Biskup Šaško predvodio misu zadušnicu za dr. Franju Tuđmana
Zagrebački pomoćni biskup Ivan Šaško predvodio je u četvrtak, 10. prosinca 2015. godine u crkvi Svete Mati Slobode misu zadušnicu za dr. Franju Tuđmana, prvoga predsjednika Republike Hrvatske.
Uvod i homiliju biskupa Šaška pročitajte u cijelosti:
Draga braćo i sestre u milosrđu nebeskoga Oca!
U molitvu nas je ponovno okupila snaga Božjega Duha, zahvalnost za dar vječnoga života, sućut s našim bližnjima i privrženost hrvatskoj domovini.
Ovo zajedništvo vjere svjedoči da je spomen ostao živim kao dragocjenost koju trebaju i novi naraštaji; spomen na veledjelo koje je Bog ostvario po nesebičnim ljudima; spomen na našega prvog predsjednika, dr. Franje Tuđmana, za čiji vječni pokoj molimo, zagledani u Kristov i Marijin lik na reljefu iza oltara, kao i u, pokraj njih ispisanu, riječ 'resurrecturis'; riječ posvećenu onima koji su se pred Gospodinom pojavili donoseći žrtvu, onima koji će snagom Kristove ljubavi uskrsnuti na život vječni.
Mi vjerujemo da su naši pokojni živi u Bogu; da u liturgiji s nama pjevaju hvalu Gospodinu i prate nas u našemu hodočašću zemljom.
Dragi vjernici, došli smo u ovu crkvu, da bi nas Bog zagrlio, utješio, jačao darom radosti u vremenu došašća; došli smo, da bismo i sami postali zagrljajem za svoje bližnje.
U tome zagrljaju večeras posebno mjesto ima gospođa Ankica Tuđman, supruga našega pokojnog Predsjednika, njegovi sinovi, kćer i rodbina… No, ova zadušnica pokazuje da je njegova obitelj postala širom i da se tiče cijele domovine, hrvatskoga naroda diljem svijeta i ljudi koje je na razne načine povezao svojim životom.
U tome zagrljaju posebno mjesto imaju hrvatski branitelji i njihove obitelji: majke i očevi, udovice i djeca, svi koji tuguju ili još uvijek traže najbliže. Zato nas i u ovoj molitvi naročito raduje prisutnost hrvatskih ratnih vojnih invalida. Gledajući njih gledamo pečat na vjerodostojnome dokumentu o jednome vremenu i o ljudima u njemu. Oni su potvrda snage vjerne ljubavi koja ne prestaje nositi ljepotu smisla, čak ni onda kada je dala sve što čovjek na zemlji može darovati. Jer ima li većega svjedočanstva od toga da se svoga vrhovnog zapovjednika sa zahvalnošću sjećaju oni koji su u nečovječnim napadima na Hrvatsku najteže stradali?
Braćo i sestre, Bog nam izlazi ususret, da bi nam podario zagrljaj radosne slobode, dok nas prati milosni pogled Majke Marije. Zahvalni Bogu i bližnjima, ispovjedimo svoje grijehe i za njih se pokajmo, oprostimo jedni drugima, da bismo živjeli ovo zajedništvo neba i zemlje, nas i naših pokojnika koji su s Kristom pobijedili smrt.
Homilija
Liturgijska čitanja: Iz 41, 13-20;
Ps 143, 1.9.10-13b; Mt 11, 11-15
I. U ovome vremenu priprave za Božić i Isus i prorok Izaija danas nam izgovaraju slične pozive. Najprije smo čuli završetak prvoga čitanja: „Nek svi vide i nek znaju, nek promisle i nek shvate: ruka Gospodnja to učini.“ Nakon psalma, u kojemu smo pjevali Božjemu milosrđu i molili: Neka te slave, Gospodine, sva djela tvoja, naviješten nam je Evanđelje sa svojim završetkom: Tko ima uši, neka čuje. Što trebamo vidjeti i čuti; što shvatiti i što slaviti?
Prorok Izaija prenosi Božju riječ izabranomu narodu u progonstvu, svedenom na ostatke koji nisu obećavali budućnost. Bio je nalik malenomu crvu, odnosno ličinki koju je svatko mogao zgaziti.
