Zagrebačka nadbiskupija

FOTO: NACIONALNO SVETIŠTE SVETOG JOSIPA, KARLOVAC

Homilija apostolskog nuncija u Republici Hrvatskoj nadbiskupa Giorgija Lingue na misi koju je na spomendan sv. Josipa Radnika, u subotu 1. svibnja, predslavio u Hrvatskomu nacionalnom svetištu sv. Josipa u Karlovcu.

Prečasni Rektore Svetišta svetog Josipa!

Draga braćo i sestre!

Papa Franjo je želio posvetiti posebnu godinu svetom Josipu jer je upravo prije 150 godina sveti Josip proglašen zaštitnikom sveopće Crkve. Prigodom tog velikog jubileja Papa je objelodanio Apostolsko pismo sa znakovitim naslovom: „Patris corde“ – „Očevim srcem“, koje postaje nadahnuće za sve očeve svijeta u njihovoj teškoj zadaći zaštite i odgoja njihove djece.

Hrvatska se može ponositi odabirom Marijina zaručnika za svog osobnog zaštitnika prije nekoliko stoljeća.

Stoga sam posebno radostan što s vama slavim spomendan svetog Josipa radnika u ovoj crkvi koju je 1987. godine Hrvatska biskupska konferencija proglasila Nacionalnim svetištem, posvećeno „Čuvaru Otkupitelja“ i koju je 1974. godine svečano posvetio kardinal Franjo Šeper, tadašnji prefekt Kongregacije za nauk vjere. I u tom se svetištu danas okupljaju u sve većem broju hodočasnici i štovatelji sv. Josipa iz cijele Hrvatske i šire, čak i u vrijeme pandemije.

Prikladno je, stoga, da se zapitamo: što nam danas poručuje sveti Josip?

U čitanjima koja smo danas čuli nailazimo na neke aspekte koji pokazuju da je sveti Josip moderan svetac te da ima snažnu poruku za nas, ljude trećeg tisućljeća.

Evanđelje koje smo čuli završava jednom od onih Isusovih rečenica koje možemo smatrati „revolucionarnima“, u smislu da izokreću uobičajeni način razmišljanja: Tako će posljednji biti prvi, a prvi posljednji.

Isus izgovara ovu rečenicu na završetku jedne prispodobe poznate kao „radnici posljednjeg sata“. U njoj govori o onome što bismo mogli definirati istinskom društvenom nepravdom: Gospodar poziva radnike na posao, oni rade u vrlo različitim smjenama, ima ih koji započinju raditi rano ujutro i onih koji započinju kasno navečer, pa ipak svi primaju istu plaću.

To je očita nepravda, zar ne? Nijedan sindikalist na svijetu ne bi takvo što dopustio. Ako bi se takvo što otkrilo, odmah bi došlo do nemira ili bi možda bio proglašen opći štrajk. Upravitelj bi mogao biti pozvan i na sud zbog nepravde koju je počinio.

Sveti je Josip bio radnik. Dobro je znao što znači zarađivati kruh u znoju lica svoga. Dobro je znao razliku između toga što znači raditi 1 sat i raditi 10 sati. Josip je bio vrlo osjetljiv na društvenu pravdu! U tome je Josipova modernost. Evo njegove prve poruke.

U mislima uđimo u njegovu stolarsku radionicu u Nazaretu. Jednog je dana Isus došao kasnije na posao jer je bio zauzet mnogim aktivnostima. Josip ga je prekorio i rekao mu, kako bi rekli današnji direktori, da mora provući evidencijsku karticu zaposlenika, inače će mu morati smanjiti plaću. Možda da se opravda, Isus ga je preduhitrio prispodobom koju smo čuli.

Josip je ostao zbunjen i prekorio je Isusa, rekavši mu: „Ma što to govoriš? Vidim da živiš u svom svijetu. Vješt si u govoru, ali ne razumiješ toliko što znači umor, znoj, žrtva u radu. Sve to što govoriš zvuči mi pomalo revolucionarno, utopistički. Kao da ne razumiješ što je to surova stvarnost! Znaš li da će jednoga dana 1. svibnja biti posvećen radnicima, da se skrene pažnja svijeta na njihova prava? Tražit će se poštena plaća za sve, čak i za žene! Ako budeš pričao ove stvari, što misliš tko će te shvatiti ozbiljno? Samo neradnici!“

Isus je zatim objasnio svom ocu značenje onoga što je želio reći.

