HR
Na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja u petak, 5. kolovoza središnje misno slavlje u hrvatskom nacionalnom svetištu Majke Božje Bistričke predvodio je pomoćni biskup zagrebački mons. dr. Ivan Šaško.
U euharistijskom slavlju uz rektora svetišta Zlatka Korena suslavili su brojni svećenici, prečasni Josip Đurkan, čuvar Ludbreškog svetišta i prečasni Ivan Lenić, čuvar svetišta Gospe od brze pomoći iz Slavonskog Broda.
U nadbiskupijskoj proslavi Dana pobjede i domovinske zahvalnosti sudjelovalo je preko osam tisuća vjernika iz različitih dijelova uglavnom Zagrebačke nadbiskupije, te Varaždinske i Bjelovarsko-križevačke biskupije.
Misno slavlje zaključeno je zanosnim pjevanjem himna Tebe Boga hvalimo, te domovinske himne Lijepa naša Domovino.
Prečasni gospodine Rektore Hrvatskoga nacionalnog marijanskog svetišta Majke Božje Bistričke, ostala subraćo svećenici, dragi redovnici i redovnice, braćo i sestre, dragi hodočasnici! U ovome današnjem slavlju susreće se više razloga i povoda. Spomenom smo povezani uz posvetu bazilike Svete Marije Velike u Rimu, odnosno uz neobičan događaj koji je Isusovoj Majci pridao ime Gospa Snježna.
Taj snježni naslov u kolovoškim danima unosi iznenađenje i svježinu, misao vodi prema Božjoj prisutnosti u našim životima. Poziva nas da prepoznamo radosne neobičnosti koje su moguće, jer je Marija prihvatila biti donositeljicom Krista, naše najveće Radosti.
Danas se kao vjernici i kao narod nalazimo u molitvenoj zahvali za dar domovine koja je oslobođena zla ratnoga nasilja i mržnje uperene protiv hrvatskih ljudi. Sloboda od izvanjske prijetnje ostvarila se po žrtvi i nesebičnosti. Zbog toga se spominjemo svih živih i mrtvih koji su bili vođeni darom Božje slobode u sebi i postali braniteljima života i pravednosti.
Spominjemo se i onih koji još i danas trpe zbog te svoje velikodušnosti. Bogu su znani i oni branitelji koje mi ne poznajemo; Bogu su znana njihova trpljenja i životni putovi. Naša je molitva s njima da osjete našu blizinu u teškim iskušenjima. Mi ih ne zaboravljamo, nego ih zahvalno stavljamo pred Boga, gledajući lik nebeske Majke koju u litanijama zazivamo imenom: Uzrok naše radosti. Njoj, Uzroku naše radosti, preporučujemo hrvatsku domovinu, skrušeni u molitvi za milosrđe Boga koji oprašta grijehe i vraća radost čistoga srca. Skrušimo se i pokajmo.
Marija Bistrica, 5. kolovoza 2010.
('Dan pobjede i domovinske zahvalnosti')
Liturgijska čitanja: Zah 2, 14-27; Lk 1, 39-47
Braćo i sestre, bistrički hodočasnici!
I. Danas u ovome slavlju povezujemo troje: pobjedu, zahvalnost i radost. To troje ima nebesko podrijetlo i zemaljske odjeke. Svaka se od tih stvarnosti u konačnici oslanja na Božji dar, a ne na ljudsku zaslugu. Ovdje, u zajedništvu Crkve bolje vidimo dar, za njega zahvaljujemo i njemu se radujemo.
Kao kršćani znamo da je najveća pobjeda ona koju je Bog ostvario u muci, smrti i uskrsnuću svoga Sina – pobjeda nad grijehom i nad smrću. Ljubavlju prema nama Bog je zlu oduzeo snagu i privid smrti pretvorio u ljepotu slobode i vječnoga života. Božji dolazak, njegovo prebivalište među nama i njegova žrtva na križu budi zahvalnost, a samo zahvalan čovjek može biti istinski radostan čovjek.