Što trebamo vidjeti i čuti? Božje obećanje preporoda i obnove; preobražaj koji slabost pretvara u jakost, neplodnost mijenja u izobilje, zamiranje života u novu nadu, gorčinu i tjeskobu radost i sreću. Bio je to, doduše navještaj okončanja Babilonskoga sužanjstva, ali i više od toga.
II. Izabrani je narod stoljećima čekao dokidanje robovanja i nepravde. U tome je čekanju izgarao, čitao znakove, čeznuo do mjere da je postojala opasnost da previdi sam dolazak.
S pojavkom Ivana Krstitelja približava se vrijeme u kojemu se iščekivano počinje ostvarivati. Isus hvali Ivana; naziva ga najvećim među ljudima, premda dodaje i to da postoji nemjerljivost veličine onih koji pripadaju nebeskomu kraljevstvu.
Osim toga, Isus Ivana gleda na završetku doba proroštava i na pragu novoga vremena; vidi ga u svjetlu vršenja poslanja proroka Ilije, a to znači da to kraljevstvo nailazi na nasilje, na pokušaje da se njime ovlada silom.
Pa ipak, premda nas životne okolnosti stavljaju pred kušnje poniženja, trpljenja i poraza pred neprijateljem čovjeka i njegove duše, nosimo pouzdanje da je snaga Božjega Duha jača od svakoga neprijatelja.
III. Braćo i sestre, dok Isus ističe veličinu svoga Preteče, iz toga učimo što to čovjeka čini velikim. Nitko se ne može uspoređivati s Krstiteljevim poslanjem i ulogom, ali vidimo da je riječ o proroku, o nesebičnome čovjeku koji je upućivao na Božju veličinu i upozoravao svakoga na istinu.
To su, dakle, odlike ljudi koji su prihvatili darovan im poziv.
To su kod Ivana prepoznali oni koji su ga voljeli, ali i njegovi neprijatelji, jer se i za Heroda govorilo da ga je „rado slušao“. To se i danas prepoznaje kod onih koji ne traže povlastice za sebe, nego dobro bližnjih i svoga naroda. Svatko tko je istinski velik odiše ljepotom i teretom proroštva.
I hrvatski su ljudi tu odliku proroštva, čovjeka na radosnome i bolnome pragu naše povijesti, koji je imao hrabrosti stati uz istinu, izgovoriti ju i ponavljati svojim djelima, dok nije zatitrala u srcima cijeloga naroda, prepoznali u pokojnome Predsjedniku.
U godinama koje su slijedile vidjelo se da mu je stalo, da voli, da – uz sve ljudske slabosti – nastoji oko dobra. I ne samo da je po redoslijedu stvari bio prvi predsjednik, nego je dobio puno važniji pridjev, veći od svih odlikovanja, od priznanja i titula. On je svojemu narodu bio njegov predsjednik. Franjo Tuđman je ostao naš predsjednik u širini hrvatske duše.
IV. I upravo to troje postalo je osporavanim znakom: to da je imao u sebi dar i dah državničkoga proroštva; to da je bio prvi i to da je bio naš. Ako s današnjim odmakom pozorno razmotrimo, vidjet ćemo da se i za vrijeme njegova života, a osobito nakon njegove smrti, to troje željelo izbrisati. Time je trebao nestati i spomen. No, ranjavajući takvoga čovjeka, ne može se bez rana ostaviti narod.
U tome trolistu moglo se reinterpretirati njegovu ulogu, umanjivati ju, natovariti na njega optužbe i krivnje različitih boja; moglo se prigušiti proročku prisutnost; moglo se obescijeniti činjenicu da je prvi predsjednik, da je bio na čelu obrane domovine; ali ono što se nije dalo, što je duboko sraslo, što ima korijene u srcima ljudi, što nije uspjelo niti jednim planom jest to da je naš.
Do toga ne dopiru ni plaćenici ni izdajnici, do toga ne dopiru tzv. stručne rasprave ni naručeni medijski napadi; taj naslov se ne može brisati ucjenama i privlačnim obećanjima; niti o tome može dati konačni sud neka beskrvna povijest. Taj se posvojni pridjev tiče konkretnih života, proširen prenošenjem oduševljenja, prihvaćanjem širine životnih iskustava. I prije negoli je dobio snagu množine, niknuo je u neznatnoj posebnosti, bio je moj, koji je rado darovan drugima, da bio živio kao naš.
