Zagrebačka nadbiskupija

Zagrebačka nadbiskupija

Mons. Šaško: Samo zahvalan čovjek može biti istinski radostan čovjek

 

Na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja u petak, 5. kolovoza središnje misno slavlje u hrvatskom nacionalnom svetištu Majke Božje Bistričke predvodio je pomoćni biskup zagrebački mons. dr. Ivan Šaško.

U euharistijskom slavlju uz rektora svetišta Zlatka Korena suslavili su brojni svećenici, prečasni Josip Đurkan, čuvar Ludbreškog svetišta i prečasni Ivan Lenić, čuvar svetišta Gospe od brze pomoći iz Slavonskog Broda.

U nadbiskupijskoj proslavi Dana pobjede i domovinske zahvalnosti sudjelovalo je preko osam tisuća vjernika iz različitih dijelova uglavnom Zagrebačke nadbiskupije, te Varaždinske i Bjelovarsko-križevačke biskupije.

Misno slavlje zaključeno je zanosnim pjevanjem himna Tebe Boga hvalimo, te domovinske himne Lijepa naša Domovino.

 

Uvod mons. dr. Ivana Šaška u euharistijsko slavlje

spomendana posvećenja bazilike svete Marije Velike (Gospa Snježna)

 

Prečasni gospodine Rektore Hrvatskoga nacionalnog marijanskog svetišta Majke Božje Bistričke, ostala subraćo svećenici, dragi redovnici i redovnice, braćo i sestre, dragi hodočasnici! U ovome današnjem slavlju susreće se više razloga i povoda. Spomenom smo povezani uz posvetu bazilike Svete Marije Velike u Rimu, odnosno uz neobičan događaj koji je Isusovoj Majci pridao ime Gospa Snježna.

Taj snježni naslov u kolovoškim danima unosi iznenađenje i svježinu, misao vodi prema Božjoj prisutnosti u našim životima. Poziva nas da prepoznamo radosne neobičnosti koje su moguće, jer je Marija prihvatila biti donositeljicom Krista, naše najveće Radosti.

Danas se kao vjernici i kao narod nalazimo u molitvenoj zahvali za dar domovine koja je oslobođena zla ratnoga nasilja i mržnje uperene protiv hrvatskih ljudi. Sloboda od izvanjske prijetnje ostvarila se po žrtvi i nesebičnosti. Zbog toga se spominjemo svih živih i mrtvih koji su bili vođeni darom Božje slobode u sebi i postali braniteljima života i pravednosti.

Spominjemo se i onih koji još i danas trpe zbog te svoje velikodušnosti. Bogu su znani i oni branitelji koje mi ne poznajemo; Bogu su znana njihova trpljenja i životni putovi. Naša je molitva s njima da osjete našu blizinu u teškim iskušenjima. Mi ih ne zaboravljamo, nego ih zahvalno stavljamo pred Boga, gledajući lik nebeske Majke koju u litanijama zazivamo imenom: Uzrok naše radosti. Njoj, Uzroku naše radosti, preporučujemo hrvatsku domovinu, skrušeni u molitvi za milosrđe Boga koji oprašta grijehe i vraća radost čistoga srca. Skrušimo se i pokajmo.

 

Homilija mons. dr. Ivana Šaška u euharistijskom slavlju spomendana posvećenja bazilike svete Marije Velike (Gospa Snježna)

Marija Bistrica, 5. kolovoza 2010.

('Dan pobjede i domovinske zahvalnosti')

Liturgijska čitanja: Zah 2, 14-27; Lk 1, 39-47

Braćo i sestre, bistrički hodočasnici!

I. Danas u ovome slavlju povezujemo troje: pobjedu, zahvalnost i radost. To troje ima nebesko podrijetlo i zemaljske odjeke. Svaka se od tih stvarnosti u konačnici oslanja na Božji dar, a ne na ljudsku zaslugu. Ovdje, u zajedništvu Crkve bolje vidimo dar, za njega zahvaljujemo i njemu se radujemo.

Kao kršćani znamo da je najveća pobjeda ona koju je Bog ostvario u muci, smrti i uskrsnuću svoga Sina – pobjeda nad grijehom i nad smrću. Ljubavlju prema nama Bog je zlu oduzeo snagu i privid smrti pretvorio u ljepotu slobode i vječnoga života. Božji dolazak, njegovo prebivalište među nama i njegova žrtva na križu budi zahvalnost, a samo zahvalan čovjek može biti istinski radostan čovjek.

