Kako su povezane teme čistilišta i oprosta?
O čistilištu je bilo govora i na zasjedanju sabora u Tridentu. O njemu je ovaj Sabor donio i poseban Dekret 3. prosinca 1563., a već drugoga dana Sabor donosi i Dekret o oprostima.
Na svojoj 6. sjednici od 13. siječnja 1547. Sabor donosi „Dekret o opravdanju“ koji u svojim kanonima za čistilište donosi:
„Tko kaže da se poslije primljene milosti opravdanja svakom grješniku koji se kaje tako oprašta grijeh i briše krivnja vječne kazne, da ne ostaje nikakva krivnja vremenite kazne koju bi trebalo okajati na ovom svijetu ili u budućem u čistilištu, prije nego li mu se mogne otvoriti pristup kraljevstvu nebeskom, neka bude kažnjen anatemom“ (DH 1580).
Dana 3. prosinca 1563., imajući ispred sebe prethodno rečeno, Sabor uči:
„Budući daje Katolička crkva, poučena Duhom Svetim, na temelju svetog Pisma i stare predaje otaca, učila na svetim saborima i u najnovije vrijeme na ovom ekumenskom saboru, da postoji čistilište [usp. DH 1580], te da se dušama koje se tamo nalaze pomaže molitvama vjernika, posebno pak (Bogu) prihvatljivom oltarskom žrtvom [usp. DH 1743 i 1753]: sveti sabor naređuje biskupima da naučavaju i nastoje da se posvuda marljivo propovijeda, kako bi svi Kristovi vjernici vjerovali i držali se zdravog učenja o čistilištu koje su predali sveti oci i sveti sabor“ (DH 1820).
Sljedećega dana, 4. prosinca 1563., Sabor donosi i Dekret o oprostima:
„Budući daje Krist dao Crkvi ovlast podjeljivanja oprosta, a njemu je tu vlast predao Bog [usp. Mt 16,19; 18,18], a ona je bila u upotrebi i u najstarijim vremenima, sveti sabor uči da u Crkvi treba zadržati korištenje oprosta, vrlo spasonosno kršćanskom narodu i odobreno vlašću svetih sabora, i zapovijeda da treba kazniti anatemom one koji ili tvrde da su oni beskorisni, ili koji niječu da u Crkvi postoji ovlast za njihovo podjeljivanje.
(Crkva) želi primijeniti umjerenost... u njihovom podjeljivanju, kako se s prevelikom lakoćom ne bi oslabili crkveni propisi. Želeći pak popraviti i ispraviti zloporabe koje su se u to uvukle, i povodom kojih krivovjernici pogrđuju i samo ime oprosta, ona ovim dekretom općenito određuje da treba potpuno iskorijeniti... svaku ružnu dobit za njihovo stjecanje“ (DH 1835).
Na svojoj 6. sjednici od 13. siječnja 1547. Sabor donosi „Dekret o opravdanju“ koji u svojim kanonima za čistilište donosi:
„Tko kaže da se poslije primljene milosti opravdanja svakom grješniku koji se kaje tako oprašta grijeh i briše krivnja vječne kazne, da ne ostaje nikakva krivnja vremenite kazne koju bi trebalo okajati na ovom svijetu ili u budućem u čistilištu, prije nego li mu se mogne otvoriti pristup kraljevstvu nebeskom, neka bude kažnjen anatemom“ (DH 1580).
Dana 3. prosinca 1563., imajući ispred sebe prethodno rečeno, Sabor uči:
„Budući daje Katolička crkva, poučena Duhom Svetim, na temelju svetog Pisma i stare predaje otaca, učila na svetim saborima i u najnovije vrijeme na ovom ekumenskom saboru, da postoji čistilište [usp. DH 1580], te da se dušama koje se tamo nalaze pomaže molitvama vjernika, posebno pak (Bogu) prihvatljivom oltarskom žrtvom [usp. DH 1743 i 1753]: sveti sabor naređuje biskupima da naučavaju i nastoje da se posvuda marljivo propovijeda, kako bi svi Kristovi vjernici vjerovali i držali se zdravog učenja o čistilištu koje su predali sveti oci i sveti sabor“ (DH 1820).
Sljedećega dana, 4. prosinca 1563., Sabor donosi i Dekret o oprostima:
„Budući daje Krist dao Crkvi ovlast podjeljivanja oprosta, a njemu je tu vlast predao Bog [usp. Mt 16,19; 18,18], a ona je bila u upotrebi i u najstarijim vremenima, sveti sabor uči da u Crkvi treba zadržati korištenje oprosta, vrlo spasonosno kršćanskom narodu i odobreno vlašću svetih sabora, i zapovijeda da treba kazniti anatemom one koji ili tvrde da su oni beskorisni, ili koji niječu da u Crkvi postoji ovlast za njihovo podjeljivanje.
(Crkva) želi primijeniti umjerenost... u njihovom podjeljivanju, kako se s prevelikom lakoćom ne bi oslabili crkveni propisi. Želeći pak popraviti i ispraviti zloporabe koje su se u to uvukle, i povodom kojih krivovjernici pogrđuju i samo ime oprosta, ona ovim dekretom općenito određuje da treba potpuno iskorijeniti... svaku ružnu dobit za njihovo stjecanje“ (DH 1835).