Zagrebačka nadbiskupija

Zadnjega dana Trodnevnice za blagdan Stepinčeva, misno slavlje je predvodio mons. dr. Valentin Pozaić, pomoćni biskup zagrebački.

Homilija mons. dr. Valentina Pozaića na euharistijskom slavlju

trećega dana trodnevnice povodom proslave blagdana bl. Alojzija Stepinca

Zagrebačka prvostolnica, 9. veljače 2012. godine, u 18 sati

Kad je mladi svećenik, Alojzije Stepinac bio imenovan Zagrebačkim nadbiskupom koadjutorom, pjesnik je popratio taj događaj značajnim stihovima. U potrazi za novim zagrebačkim nadbiskupom mnoge su se silnice izmiješale, ispreplitale se na putu njegova imenovanja. A vjerni je narod molio. O toj molitvi uporno upravljanoj Bogu, stihovi glase:

'Molitvama s tobom vodili smo boj, / Dok ne reče: Evo izabranik moj! / Odgovorom tvojim - bjesmo zadivljeni: / Zar je to, o Bože, - pastir izmoljeni? / Mlad i neznan tako - do pred koji dan, / Da, al' star vrlinom, - tebi dobro znan. / I ti skrovit bješe, - mlad se na križ pope! / Sluga tvoj i u tom, - u tvoje će stope. / Krvavog će znoja - mnogu prolit kap, / Udarit će ljuto - pastirski ga štap, / Bodljikama oštrim -mitra će procvasti, / Nadbiskupski prijesto - u križ će izrasti.' …

Je li to bila samo pjesnička, ili pak proročka inspiracija – patra Milana Pavelića? Daljnji tijek, svima nama dobro znan, svjedoči: da, to je bila proročka inspiracija. Novi je nadbiskup bio darovan kao svjetionik i kao predvodnik Crkvi i narodu Hrvata u već prijetećim kobnim vremenima.

O dva puta u životu, o putu dobra i zla, od davnina govori Psalam Prvi: jedan je put kulture života a drugi je put pošasti smrti. Jedna strana drži da u životu postoje načela i vrednote koje su stalne, postojane, nepromjenljive, utisnute u samu narav čovjeka: kao razumno umovanje, otvorenost transcendenciji, duhovna dimenzija postojanja, smisao i opravdanje života.

Druga pak strana drži da ne postoji ništa stalno, trajno, sve je relativno u vremenu i mjestu i okolnostima. Ljudsko bi postojanje bilo uokvireno, prizemljeno u ovozemnu materijalnu postojanost tehnološkog razvoja.

Unatoč tome nije moguće ugušiti pitanje: 'Što će uslijediti nakon ovoga zemaljskog života?' (GS 10). Drugi Vatikanski sabor podsjeća 'da se podno svih promjena nalazi mnogo toga što se ne mijenja' (GS 10) – postavlja pitanja i traži odgovore.

Pozvani smo govoriti o vrednotama koje nisu na prodaju: život, obitelj, odgoj a koje se zasnivaju, i njihovo je uporište, u univerzalnim načelima. Presudne vrednote za čovjeka i obitelj, narod i čovječanstvo, utemeljene su na naravnom zakonu, upisanom u samoj naravi čovjeka. Svjetlom razuma i vjere čovjek može iščitavati taj zakon iz svoga bića.

Dok je čovjek – čovjek: razumno biće, djelo Božje ljubavi, slika Božja – vrijedi nepromjenljivi naravni zakon. Ako budu sutra proizvodili čovjeka, kao industrijsku robu, na ovaj ili onaj način, i tako s njime raspolagali od začeća do smrti, pa se dostigne razdoblje gemo-čovjeka, koji ne će biti na sliku Božju, tada će očito morati vrijediti neki drugi zakoni. Kada se ukloni Boga jedinoga – na pozornicu stupaju mnogi raznovrsni bogovi.

Unatoč svemu, manipulirani čovjek, čovjek (kako se kaže) isprana mozga, „homo politicus“, partijski čovjek, ideološki čovjek – uvijek ostaje čovjek, ponekad u smanjenim dometima; ostaje baštinik ljudskog dostojanstva: slobode i odgovornosti, da po svom uzvišenom pozivu u ljubavi donosi plod za život svijeta (OT 16): bilo u mikro bilo u makro-dimenzijama.

Prošlih smo se dana naslušali začudnih antropologija i sofizama o čovjeku malom i velikom, moćnom i slabom. Morali smo slušati svakojaka govorenja o prvenstvu nekih interesa jednih nad temeljnim pravom na život drugih. Povod je bio novo-planirani zakon o umjetnoj, in vitro oplodnji. Sukladno zacrtanome, giljotina je proradila, nije zarđala: Glave članova 'Nacionalnog povjerenstva za medicinsku oplodnju' već su se otkotrljale. Istini za volju: mandat im nije istekao, zakon se nije promijenio; promijenila se partija. Izjavu ministra o početku ljudskog života, hrvatski su biskupi ocijenili kao 'nestručnu, nehumanu, ideološki motiviranu'.