V. Baš zbog toga što znam da svatko od vas osobno zna odgovor zašto je bio naš predsjednik, spominjem se svoga neznatnog iskustva.
Prvi sam put predsjednika Tuđmana susreo krajem svibnja 1991., prigodom njegova dolaska u Rim, u okviru kojega je pohodio i Papinski hrvatski zavod sv. Jeronima. Ja sam tada kao bogoslov-student boravio u drugome, za hrvatsku Crkvu i narod jednako važnomu papinskom rimskom zavodu, poznatom pod imenom Germanicum (et Hungaricum).
U njemu su u to vrijeme bili studenti iz desetak europskih zemalja, a te sam godine imao službu jednoga od voditelja Akademije toga zavoda.
I upravo u tome svojstvu, u ime Rektora (koji je nosivi potpisnik toga poziva), pozvao sam predsjednika Tuđmana da i nas u Germanicumu pohodi pri nekome sljedećem dolasku u Rim.
Još i danas pamtim taj prvi susret, stisak ruke i pogled. Bio je kratak, gotovo usputan, za povjesnice potpuno nevažan, ali za mene iznimno važan i znakovit. Bio je svibanj, mjesec koji je u mome životu počeo đakonskim ređenjem, a za našu je osamostaljenu državu započeo slikama krvlju poškropljenih zelenih polja na istoku Hrvatske.
Znakovit je to bio susret, zbog toga što sam prije uručivanja našega poziva svjedočio nečemu puno važnijem. Vidio sam Predsjednika svoje domovine, predsjednika slobodne hrvatske države koji je zaplakao; bio je ganut u toj radosnoj prigodi susreta Hrvata s raznim životnim iskustvima, neprijateljstvima, bolima i traganjima, lutanjima i borbama za slobodu. Vidio sam suze čovjeka koji je pokazao iskrenost osjećaja u tome zbijenom trenutku koji je cijedio stoljeća. Osjetio sam da su njegove suze bile suze mnogih. Postale su i moje.
I sjetio sam se tih istih suza ponovno, kada sam prije šesnaest godina pripremao obred njegova sprovoda i onda kada sam s nadbiskupom Bozanićem, kardinalom Kuharićem i s ostalim biskupima stajao uz njegov lijes, u mnoštvu koje je s puno pitanja o hrvatskoj budućnosti izricalo i pjevalo molitve i koračalo u onim osjećajima koji se jave samo onda kada se čini da se osobno i zajedničko sljubilo, stopilo, proželo do nepotrebnosti riječi.
VI. I večeras se sjećam tih suza…
O pokojnome je Predsjedniku puno govoreno i pisano. Još su živi ljudi koji o detaljima iz njegova života znaju jako puno; suradnici koji ga poznaju u raznim okolnostima. Ima puno tumača, dobronamjernih i zlonamjernih; ima dovoljno dokumenata, ali spomen živi po ljudima i naročito – po njihovim suzama.
Puno toga u životu treba učiti, ali plač i smijeh Bog nam daje kao iskreni govor koji ne trebamo učiti; utkao ga je kao prvi izražaj u nas, vjerojatno zato da bi se svaki čovjek mogao razumjeti s drugim čovjekom. U Svetome pismu čitamo da je nerazumijevanje među ljudima nastalo kao posljedica oholosti, umišljenosti i udaljavanja od Boga. No, ostale su suze, kao čvrsta poveznica s istinitošću osjećaja.
Nažalost, nakon smrti predsjednika Tuđmana, htjeli su nas uvjeriti da politika ne treba osjećaja, da su suze državnika slabost. Ali smo brzo uvidjeli da se iza takvoga stava nalazi nevjerodostojnost kojoj je cilj oslabiti oduševljenje.
I oni koji su htjeli izbrisati spomen na Prvoga hrvatskog predsjednika, zamijeniti ga svojim 'veličinama', ostat će poznati samo po tome pokušaju, dajući još veće značenje onomu koga su htjeli poniziti. Razumljivo je da je tako, jer to čine ljudi za koje se ne zna do čega im je stalo, što im je vrijedno, za što žive i za što umiru. Na njih se neće protegnuti taj govorljivi pridjev – naš.
VII. Braćo i sestre, dah proroštva se smrću ne gasi. On ostaje u zajednici vjere, da bismo bolje vidjeli događaje pred sobom.
