Luka: „Isus je prošao zemljom čineći dobro“ na neki način bilo bi nam ovdje već tako lijepo. Sv. Terezija govori da je Karmel „nebo na zemlji“ za onu koja je na to pozvana. Znači, ako ja živim svoj poziv autentično, onda  već sada živim u Nebu, a na to smo svi pozvani - da živimo u Nebu. I što ćemo više ostvarivati ono što Isus govori to će nam ovdje biti više Nebo.              

8. Što mislite zašto je u posljednje vrijeme redovnički život sve manje „atraktivan“ i općenito zašto ima sve manje duhovnih zvanja?
Mislim da se to u nas više odnosi na aktivne redove. Što se tiče kontemplativnih zajednica , osobito naših u Hrvatskoj, trenutno ne oskudijevaju zvanjima kao aktivne redovničke zajednice. Mislim da je to stvar vjere, znači da je vjera u Crkvi oslabila jer za ovakav život potrebna je duboka vjera. Potreban je i vjera da ovaj život ima smisla, da sve ovo što činim ima smisla. Ako ja u to ne vjerujem, onda ja tu neću moći biti.

Znači ako netko vjeruje da je Isus sve, da je On jedina vrijednost i da se za Njega sve isplati ostaviti, može biti autentičan redovnik/ca. Može biti da je vjera i u redovničkim zajednica oslabila, pa onda zajednice nisu više privlačne. Zato nas Godina posvećenog života podsjeća da se Bogu moramo više dati, više vjerovati i raditi više na temeljnim krepostima vjeri, ufanju i ljubavi. Mislim da je tu ključ, jer bez vjere ni redovnički život nema smisla.        

9. Naša župa tijekom 70.godina oskudijevala je duhovnim zvanjima. Prvo zvanje bilo je prije 21. god. i  to s. Pauline Ružić koja pripada vašem Redu. U zadnje vrijeme naša župa doživljavala duhovni procvat. Koji bi prema Vašem mišljenju, bio najbolji način da se mlade ljude potakne da krenu putem posvećenog života?
Najvažnije je da se svjedoči živoga Boga. Ako netko autentično vjeruje da je Gospodin živ, da nas ljubi i na taj način to svjedoči, neminovno je da će ljudi za Kristom ići kojega vide u toj osobi. To vidimo po svecima. Oni su imali živu vjeru i vjerovali autentično te svjedočili živoga Boga pa su za njima ljudi išli. Njima su vjerovali i za njih su se oduševljavali, a to znači da i mi moramo biti sveti.

Tu je važna i molitva. Znam da u nekim župama godinama nije bilo zvanja ali kada se počelo ozbiljno moliti na tu nakanu, onda su došla i zvanja. Roditeljima govorim: "Ako vaše dijete osjeti da je pozvano, onda mu nemojte braniti i neka ide." Mora se o tome puno govoriti, moramo svjedočit svojim životom a posebno se za to puno moliti. Isus je rekao: „Molite Gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju“. Znamo čuti: „Trebamo duhovnih zvanja, ali neka ide on, neka ide iz one druge obitelji“. Tu vidimo nelogičnosti. Ako je Gospodin pozvao iz moje obitelj, onda prema tome pozivu trebam biti otvoren.      
    
10. Za kraj, koja bi bila Vaša poruka nama krizmanicima i župljanima župe sv. Petra ap. iz Zaprešića a posebno mladima?
Vi mladi trebate biti svjesni da primiti Duha Svetoga ne znači „imati paradu“, lijepo se obući, slikati se i da Duh Božji nije nešto daleko i strano. Trebate svaki dan biti poslušni Duhu Svetome. To znači kad me Duh Sveti potakne da činim nešto dobro, onda ću to učiniti. Nemojte kao neki govoriti: „Nitko to ne radi, pa neću ni ja. Nitko ne ide u Crkvu pa neću ni ja“. Mi kao vjernici moramo ići protiv struje. Kristovi ste po krštenju, stoga trebate vjerovati da vas Duh Sveti, kojeg ste primili, utvrđuje da postajete Isusu sve sličniji.

Duh Sveti je taj koji nam otkriva istinu. A Istina je sam Isus. Moramo svjedočiti i postajati drugi Krist. „Zato ponavljam: moramo hodati svijetom čineći dobro“. Drugoga svjetla i puta ne vidim, jer Isus je svjetlo i moramo postajati Njegovo svjetlo da bi mogli svijetliti drugima.