Znate li kako? Brzo odlazi pretražiti na Googleu (jer za Isusa je jedan dan kao tisuću godina, a tisuću godina kao jedan dan…) i pronalazi riječi pape Franje kojima će protumačiti ovu prispodobu 2017. godine: „Poslušaj, oče, kako će objasniti ovu prispodobu papa Franjo, Argentinac koji će biti moj namjesnik na zemlji: …ta gospodareva ‚nepravda‘ služi kao provokacija onome koji sluša tu prispodobu, da se izdigne na višu razinu. Isus ovdje ne želi govoriti o problemu nezaposlenosti ili pravedne plaće, nego o Božjem Kraljevstvu! A poruka glasi: u Božjem kraljevstvu nema besposlenih, svi su pozvani odraditi svoj dio i svi će na kraju primiti plaću po Božjoj pravednosti – a ne po ljudskoj (…) – a ta je plaća spasenje koje nam je Isus Krist stekao svojom smrću i uskrsnućem. I to spasenje nije zasluženo, već darovano – spasenje je besplatno – tako će ‚posljednji biti prvi, a prvi posljednji‘ (Mt 20, 16).“ (Angelus, 24. rujna 2017.).

Josip je, slušajući Isusa, počeo drugačije razmišljati. Naučio je što znači besplatnost, dar, ono što ne možeš zaslužiti.

A i sam je, s druge strane, dobro znao da nije svojom zaslugom postao Isusov poočim. Znao je da nije ništa učinio da to postane. Nije se prijavio ni na kakav natječaj, nije imao zasluga, već je sve bio čisti dar.

Evo prave Josipove aktualnosti: prihvaćajući Isusov način razmišljanja, uči nas vjerovati u besplatnost spasenja.

Ne spašavaju se oni koji su to zaslužili svojim dobrim djelima, ne spašava se znojem lica, već vjerom u Božje milosrđe, Božjim darom.

Ako bismo primali božansku nagradu samo na temelju naših djela, nitko ne bi mogao postići nagradu vječnog života, jer svi smo više-manje „opterećeni grijesima“, grešnici: Tko je bez grijeha, neka prvi baci kamen! (Iv 8,7).

Da bi bolje rastumačio što misli pod tim tako će posljednji biti prvi, a prvi posljednji, Isus mu iznosi jedan primjer:

„Pogledaj našu obitelj. Tko je najveći među nama? Zar nisam ja, koji sam Božji Sin, rođen od Oca prije svih vjekova?

Ne slijedi li potom mama Marija, koja je Djevica i Bezgrješna? Pa ipak, ja sam vama poslušan (Lk 2,51), a ti si taj koji svima zapovijeda.

Nisi li ti taj koji je preuzeo inicijativu – i na tome sam ti zahvalan – da odemo u Egipat kako bismo spasili svoje živote? Nisi li ti bio taj koji je odlučio vratiti se u Nazaret kada si smatrao da je opasnost prošla? Nisi li ti taj koji nas svake godine vodi u Jeruzalemski hram? Vidiš, ti si najmanji, ali mi ovisimo o tebi: Potrebno je druge smatrati višima od sebe (usp. Fil 2,3), kako će to dobro reći sveti Pavao, onaj farizej iz Damaska, kada bude pisao Filipljanima nakon što će se obratiti i početi razmišljati poput mene.“

A zatim se taj zamišljeni dijalog između Isusa i Josipa nastavio i u njemu možemo naslutiti jedno proročanstvo:

„Vidiš, naš suživot na ovoj zemlji ide prema kraju. Mama i ja ćemo te uskoro otpratiti na tvoje posljednje putovanje i nećemo se više vidjeti na ovoj zemlji. Kada te više ne bude, zatvorit ću ovu stolarsku radionicu i postat ću Učitelj, imat ću učenike i poučavat ću ih, ne samo riječima, već i djelima, kako druge moramo smatrati višima od sebe. Stavit ću u središte posljednje, prihvatit ću djecu, slušat ću žene, sjedit ću za stolom s grešnicima, istjerat ću trgovce iz hrama i prokazat ću licemjerje farizeja. Jednog ću dana svojim učenicima čak oprati noge kako bi shvatili da je u Božjem Kraljevstvu važnije služiti nego zapovijedati. A kada netko mora zapovijedati, to mora činiti služeći. Onako, kako, ovdje u Nazaretu, to činiš ti vršeći službu koju ti je povjerio moj Otac, da me čuvaš.“

„Sjećaš li se, oče“, nastavlja Isus dok je Josip postajao sve pažljiviji i sve se više uključivao u razgovor, „sjećaš li se onoga dana kada ste me zaboravili u Jeruzalemskom hramu?