Ovih se dana u našoj društvenoj zbilji čuje govoriti kako se ne smiju isticati ideološka pitanja. Tako najčešće govore oni koji su svojom ideologijom poharali oduševljenje hrvatskoga naroda.
Pod tim pojmom 'ideološkoga' zapravo se nalazi neka prihvaćena zabrana govora o vrijednostima. No, time se dokida i poziv proroka. Mi smo kao vjernici primili od Boga proročku službu, osobito u sakramentu svete potvrde. Proročki smo narod koji o vrijednostima ne smije šutjeti.
Neka se to zove i drugim imenom, ali je važno znati što misle i kako kane postupati oni koji su pozvani voditi državu. I za to ne treba podastrijeti duge odgovore i objašnjenja. Dovoljno je nekoliko minuta da bi se jasno naznačilo što misle, na primjer: o otajstvu života, o obitelji, o odgoju djece, o Domovinskome ratu i o komunističkim zločinima. I da iskreno kažu jesu li – razmišljajući o tome – ikada zaplakali, osjećajući da je zahtjevno naći se pred teškoćama za koje sami ne nalazimo rješenja.
VIII. I ova nas crkva uči da se pred nama često podiže zid, prazan i visok, neprobojan i bezimen.
No, ovaj nam oltar objavljuje da je Krist svojim uskrsnućem otvorio novi prostor u koji se ulazi vjerom i pokazuje da prvi zid postaje razumljiv, da čuva značenje i daje da progovore životi, imena, rane i suze, da progovori oduševljenje.
U godinama nakon smrti pokojnoga Predsjednika vjerujem da je najveći gubitak upravo oduševljenje. Toga nam treba i zato ne smijemo previdjeti nas pred Kristom koji je svladao zadnjega neprijatelja; zato razumijemo život pred zidom s imenima naših pokojnih branitelja u odrazu lica živih branitelja. Njihovi nam životi govore o oduševljenju.
Oni su dali odgovor na gore navedena pitanja. Zato nemojmo samo njima prepustiti otajstvo suza, nego se pitajmo što to smatramo našim toliko da se istinski radujemo ili da nas stegne u grlu.
I večeras se vraćam do onih rimskih suza našega Predsjednika i molim za novo oduševljenje hrvatskoga naroda. Amen.
Uvod i homiliju biskupa Šaška pročitajte u cijelosti:
Draga braćo i sestre u milosrđu nebeskoga Oca!
U molitvu nas je ponovno okupila snaga Božjega Duha, zahvalnost za dar vječnoga života, sućut s našim bližnjima i privrženost hrvatskoj domovini.
Ovo zajedništvo vjere svjedoči da je spomen ostao živim kao dragocjenost koju trebaju i novi naraštaji; spomen na veledjelo koje je Bog ostvario po nesebičnim ljudima; spomen na našega prvog predsjednika, dr. Franje Tuđmana, za čiji vječni pokoj molimo, zagledani u Kristov i Marijin lik na reljefu iza oltara, kao i u, pokraj njih ispisanu, riječ 'resurrecturis'; riječ posvećenu onima koji su se pred Gospodinom pojavili donoseći žrtvu, onima koji će snagom Kristove ljubavi uskrsnuti na život vječni.
Mi vjerujemo da su naši pokojni živi u Bogu; da u liturgiji s nama pjevaju hvalu Gospodinu i prate nas u našemu hodočašću zemljom.
Dragi vjernici, došli smo u ovu crkvu, da bi nas Bog zagrlio, utješio, jačao darom radosti u vremenu došašća; došli smo, da bismo i sami postali zagrljajem za svoje bližnje.
U tome zagrljaju večeras posebno mjesto ima gospođa Ankica Tuđman, supruga našega pokojnog Predsjednika, njegovi sinovi, kćer i rodbina… No, ova zadušnica pokazuje da je njegova obitelj postala širom i da se tiče cijele domovine, hrvatskoga naroda diljem svijeta i ljudi koje je na razne načine povezao svojim životom.
