Više od posljednjeg pomazanja
Bolesničko pomazanje
Tijekom ove pastoralne godine predstavit ćemo sedam sakramenata kroz tekstove Izjava i odluka Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije. Budući da prvi tekst objavljujemo uoči spomendana Blažene Djevice Marije Lurdske i na Dan bolesnika, posvećujemo ga sakramentu bolesničkog pomazanja, sakramentu koji je više od posljednjeg pomazanja.
Crkva pritječe u pomoć bolesnima
78. Bolest i patnja stanja su koja duboko pogađaju čovjeka, potiču ga na razmišljanje o životnome smislu, ali ga i stavljaju na kušnju trpljenjem, osjećajem prolaznosti i nemoći, a počesto i osjećajem osamljenosti i napuštenosti. Iako je duboko povezana s čovjekovim grijehom i njegovim posljedicama, bolest se ipak ne može općenito smatrati kaznom kojom bi pojedinci bili kažnjeni za vlastite grijehe. Naime, „Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni“ (Iv 3, 16). Krist je, premda jedini bez grijeha, trpio boli te tako postao dionikom ljudske patnje. Svojom mukom i smrću očitovao je da čovjeka ne ostavlja u njegovu trpljenju; štoviše, bol i patnju učinio je milosnim sredstvom koje vjerniku može pomoći da se još više približi Bogu te postane dionikom spasenja. Crkva je stoga uvjerena da svjetlo vjere pomaže vjernicima da dublje proniknu u otajstvo boli, a samo trpljenje hrabrije podnesu.
Isusove riječi o svojemu predanju da „nitko ne propadne, nego da ima život vječni“, pokazuju da istinska suprotnost spasenju nije sama vremenita patnja i trpljenje, nego konačna patnja, odbačenost od Boga, jer čovjek 'umire' kad god gubi vječni život i kada se udaljuje od njega. Stoga se briga za bolesne i za one koji trpe ne smije svesti samo na tjelesnu skrb i na olakšavanje patnje, nego se treba usmjeriti i prepoznavanju i prihvaćanju bolesti i trpljenja kao spasonosnoga lijeka, te brizi za duhovno zdravlje koje usmjerava život prema vječnosti koja je u Bogu.
79. Božja je providnost odredila da se čovjek po naravi opire trpljenju i bori protiv bolesti te da se odgovorno brine za dar života i za dobro zdravlje kako bi mogao ispunjavati svoje zadaće i poslanje povjereno mu u ljudskoj zajednici. Vjernik je pritom pozvan na spremnost da vlastitim trpljenjem dopunjuje što nedostaje mukama Kristovim za spas svijeta. U svjetlu te istine, zadaća je svih onih koji su bolesnima bližnji, kao i onih koji se posvećuju zdravlju i njezi bolesnika, uznastojati i pokušati učiniti sve što im se čini da može pripomoći boljitku kao i duhovnomu i tjelesnomu podizanju bolesnika. Svjesna da je Gospodin Isus „slabosti naše uzeo i boli ponio“ (Mt 8, 17) te svojim učenicima dao moć ozdravljanja šaljući ih da liječe bolesne (usp. Mt 10, 8; Mk 16, 17-18), Crkva prepoznaje skrb za bolesne kao nepobitni i neizostavni dio svoga poslanja. Stoga je ona u brižnoj ljubavi i služenju neumorno blizu onima koji trpe u bolesti, trudeći se oko njihova ozdravljenja, nastojeći unaprijediti zdravstvo, ali i pomoći bolesnima podnositi boli te ih krijepiti u njihovu trpljenju.
Tjelesna bol i suočavanje s istinom o bolesti, osobito kada se bolest drži neizlječivom, rezultiraju i duhovnim trpljenjem, tjeskobom, strahom, osjećajem nemoći, napuštenosti i prolaznosti. I u tim nevoljama Crkva pritječe u pomoć bolesnima i ojađenima, osobito molitvenom potporom, očitovanjem ljudske i kršćanske blizine, radosnim služenjem te svjedočanstvom vjere koja gleda onkraj zemaljskoga života i naviješta vječni život u zajedništvu sa Stvoriteljem.