II. Obraćamo se Djevici Mariji koju Elizabeta naziva blaženom, jer je vjerovala u ispunjenje Božje riječi, da se u njoj nalazi vrelo radosti. Zapjevala je hvalospjev Gospodinu u nejasnoćama svoga života, vjerujući da Bogu ništa nije nemoguće, premda je sve oko nje govorilo baš o nemogućnostima. Na površini života izgledalo je da Bog remeti njena očekivanja, ono što je smatrala vlastitom srećom i radošću; izgledalo je da je Bog unio samo teškoće u odnose s vlastitom rodbinom i bližnjima. No, u dubini, u vjeri koja je bila sigurna onkraj onoga što se vidjelo i u što su ju drugi uvjeravali, u njoj je progovarala pjesma hvale, susret s neizrecivim. Elizabeta ju zove blaženom, jer je u njoj progovarala radost vidljiva duši koja gleda Gospodina.
A mi promatramo lik naše bistričke Majke, s pravom joj se obraćajući zazivom: Uzroče naše radosti. Kada našemu životu ponestane poleta, kada se korak umori i duša ispuni bolima, znamo da ćemo pronaći nju koja vraća radost i utjehu. Ovamo dolazimo stoljećima; ovamo uzdižemo molitve kao Crkva, obitelji, pojedinci i kao narod.
III. Spominjemo se danas onih godina kada je domovina bila ugrožavana neprijateljskom mržnjom, a cijeli narod iskušavan ratnim stradanjima. Sjećamo se kako smo iz dana u dan bili ponižavani; kako se zarobljenost i beznadnost razlijegala dušama, šireći osjećaj poraza i ostavljenosti. Sjećamo se kako je bilo teško nositi pouzdanje u pobjedu, a samo je molitva i vjera čuvala nadu i čistoću srca koje se nije dalo zatrovati mržnjom.
Pouzdanje u pobjedu bilo je opravdano; Bog ju je vidio jer je najvažnija pobjeda bila ostvarena u prihvaćanju ljubavi. Izvanjski hvalospjev slobode bio je moguć, jer se sloboda dogodila u dušama branitelja i hrvatskoga čovjeka koji je odgajan Evanđeljem. Današnji spomen u sebi čuva baš ono vrijeme kada su nas osvajači hranili ponižavanjem, nepravdama i tugom.
A svi neprijatelji čovjeka uvijek su govorili, a govore i danas tim istim jezikom, jezikom sa samo nekoliko pravila koja na početku djeluju kao dobitak: otklon od Boga kao gospodara života i svega stvorenoga, da čovjek nađe svoju slobodu; zatim sebično traženje prava i, konačno nastojanje da se bude sretan bez drugoga. Takav pokušaj samoostvarivanja nikada ne dolazi do svoga cilja, ne obogaćuje, nego oduzima; oduzima: dostojanstvo i ponos, ljepotu darovanosti i radost življenja.
IV. Lijepo je danas biti u ovoj bistričkoj dolini, između kalvarijskoga puta i grada nebeske Crkve, oko ovoga oltara na koji stavljamo svoje živote, svoje pouzdanje u Boga i ljudsku nedostatnost. U toj dolini se smijemo iskreno pitati nosimo li u sebi pobjedu, dok se čini da je toliko toga bilo uzaludno; nosimo li zahvalnost, dok se toliki godinama trude hrvatsko srce zatrovati gorčinom; ima li u nama radosti, dok smo suočeni s nepravdama koje vape do neba?
Ovo nas svetište uči ljudskomu dostojanstvu i kršćanskomu ponosu koji ne ponižava druge; ovdje se uči opraštati i moliti oproštenje, da srce bude očuvano od sjemena zla; ovdje se uči žrtvovati vlastiti život za dobro bližnjih i zahvaljivati za dar, kako vrelo radosti ne bi presušilo pod teretom križa.
Ako dopustimo da naše misli, naše čežnje i ciljevi budu vezani uz ono što ne posjedujemo, uvjereni da nam je baš to potrebno, a previdimo blagoslove koji su nam darovani, bit ćemo brzo nezadovoljni i zahvaćeni tugom. U ovo se svetište dolazi ne samo da bismo Mariji iznijeli prošnje, nego da bismo otkrili komu trebamo reći hvala; bez koje zahvala i hvalospjeva naš život nema puninu.