U tome zagrljaju posebno mjesto imaju hrvatski branitelji i njihove obitelji: majke i očevi, udovice i djeca, svi koji tuguju ili još uvijek traže najbliže. Zato nas i u ovoj molitvi naročito raduje prisutnost hrvatskih ratnih vojnih invalida. Gledajući njih gledamo pečat na vjerodostojnome dokumentu o jednome vremenu i o ljudima u njemu. Oni su potvrda snage vjerne ljubavi koja ne prestaje nositi ljepotu smisla, čak ni onda kada je dala sve što čovjek na zemlji može darovati. Jer ima li većega svjedočanstva od toga da se svoga vrhovnog zapovjednika sa zahvalnošću sjećaju oni koji su u nečovječnim napadima na Hrvatsku najteže stradali?
Braćo i sestre, Bog nam izlazi ususret, da bi nam podario zagrljaj radosne slobode, dok nas prati milosni pogled Majke Marije. Zahvalni Bogu i bližnjima, ispovjedimo svoje grijehe i za njih se pokajmo, oprostimo jedni drugima, da bismo živjeli ovo zajedništvo neba i zemlje, nas i naših pokojnika koji su s Kristom pobijedili smrt.
Homilija
Liturgijska čitanja: Iz 41, 13-20;
Ps 143, 1.9.10-13b; Mt 11, 11-15
I. U ovome vremenu priprave za Božić i Isus i prorok Izaija danas nam izgovaraju slične pozive. Najprije smo čuli završetak prvoga čitanja: „Nek svi vide i nek znaju, nek promisle i nek shvate: ruka Gospodnja to učini.“ Nakon psalma, u kojemu smo pjevali Božjemu milosrđu i molili: Neka te slave, Gospodine, sva djela tvoja, naviješten nam je Evanđelje sa svojim završetkom: Tko ima uši, neka čuje. Što trebamo vidjeti i čuti; što shvatiti i što slaviti?
Prorok Izaija prenosi Božju riječ izabranomu narodu u progonstvu, svedenom na ostatke koji nisu obećavali budućnost. Bio je nalik malenomu crvu, odnosno ličinki koju je svatko mogao zgaziti.
Što trebamo vidjeti i čuti? Božje obećanje preporoda i obnove; preobražaj koji slabost pretvara u jakost, neplodnost mijenja u izobilje, zamiranje života u novu nadu, gorčinu i tjeskobu radost i sreću. Bio je to, doduše navještaj okončanja Babilonskoga sužanjstva, ali i više od toga.
II. Izabrani je narod stoljećima čekao dokidanje robovanja i nepravde. U tome je čekanju izgarao, čitao znakove, čeznuo do mjere da je postojala opasnost da previdi sam dolazak.
S pojavkom Ivana Krstitelja približava se vrijeme u kojemu se iščekivano počinje ostvarivati. Isus hvali Ivana; naziva ga najvećim među ljudima, premda dodaje i to da postoji nemjerljivost veličine onih koji pripadaju nebeskomu kraljevstvu.
Osim toga, Isus Ivana gleda na završetku doba proroštava i na pragu novoga vremena; vidi ga u svjetlu vršenja poslanja proroka Ilije, a to znači da to kraljevstvo nailazi na nasilje, na pokušaje da se njime ovlada silom.
Pa ipak, premda nas životne okolnosti stavljaju pred kušnje poniženja, trpljenja i poraza pred neprijateljem čovjeka i njegove duše, nosimo pouzdanje da je snaga Božjega Duha jača od svakoga neprijatelja.
III. Braćo i sestre, dok Isus ističe veličinu svoga Preteče, iz toga učimo što to čovjeka čini velikim. Nitko se ne može uspoređivati s Krstiteljevim poslanjem i ulogom, ali vidimo da je riječ o proroku, o nesebičnome čovjeku koji je upućivao na Božju veličinu i upozoravao svakoga na istinu.
To su, dakle, odlike ljudi koji su prihvatili darovan im poziv.
To su kod Ivana prepoznali oni koji su ga voljeli, ali i njegovi neprijatelji, jer se i za Heroda govorilo da ga je „rado slušao“. To se i danas prepoznaje kod onih koji ne traže povlastice za sebe, nego dobro bližnjih i svoga naroda. Svatko tko je istinski velik odiše ljepotom i teretom proroštva.
I hrvatski su ljudi tu odliku proroštva, čovjeka na radosnome i bolnome pragu naše povijesti, koji je imao hrabrosti stati uz istinu, izgovoriti ju i ponavljati svojim djelima, dok nije zatitrala u srcima cijeloga naroda, prepoznali u pokojnome Predsjedniku.