II. Obraćamo se Djevici Mariji koju Elizabeta naziva blaženom, jer je vjerovala u ispunjenje Božje riječi, da se u njoj nalazi vrelo radosti. Zapjevala je hvalospjev Gospodinu u nejasnoćama svoga života, vjerujući da Bogu ništa nije nemoguće, premda je sve oko nje govorilo baš o nemogućnostima. Na površini života izgledalo je da Bog remeti njena očekivanja, ono što je smatrala vlastitom srećom i radošću; izgledalo je da je Bog unio samo teškoće u odnose s vlastitom rodbinom i bližnjima. No, u dubini, u vjeri koja je bila sigurna onkraj onoga što se vidjelo i u što su ju drugi uvjeravali, u njoj je progovarala pjesma hvale, susret s neizrecivim. Elizabeta ju zove blaženom, jer je u njoj progovarala radost vidljiva duši koja gleda Gospodina.

A mi promatramo lik naše bistričke Majke, s pravom joj se obraćajući zazivom: Uzroče naše radosti. Kada našemu životu ponestane poleta, kada se korak umori i duša ispuni bolima, znamo da ćemo pronaći nju koja vraća radost i utjehu. Ovamo dolazimo stoljećima; ovamo uzdižemo molitve kao Crkva, obitelji, pojedinci i kao narod.

III. Spominjemo se danas onih godina kada je domovina bila ugrožavana neprijateljskom mržnjom, a cijeli narod iskušavan ratnim stradanjima. Sjećamo se kako smo iz dana u dan bili ponižavani; kako se zarobljenost i beznadnost razlijegala dušama, šireći osjećaj poraza i ostavljenosti. Sjećamo se kako je bilo teško nositi pouzdanje u pobjedu, a samo je molitva i vjera čuvala nadu i čistoću srca koje se nije dalo zatrovati mržnjom.

Pouzdanje u pobjedu bilo je opravdano; Bog ju je vidio jer je najvažnija pobjeda bila ostvarena u prihvaćanju ljubavi. Izvanjski hvalospjev slobode bio je moguć, jer se sloboda dogodila u dušama branitelja i hrvatskoga čovjeka koji je odgajan Evanđeljem. Današnji spomen u sebi čuva baš ono vrijeme kada su nas osvajači hranili ponižavanjem, nepravdama i tugom.

A svi neprijatelji čovjeka uvijek su govorili, a govore i danas tim istim jezikom, jezikom sa samo nekoliko pravila koja na početku djeluju kao dobitak: otklon od Boga kao gospodara života i svega stvorenoga, da čovjek nađe svoju slobodu; zatim sebično traženje prava i, konačno nastojanje da se bude sretan bez drugoga. Takav pokušaj samoostvarivanja nikada ne dolazi do svoga cilja, ne obogaćuje, nego oduzima; oduzima: dostojanstvo i ponos, ljepotu darovanosti i radost življenja.

IV. Lijepo je danas biti u ovoj bistričkoj dolini, između kalvarijskoga puta i grada nebeske Crkve, oko ovoga oltara na koji stavljamo svoje živote, svoje pouzdanje u Boga i ljudsku nedostatnost. U toj dolini se smijemo iskreno pitati nosimo li u sebi pobjedu, dok se čini da je toliko toga bilo uzaludno; nosimo li zahvalnost, dok se toliki godinama trude hrvatsko srce zatrovati gorčinom; ima li u nama radosti, dok smo suočeni s nepravdama koje vape do neba?

Ovo nas svetište uči ljudskomu dostojanstvu i kršćanskomu ponosu koji ne ponižava druge; ovdje se uči opraštati i moliti oproštenje, da srce bude očuvano od sjemena zla; ovdje se uči žrtvovati vlastiti život za dobro bližnjih i zahvaljivati za dar, kako vrelo radosti ne bi presušilo pod teretom križa.

Ako dopustimo da naše misli, naše čežnje i ciljevi budu vezani uz ono što ne posjedujemo, uvjereni da nam je baš to potrebno, a previdimo blagoslove koji su nam darovani, bit ćemo brzo nezadovoljni i zahvaćeni tugom. U ovo se svetište dolazi ne samo da bismo Mariji iznijeli prošnje, nego da bismo otkrili komu trebamo reći hvala; bez koje zahvala i hvalospjeva naš život nema puninu.