Za tebe je to možda bila najveća kušnja koju si prošao, naravno, zajedno s onom koju si doživio kada si saznao da mama Marija očekuje dijete, a da ti s tim nisi imao nikakve veze.

U oba si slučaja iskusio što znači osjećati se izdano.

Kada ste bili zaručeni ovdje u Nazaretu, neposredno prije nego što ste se vjenčali, imao si dojam da te je mama iznevjerila. Nisi mogao znati da sam ja u njezinoj utrobi, pod toplinom njezinog bezgrešnog srca, začet po Duhu Svetom. Zar ne?

U Jeruzalemu, kad sam imao 12 godina, imao si dojam da si ti zatajio, da nisi bio vjeran odgovornosti koju ti je u snu povjerio anđeo da me čuvaš.

Nisi me izdao kada ste me izgubili u hramu, krivnja nije bila tvoja, već moja, no tom si prilikom iskusio bol čovjeka koji se osjeća izdajnikom, koji je propao jer nije ispunio svoju zadaću.

Tako te ni mama nije iznevjerila, iako si to mislio, štoviše, bio si u to uvjeren na ljudski način. I tako si iskusio što znači osjećati se prevarenim, sve dok ti se nije ukazao anđeo u snu da te razuvjeri.“

Nakon što je Josipa podsjetio na dva možda najbolnija trenutka u njegovom životu, Isus mu daje preporuku misleći i na sve one koji prolaze kroz neku krizu:

„Preporučujem ti, kada budeš u kraljevstvu Oca mojega, sjeti se svih onih koji su u krizi. Budi uz njih, štiti ih, pomozi im da vjeruju u milosrđe Oca moga i da započnu iznova. Posebno ti povjeravam sve obitelji, napose one koje proživljavaju više ili manje teške izdaje. Pomozi supružnicima prebroditi obiteljske krize. Podsjeti ih sve da ih u trenucima kušnje moj Otac najviše ljubi, čak i ako toga nisu svjesni, zato što misli vaše nisu moje misli i puti moji nisu vaši puti (Iz 55,8). Upravo je tako. Potrebna je promjena mentaliteta.“

„Objasnit ću, jednoga dana kada postanem Učitelj – nastavlja Isus svoj govor – što to znači imati drugačiji mentalitet.

Ti dobro znaš tko sam ja. Mogao bih uništiti sve grešnike, iskorijeniti sve one koji čine zlo. Ja znam što je u srcu svakog čovjeka. Naprotiv, da bih spasio ljude, ja ću žrtvovati samoga sebe. Za njih posvećujem samog sebe da i oni budu posvećeni u istini (Iv 17,19). Položit ću svoj život kako bi svi shvatili da je spasenje u ljubavi.“

Ovo je zamišljeni razgovor koji je u tišini nazaretske stolarske radionice Isus vodio s Josipom malo prije njegove smrti, priopćivši mu unaprijed što će biti srž njegove poruke, njegov mentalitet. A Josip, slušajući Isusa, dao je da ga oblikuje njegova misao.

Tko zna nije li Isus u svojoj Božanskoj viziji razgovarao s Josipom i o Hrvatskoj?!

„Zamisli – Isus mu reče – jednog ćeš dana bit proglašen zaštitnikom sveopće Crkve i zaštitnikom Hrvatske. Molim te, pobrini se za taj vjerni narod, osobito kada ga budu snašle velike nevolje. S očinskom brigom i nježnošću, kao što si to činio kada si me kao dijete opominjao, kada si me učio hodati, a zatim i pisati, poduči i Hrvate svemu onome o čemu sam ti govorio.

Želio bih da među narodima na zemlji postanu uzor onoga što znači da će ‚prvi biti posljednji‘ i da misli moga Oca nisu misli ovoga svijeta.

I, nadasve, poduči ih mojoj zapovijedi: da ljube jedni druge kao što sam ja ljubio svoje učenike kako bi svi po tome znali da su moji učenici (usp. Iv 13,35). Nesloga i razdor su sablazan, naprotiv, budu li živjeli u slozi i jedinstvu, svijet će povjerovati u mene i u Onoga koji me je poslao.

Čuvaj Hrvatsku i sve njezine stanovnike kao što si mene čuvao!“

Obratimo se i mi svetom Josipu, zaštitniku hrvatskog naroda, i molimo ga da, u ovoj godini koja je njemu posvećena, svojim svetačkim i djelotvornim zagovorom bude posebno prisutan u svim našim osobnim i obiteljskim potrebama.