V. Ovdje se od malih nogu, zajedno s roditeljima, djedovima i bakama uči kultura darovanosti, kultura zajedništva u dobru i u molitvi. Ovdje se tako jasno osjeti da je sve što imamo dar: život, bližnji, sloboda, zdravlje, domovina…
Ta je kultura izgrađivala hrabrost hrvatskih branitelja; ta je kultura svoju dušu vezala uz zrnca krunice; ta kultura i danas molitvom dopire do onih kojima je govor laži prilijepio ime zločinaca, dok svako srce koje traži istinu zna da im je mjesto među pravednicima i da jedino što od ljudi trebaju čuti jest zahvalnost. No, oni se nisu izložili da bi dobili ljudsku zahvalnost i baš zbog toga znamo da čuju našu molitvu i da znaju da su s nama za istim stolom Božje ljubavi. Velika je dragocjenost jednoga naroda znati zahvaliti Bogu i ljudima. Jednako tako vrijedi da: narod bez zahvalnosti ne može biti sretan narod.
VI. Braćo i sestre, mi kao Crkva živimo od dara i spomena; Crkva u svome biću, u euharistiji čuva i uprisutnjuje spomen-dar. Po njoj Crkva izgrađuje kulturu darovanosti koja je nerazdruživa od sjećanja. I zbog toga je često prozivana, jer joj je pamćenje živo, jer joj spomen seže daleko i jer taj spomen ne prestane. Osobito je to vidljivo u našim svetištima, jer ovdje u Mariji Bistrici cijela je naša domovina i sva njezina povijest.
Ovdje su zvukovi i slike davnine koja živi kao sadašnjost koja se ne gubi. U poplavi mišljenja i izrijeka koji utrnu čim se pojave; u raznim interesnim slagalicama koje žele opravdavati ljudske razloge, ovakva su mjesta dar koji govori naraštajima. Govor svetišta je govor o ljudskosti, o granicama zemaljskoga, o zavjetu i obećanjima, o obraćenjima i uslišanjima. Zato je dobro da dolazite s djecom u svetišta, da ih otkrivate mladima, jer svetišta ne lažu. Rijetka su to mjesta u kojima se život ne treba glumiti i gdje sjaji istina – radosna istina.
Jer kada se iscijede svi životni trenutci, ovdje ostaje radost… Bez obzira na suze, na žuljeve hodočasnika, na bolna koljena i ranjene duše – ostaje radost. I to je najbolnije za Božjega i ljudskoga neprijatelja. Ovdje se lako iščita i stara i novija povijest. Nema takvoga udžbenika koji će istinitije opisati borbu za hrvatsku slobodu kao što ju je ispisala Crkva i njezina svetišta, ovo svetište, ma koliko se neki trudili ocrniti ju i iznositi neistine.
VII. Govor koji želi oduzeti radost ne trpi sjećanja, ne voli dubinu. On gomila riječi; tjera ljude da ostanu na površini i žive od nepovezanih trenutaka. Govor koji širi tugu živi od nemira i buke koja ne dopušta da se čuje Božji govor. A danas su nam upućene riječi proroka Zaharije: „Tiho, ljudi svi, pred Gospodinom, jer, evo, on ustaje iz svetoga Prebivališta svojega!“ Došli smo ovamo, da bismo zastali i čuli Gospodina; da bismo klicali i pjevali od radosti zbog njegove prisutnosti i ljubavi prema nama. I kada se i o Crkvi čuje govoriti gomilom riječi, mišljenja, površnim prosudbama i pozivima na mržnju, čuvajmo dostojanstvo, zahvalnost i radost, zajedništvo u istome duhu kao što je to činila Marija, Uzrok naše radosti!
A za te, draga domovino, kako moliti? Ne znamo drukčije, nego molitvom naših starih. Po njihovim tragovima dolazimo k Bistričkoj Majci. Majko, ti čuješ ove ljude, njihova srca; osjećaš njihovu strepnju, radost i pitanja. Ti znadeš najbolje sve naše nevolje. Izmoli nam ponos u poniznosti, zahvalnost u darovanosti i radost u oslobođenosti. „Dom nam čuvaj Božja Mati i sinova naših cvijet…“ Amen.
Ivan Lastovčić