U godinama koje su slijedile vidjelo se da mu je stalo, da voli, da – uz sve ljudske slabosti – nastoji oko dobra. I ne samo da je po redoslijedu stvari bio prvi predsjednik, nego je dobio puno važniji pridjev, veći od svih odlikovanja, od priznanja i titula. On je svojemu narodu bio njegov predsjednik. Franjo Tuđman je ostao naš predsjednik u širini hrvatske duše.
IV. I upravo to troje postalo je osporavanim znakom: to da je imao u sebi dar i dah državničkoga proroštva; to da je bio prvi i to da je bio naš. Ako s današnjim odmakom pozorno razmotrimo, vidjet ćemo da se i za vrijeme njegova života, a osobito nakon njegove smrti, to troje željelo izbrisati. Time je trebao nestati i spomen. No, ranjavajući takvoga čovjeka, ne može se bez rana ostaviti narod.
U tome trolistu moglo se reinterpretirati njegovu ulogu, umanjivati ju, natovariti na njega optužbe i krivnje različitih boja; moglo se prigušiti proročku prisutnost; moglo se obescijeniti činjenicu da je prvi predsjednik, da je bio na čelu obrane domovine; ali ono što se nije dalo, što je duboko sraslo, što ima korijene u srcima ljudi, što nije uspjelo niti jednim planom jest to da je naš.
Do toga ne dopiru ni plaćenici ni izdajnici, do toga ne dopiru tzv. stručne rasprave ni naručeni medijski napadi; taj naslov se ne može brisati ucjenama i privlačnim obećanjima; niti o tome može dati konačni sud neka beskrvna povijest. Taj se posvojni pridjev tiče konkretnih života, proširen prenošenjem oduševljenja, prihvaćanjem širine životnih iskustava. I prije negoli je dobio snagu množine, niknuo je u neznatnoj posebnosti, bio je moj, koji je rado darovan drugima, da bio živio kao naš.
V. Baš zbog toga što znam da svatko od vas osobno zna odgovor zašto je bio naš predsjednik, spominjem se svoga neznatnog iskustva.
Prvi sam put predsjednika Tuđmana susreo krajem svibnja 1991., prigodom njegova dolaska u Rim, u okviru kojega je pohodio i Papinski hrvatski zavod sv. Jeronima. Ja sam tada kao bogoslov-student boravio u drugome, za hrvatsku Crkvu i narod jednako važnomu papinskom rimskom zavodu, poznatom pod imenom Germanicum (et Hungaricum).
U njemu su u to vrijeme bili studenti iz desetak europskih zemalja, a te sam godine imao službu jednoga od voditelja Akademije toga zavoda.
I upravo u tome svojstvu, u ime Rektora (koji je nosivi potpisnik toga poziva), pozvao sam predsjednika Tuđmana da i nas u Germanicumu pohodi pri nekome sljedećem dolasku u Rim.
Još i danas pamtim taj prvi susret, stisak ruke i pogled. Bio je kratak, gotovo usputan, za povjesnice potpuno nevažan, ali za mene iznimno važan i znakovit. Bio je svibanj, mjesec koji je u mome životu počeo đakonskim ređenjem, a za našu je osamostaljenu državu započeo slikama krvlju poškropljenih zelenih polja na istoku Hrvatske.
Znakovit je to bio susret, zbog toga što sam prije uručivanja našega poziva svjedočio nečemu puno važnijem. Vidio sam Predsjednika svoje domovine, predsjednika slobodne hrvatske države koji je zaplakao; bio je ganut u toj radosnoj prigodi susreta Hrvata s raznim životnim iskustvima, neprijateljstvima, bolima i traganjima, lutanjima i borbama za slobodu. Vidio sam suze čovjeka koji je pokazao iskrenost osjećaja u tome zbijenom trenutku koji je cijedio stoljeća. Osjetio sam da su njegove suze bile suze mnogih. Postale su i moje.
I sjetio sam se tih istih suza ponovno, kada sam prije šesnaest godina pripremao obred njegova sprovoda i onda kada sam s nadbiskupom Bozanićem, kardinalom Kuharićem i s ostalim biskupima stajao uz njegov lijes, u mnoštvu koje je s puno pitanja o hrvatskoj budućnosti izricalo i pjevalo molitve i koračalo u onim osjećajima koji se jave samo onda kada se čini da se osobno i zajedničko sljubilo, stopilo, proželo do nepotrebnosti riječi.
