Zagrebačka nadbiskupija

Iz korporacije u bogosloviju

Hrvoju Maltariću je 26 godina. Zvanje inženjera financijske i poslovne matematike stekao je na zagrebačkom Prirodoslovno-matematičkom fakultetu, a svoje prvo radno iskustvo u jednoj prestižnoj infomatičkoj tvrtki.

Korporativni svijet Hrvoje je ovih dana zamijenio Nadbiskupskim bogoslovnim sjemeništem u Zagrebu, gdje je zajedno s još 21 mladićem krenuo na put svećeništva.

Naizgled čudan preokret u Hrvojevu životu dogodio se na posljednjoj godini studija, kada je slušajući katehezu o životnom pozivu shvatio da nikada nije ozbiljno razmišljao o Božjoj volji za svoj život.

U to vrijeme slušao sam kateheze o Deset Božjih zapovijedi i počeo sam moliti da mi Bog otkrije koja je to volja za moj život. Bio sam siguran da ako ustrajem u molitvi, odgovor neće izostati. Tako je i bilo, odgovor je brzo stigao – prisjeća se Hrvoje.

Svježa su i sjećanja s duhovne obnove u samostanu Misionarki ljubavi u zagrebačkoj Jukićevoj ulici, gdje mu je prišla neka Ruskinja i bez ikakva povoda i razloga rekla kako će moliti za njega da postane svećenik, baš kao i jedna nepoznata časna sestra u Livnu koja mu je poručila neka razmišlja o pozivu a da će ona moliti na tu nakanu.

Poslušao sam je, nastavlja Hrvoje, i polako mi se počeo slagati mozaik, sastavljen od svih događaja u mom životu. Nisam zaboravio svoje srednjoškolske dane u kojima sam svoju budućnost zamišljao s Kristom. Kad god bih pogledao u budućnost – bio bi to život s Isusom – naglašava.

Nastavio je moliti i našao duhovnika, koji ga je potaknuo na svakodnevni odlazak na svetu misu, čitanje Evanđelja i razmatranje. U to vrijeme dobio je i svoj prvi posao u struci, no kako kaže, nije htio odmah na prvu donijeti odluku kreće li na put svećeništva. I danas osjeća zahvalnost za to iskustvo rada i odgovornosti, koje mu je itekako koristilo.



Odluka koja je rastužila roditelje

Za klicu svećeničkog poziva i prvu vjersku formaciju zaslužna je Hrvojeva obitelj, točnije njegova majka. O poniznosti je učio od svojeg oca, agnostika, s kojim je često razgovarao o svećeničkom pozivu. I majka i otac imali su svoja očekivanja. Mislili su da će Hrvoje nastaviti putem kojim je krenuo – diploma, posao i miran obiteljski život.

Moja odluka ih je rastužila, no prihvatili su je i danas su mi velika podrška – ističe Hrvoje.

Podršku su mu pružili i ostali prijatelji i bivši kolege s posla. Prisjetio se dana kada je svom direktoru morao reći da odlazi u bogosloviju: Došao sam razgovarati s direktorom prije isteka ugovora kako bih mu priopćio da više ne računa na mene. Rekao sam mu gdje odlazim da ne bi ispalo da sam dobio posao u nekoj konkurentnoj tvrtki. Bilo mu je žao, ali poštovao je moj izbor – kazao je Hrvoje. O tome da kreće na put svećeništva obavijestio je i ostale kolege, kojima je to bila posve nova priča, nešto što ne doživljavaju svakodnevno.

Iako većinski možda nisu praktični vjernici, napominje Hrvoje, s puno poštovanja su se odnosili prema mojoj odluci.

Opasnost rutine, zatvaranja u sebe i neiskrenosti

Možda je o životu u bogosloviji prerano govoriti jer akademska godina još nije otpočela, no Hrvoje priznaje kako se brzo prilagodio obvezama.

To i ne čudi, s obzirom na razvijene radne navike koje je stekao tijekom studija i rada. Većinu novih bogoslova upoznao je na duhovnim obnovama koje je jednom mjesečno organizirala bogoslovija.

Brzo su se sprijateljili – kaže, a prije koji dan su izrekli i svoja svjedočanstva jedni pred drugima te podijelili iskustva zašto su ovdje. Ukratko, trude se, mole i izgrađuju zajedništvo i zajednicu u kojoj žive.



Hrvoje nema očekivanja od bogoslovije. Njegov jedini cilj je ući u odnos s Bogom do kraja, ondje Ga slušati i upoznati. Do tog cilja, smatra, nemoguće je doći bez ustrajnosti u sakramentalnom životu i molitvi. Svjestan je i kušnji koje ga čekaju, poput opasnosti da se život u bogosloviji pretvori u rutinu, da se zatvori u sebe ili da bude neiskren prema drugima i samome sebi.

Mladićima koji zbog svojih nesigurnosti i strahova odgađaju svoj odlazak u bogosloviju, Hrvoje poručuje da si pronađu dobrog duhovnika, kao i to da nikad nije prekasno, jer kad Gospodin poziva, onda tu ne smije biti prepreka.

Ne dopustite da vas strah koči u donošenju odluka koje su ispravne. Izađite iz sebe! To je bio moj prvi korak i evo me danas tu gdje jesam – na putu svećeništva, na putu s Kristom – zaključio je Hrvoje.

Od 22 mladića koji su ove godine ušli u Nadbiskupsko bogoslovno sjemenište, njih 13 su bogoslovi Zagrebačke nadbiskupije.