Vraća li se to '45., kad je vrijedilo: Drug komesar je rekao: 'Nema Boga!' i - nema Boga. Danas drug komesar kaže: 'Nema čovjeka-embrija!' i - nema čovjeka-embrija. Za jedne može biti, u razna doba – za druge ne. Ovisi o procjeni i samovolji pojedinca-partijca. Skojevci su opet u modi. Ignorancija i arogancija imaju pravo javnosti. Notorna je komunistička ideologija: sve što nije na liniji partije, tim samim je osuđeno kao rigidno i konzervativno, klero-fašističko. Takvih smo se floskula naslušali 50 godina tijekom udružene zločinačke komunističke diktature u 20. stoljeću.

Takvi se stavovi danas opravdavaju prizivom na 21. stoljeće. Po očitovanoj ignoranciji i aroganciji, koju do danas nitko nigdje nije demantirao, mogli bi pripadati u 21. stoljeće - prije Krista! Tamo nekamo gdje nema ni embriologije, ni Dekaloga, ni Hipokrata. Kako je moguće u državi Hrvatskoj, danas, zastupati tako ekstremno rigidne i zaostale, ideološki zaslijepljene partijske stavove? Jednostavno: Moguće je – jer u Hrvatskoj nije provedena lustracija.

Na te začudne pojave reagirala je 'Građanska inicijativa' pozivom na akciju: 'I ja sam bio embrij'. Htjelo se podsjetiti da svaki ljudski život počinje začećem, da je embrio od početka istinito ljudsko biće, baštinik dostojanstva i nepovredivih prava ljudske osobe, da ima pravo na poštovanje i temeljno pravo na život (Ivan Pavao II, Evangelium vitae, 1995, 60; Donum vitae 1987, I, 1).

Na Markov trg, poslano je, i zaprimljeno, putem elektronske pošte, silno mnogo zahtjeva za očitovanjem o takvoj izjavi. Umjesto odgovora, Predsjednik vlade prezreo je te „emaile“, i nazvao ih: „spam“ = smeće.

Valja se upitati: Znači li to da su za Predsjednika vlade i svi ti hrvatski građani, koji su se usudili iznijeti svoje mišljenje, također: „spam“ = smeće?! Koji si predsjednik vlade, demokratske, može to dopustiti, i opstati? Može onaj - totalitarne, iz '45.!

A u raspravi, na ekranu, pridruži se već od prije poznata glasna podvala emocionalne naravi: žena koja pod svaku cijenu mora dobiti dijete. Ona ima pravo na dijete, kao na stvar ili kućnog ljubimca. Prije više godina neke su ženske demonstrativno šetale po Jelačić placu i po Maksimiru, s djecom iz in vitro oplodnje, a nikada nisu odgovorile na tada postavljeno pitanje: 'Što je s onom mnogobrojnom djecom koja se nikada ne će moći prošetati?' – jer jedna su zaleđena, a druga iskorištena kao biološki materijal, i tome slično. Tu emocija nema.

A tih je, žrtvovanih, ako se smije vjerovati napisima, u Hrvatskoj, desetak tisuća, okruglo govoreći; jer, već smo navikli da su ljudi brojevi: bili oni mali ili veliki, stari ili mladi. Nije li nacistička propaganda iskorištavala emocionalnu stranu kad su se, u školskim i domaćim zadaćama, obračunavali preveliki troškovi za one, prigodno nazvane: beskorisni jedači i balast egzistencije.

Pitanje poštivanja ljudskog života, na svim njegovim razvojnim razinama, pitanje je ljudskosti i pravednosti, pitanje je ljubavi prema čovjeku. Ljubav prema životu, kultura života, u temeljima je blagoslova obitelji i naroda. Govorio je blaženi Alojzije Stepinac: 'Jake i sretne Hrvatske - nema bez jakih, fizički i moralno zdravih i zadovoljnih hrvatskih obitelji. A tih opet ne će biti bez čestitih moralno i fizički zdravih i sretnih pojedinaca, bez zdrave, brojne i valjane djece' (Propovijedi. Poruke. Govori 1934-1940, Zagreb 2000, 480).

Poznata je izjava Martina Luthera Kinga, gdje među ostalim kaže: 'Kukavičluk pita: Je li sigurno? Taština pita: Je li popularno? … A savjest pita: Je li ispravno? … Dođe trenutak kad čovjek mora zauzeti poziciju koja nije sigurna … ni popularna, pa, ipak, potrebno ju je zauzeti zato što je ispravna” - jednostavno: zato što je etička, moralna, ljudska, Božja!'

A gdje je danas savjest? Na prežalosnom sramotnom procesu, iz onih drugarskih, navodno antifašističkih vremena, čula se riječ čovjeka smirene savjesti, riječ Blaženika: 'Moja je savjest čista!'.

Ta je savjest bila nježna, osjetljiva na dobro i zlo, Bogu i čovjeku vjerna – po uzoru na poniznu Službenicu Gospodnju, Blaženu Djevicu Mariju. Po zagovoru nebeske Majke Marije molimo i mi pjesnikovim stihovima: 'Čuj, Božansko Srce, naših srca krik: / Daj da k tebi vodi tvoj nas miljenik' – blaženi Alojzije. Amen.