Uz druge teme koje je uzeo u razmatranje, 1. Lyonski sabor (1245.), dotiče i temu sudbine umrlih:
„Budući da Istina u Evanđelju tvrdi da se onome koji izrekne bogohulstvo protiv Duha Svetoga, neće oprostiti niti na ovom svijetu niti u budućem [usp. Mt 12,32], time se daje razumjeti da se neki grijesi opraštaju na ovom, a neki pak na drugom svijetu; a Apostol kaže 'svačije će se djelo očitovati u ognju, kakvo je' i 'izgori li čije djelo, taj će štetovati; ipak, on će se sam spasiti, ali kao kroz oganj' [1Kor 3,13 15], kaže se, da i sami Grci zaista i bez dvojbe vjeruju i tvrde da se duše onih koji su primili pokoru ali je nisu izvršili, ili pak koji umru bez smrtnog grijeha s lakim i malim (grijesima), čiste poslije smrti te da im se može pomagati molitvama Crkve. Budući da kažu da njihovi učitelji njima takvo mjesto čišćenja nisu označili sigurnim i vlastitim imenom, mi želimo da se prema predaji i autoritetu svetih otaca nazove 'čistilište'; uostalom jer se i kod njih naziva tim imenom. Tom se naime prolaznom vatrom čiste grijesi, ali ne teški ili glavni koji prije toga nisu bili oprošteni pokorom, nego mali i sitni, koji opterećuju i poslije smrti iako su u životu bili oprošteni.
Tko bez pokore umre u smrtnom grijehu, taj će bez dvojbe biti vječno mučen vatrom vječnog pakla.
Duše pak djece poslije pranja krštenjem, a također i odraslih koji umru u ljubavi, koji nisu vezani niti grijehom niti nekom zadovoljštinom za njega, odmah odlaze u vječnu domovinu“ (DH 838-839).
Ista tema bila je na dnevnom redu i na 2. Lyonskom saboru (1274.). Sabor tada uči:
„Ako oni koji se zaista kaju umru u ljubavi, prije nego su dostojnim plodovima pokore dali zadovoljštinu za učinjeno i propušteno, njihove će se duše poslije smrti čistiti kaznama čistilišta, odn. očišćenja, kao što nam je (to) protumačio Ivan [Parastron O.F.M.]; a za ublažavanje takvih kazni pomažu im molitve živih vjernika, to jest misne žrtve, molitve i milostinja i druga djela pobožnosti, koje vjernici prema uredbama Crkve običavaju činiti za druge vjernike.
Duše pak onih koji se poslije primljenog svetog krštenja nisu okaljali baš nikakvom ljagom grijeha, kao i onih koji su poslije kaljanja ljagom grijeha bile očišćene, bilo da su ostale u svojim tijelima, ili su ih već odložile, kao stoje gore rečeno, bit će odmah primljene u nebo.
Duše pak onih koji su umrli u smrtnom grijehu, ili samo s izvornim (grijehom), odmah odlaze u pakao, ali će biti kažnjene različitim kaznama“ (DH 856-858; usp. 1304-1306).