V. Ovdje se od malih nogu, zajedno s roditeljima, djedovima i bakama uči kultura darovanosti, kultura zajedništva u dobru i u molitvi. Ovdje se tako jasno osjeti da je sve što imamo dar: život, bližnji, sloboda, zdravlje, domovina…

Ta je kultura izgrađivala hrabrost hrvatskih branitelja; ta je kultura svoju dušu vezala uz zrnca krunice; ta kultura i danas molitvom dopire do onih kojima je govor laži prilijepio ime zločinaca, dok svako srce koje traži istinu zna da im je mjesto među pravednicima i da jedino što od ljudi trebaju čuti jest zahvalnost. No, oni se nisu izložili da bi dobili ljudsku zahvalnost i baš zbog toga znamo da čuju našu molitvu i da znaju da su s nama za istim stolom Božje ljubavi. Velika je dragocjenost jednoga naroda znati zahvaliti Bogu i ljudima. Jednako tako vrijedi da: narod bez zahvalnosti ne može biti sretan narod.

VI. Braćo i sestre, mi kao Crkva živimo od dara i spomena; Crkva u svome biću, u euharistiji čuva i uprisutnjuje spomen-dar. Po njoj Crkva izgrađuje kulturu darovanosti koja je nerazdruživa od sjećanja. I zbog toga je često prozivana, jer joj je pamćenje živo, jer joj spomen seže daleko i jer taj spomen ne prestane. Osobito je to vidljivo u našim svetištima, jer ovdje u Mariji Bistrici cijela je naša domovina i sva njezina povijest.

Ovdje su zvukovi i slike davnine koja živi kao sadašnjost koja se ne gubi. U poplavi mišljenja i izrijeka koji utrnu čim se pojave; u raznim interesnim slagalicama koje žele opravdavati ljudske razloge, ovakva su mjesta dar koji govori naraštajima. Govor svetišta je govor o ljudskosti, o granicama zemaljskoga, o zavjetu i obećanjima, o obraćenjima i uslišanjima. Zato je dobro da dolazite s djecom u svetišta, da ih otkrivate mladima, jer svetišta ne lažu. Rijetka su to mjesta u kojima se život ne treba glumiti i gdje sjaji istina – radosna istina.

Jer kada se iscijede svi životni trenutci, ovdje ostaje radost… Bez obzira na suze, na žuljeve hodočasnika, na bolna koljena i ranjene duše – ostaje radost. I to je najbolnije za Božjega i ljudskoga neprijatelja. Ovdje se lako iščita i stara i novija povijest. Nema takvoga udžbenika koji će istinitije opisati borbu za hrvatsku slobodu kao što ju je ispisala Crkva i njezina svetišta, ovo svetište, ma koliko se neki trudili ocrniti ju i iznositi neistine.

VII. Govor koji želi oduzeti radost ne trpi sjećanja, ne voli dubinu. On gomila riječi; tjera ljude da ostanu na površini i žive od nepovezanih trenutaka. Govor koji širi tugu živi od nemira i buke koja ne dopušta da se čuje Božji govor. A danas su nam upućene riječi proroka Zaharije: „Tiho, ljudi svi, pred Gospodinom, jer, evo, on ustaje iz svetoga Prebivališta svojega!“ Došli smo ovamo, da bismo zastali i čuli Gospodina; da bismo klicali i pjevali od radosti zbog njegove prisutnosti i ljubavi prema nama. I kada se i o Crkvi čuje govoriti gomilom riječi, mišljenja, površnim prosudbama i pozivima na mržnju, čuvajmo dostojanstvo, zahvalnost i radost, zajedništvo u istome duhu kao što je to činila Marija, Uzrok naše radosti!

A za te, draga domovino, kako moliti? Ne znamo drukčije, nego molitvom naših starih. Po njihovim tragovima dolazimo k Bistričkoj Majci. Majko, ti čuješ ove ljude, njihova srca; osjećaš njihovu strepnju, radost i pitanja. Ti znadeš najbolje sve naše nevolje. Izmoli nam ponos u poniznosti, zahvalnost u darovanosti i radost u oslobođenosti. „Dom nam čuvaj Božja Mati i sinova naših cvijet…“ Amen.

 

Ivan Lastovčić