VI. I večeras se sjećam tih suza…
O pokojnome je Predsjedniku puno govoreno i pisano. Još su živi ljudi koji o detaljima iz njegova života znaju jako puno; suradnici koji ga poznaju u raznim okolnostima. Ima puno tumača, dobronamjernih i zlonamjernih; ima dovoljno dokumenata, ali spomen živi po ljudima i naročito – po njihovim suzama.
Puno toga u životu treba učiti, ali plač i smijeh Bog nam daje kao iskreni govor koji ne trebamo učiti; utkao ga je kao prvi izražaj u nas, vjerojatno zato da bi se svaki čovjek mogao razumjeti s drugim čovjekom. U Svetome pismu čitamo da je nerazumijevanje među ljudima nastalo kao posljedica oholosti, umišljenosti i udaljavanja od Boga. No, ostale su suze, kao čvrsta poveznica s istinitošću osjećaja.
Nažalost, nakon smrti predsjednika Tuđmana, htjeli su nas uvjeriti da politika ne treba osjećaja, da su suze državnika slabost. Ali smo brzo uvidjeli da se iza takvoga stava nalazi nevjerodostojnost kojoj je cilj oslabiti oduševljenje.
I oni koji su htjeli izbrisati spomen na Prvoga hrvatskog predsjednika, zamijeniti ga svojim 'veličinama', ostat će poznati samo po tome pokušaju, dajući još veće značenje onomu koga su htjeli poniziti. Razumljivo je da je tako, jer to čine ljudi za koje se ne zna do čega im je stalo, što im je vrijedno, za što žive i za što umiru. Na njih se neće protegnuti taj govorljivi pridjev – naš.
VII. Braćo i sestre, dah proroštva se smrću ne gasi. On ostaje u zajednici vjere, da bismo bolje vidjeli događaje pred sobom.
Ovih se dana u našoj društvenoj zbilji čuje govoriti kako se ne smiju isticati ideološka pitanja. Tako najčešće govore oni koji su svojom ideologijom poharali oduševljenje hrvatskoga naroda.
Pod tim pojmom 'ideološkoga' zapravo se nalazi neka prihvaćena zabrana govora o vrijednostima. No, time se dokida i poziv proroka. Mi smo kao vjernici primili od Boga proročku službu, osobito u sakramentu svete potvrde. Proročki smo narod koji o vrijednostima ne smije šutjeti.
Neka se to zove i drugim imenom, ali je važno znati što misle i kako kane postupati oni koji su pozvani voditi državu. I za to ne treba podastrijeti duge odgovore i objašnjenja. Dovoljno je nekoliko minuta da bi se jasno naznačilo što misle, na primjer: o otajstvu života, o obitelji, o odgoju djece, o Domovinskome ratu i o komunističkim zločinima. I da iskreno kažu jesu li – razmišljajući o tome – ikada zaplakali, osjećajući da je zahtjevno naći se pred teškoćama za koje sami ne nalazimo rješenja.
VIII. I ova nas crkva uči da se pred nama često podiže zid, prazan i visok, neprobojan i bezimen.
No, ovaj nam oltar objavljuje da je Krist svojim uskrsnućem otvorio novi prostor u koji se ulazi vjerom i pokazuje da prvi zid postaje razumljiv, da čuva značenje i daje da progovore životi, imena, rane i suze, da progovori oduševljenje.
U godinama nakon smrti pokojnoga Predsjednika vjerujem da je najveći gubitak upravo oduševljenje. Toga nam treba i zato ne smijemo previdjeti nas pred Kristom koji je svladao zadnjega neprijatelja; zato razumijemo život pred zidom s imenima naših pokojnih branitelja u odrazu lica živih branitelja. Njihovi nam životi govore o oduševljenju.
Oni su dali odgovor na gore navedena pitanja. Zato nemojmo samo njima prepustiti otajstvo suza, nego se pitajmo što to smatramo našim toliko da se istinski radujemo ili da nas stegne u grlu.
I večeras se vraćam do onih rimskih suza našega Predsjednika i molim za novo oduševljenje hrvatskoga naroda. Amen.