U Nadbiskupiji se pastoralna skrb za bolesnike organizira u bolnicama i domovima za starije osobe, bilo službovanjem bolničkih kapelana, bilo službovanjem župnika i župnih vikara župa na čijemu su području te bolnice ili domovi. Prepoznaje se nužnost sustavnijega pristupa potrebama bolesnih i starijih osoba glede cjelovitije pastoralne skrbi za njih.
§ 1 Nadbiskupija će, u skladu sa svojim mogućnostima, i dalje tražiti prikladna rješenja za te potrebe, moleći suradnju svećenika redovnika, te uključujući u tu skrb - u onome što je moguće i što je u skladu s kanonskim odredbama - i stalne đakone, kao i kvalitetno osposobljene vjernike laike.
§ 2 Nadbiskupija će svećenicima koji preuzimaju službu kapelana u bolnicama, u domovima za stare i nemoćne i u sličnim ustanovama, omogućiti prikladnu formaciju, kako bi svojim služenjem mogli odgovoriti zahtjevnosti zadaća s kojima se susreću, imajući u vidu također duhovnu potporu tugujućima, ali i zdravstvenomu osoblju.
Slavlje bolesničkoga pomazanja
80. Brigu za bolesne, koju je od Gospodina primila kao zadaću, Crkva očituje i ispunja raznim oblicima pomoći bolesnima te zagovornom molitvom kojom ih prati, ali također svjedočeći „oživljujuću prisutnost Krista, koji je liječnik dušā i tijelā“, a koja je „osobito djelotvorna u sakramentima, a najizražajnije u euharistiji, kruhu koji se daje za život vječni“. Uz tu brigu Crkva ostaje vjerna i još jednomu Gospodinovu poslanju: „Boluje li tko među vama? Neka dozove starješine Crkve! Oni neka mole nad njim mažući ga uljem u ime Gospodnje, pa će molitva vjere spasiti nemoćnika; Gospodin će ga podići, i ako je sagriješio, oprostit će mu se“ (Jak 5, 14-15). Tu je zadaću i moć, koju prima od samoga Gospodina, Crkva utkala u sakramentalni oblik služenja spasenju ljudi.§ 1 Potiče se svećenike i druge odgovorne u službi poučavanja da na prikladan način govore o ljepoti i vrijednosti sakramenta bolesničkoga pomazanja kako bi se prevladala činjenica da dio vjernika umire bez sakramenata umirućih.
§ 2 Svećenici neka nastoje u vjernicima koji skrbe za bolesne, osobito među članovima obitelji, buditi odgovornost za duhovno zdravlje bolesnika, poučiti ih da zajedno s njima i za njih mole te da se potrude bolesniku omogućiti redovit pristup sakramentu pomirenja i svetu pričest, a kada se za to pokaže potreba, pozovu svećenika da bolesniku udijeli sakrament bolesničkoga pomazanja i popudbinu.
§ 3 Duhovna skrb za bolesne pripada redovitim zadaćama pastoralnoga djelovanja, pa neka svećenici na području svoje župe nastoje redovito posjećivati bolesnike u njihovim domovima, u domovima za stare i nemoćne, u bolnicama, a - kada se to ocijeni prikladnim - u crkvu će na zajedničko slavlje biti pozvani teži bolesnici s područja župe.
§ 4 Sveti sakrament pomazanja nemoćnika (unctio infirmorum), odnosno bolesnika, Crkva dijeli „onima koji su teško bolesni“, a njegov naziv ističe da se on ne daje samo onima koji se nalaze u krajnjoj životnoj pogibelji. Prikladno vrijeme za primanje ovoga sakramenta je već u trenutku kada vjernik „zbog bolesti ili starosti počinje biti u smrtnoj pogibelji“
§ 5 Sakrament bolesničkoga pomazanja može se podijeliti bolesniku, koji je za sakrament pravo raspoložen i prikladno pripravljen, također prije medicinskoga zahvata koji se poduzima uslijed koje opasne bolesti, kao i starijima kojima su snage znatno popustile, pa i kada nije posrijedi neka smrtno opasna bolest.
§ 6 Sakramentalno pomazanje bolesnika slobodno je podijeliti i krštenoj djeci koja su u smrtnoj pogibelji, kao i teško bolesnoj djeci, već „u dobi kada toliko razumiju da im ovaj sakrament može biti okrjepom“.
§ 7 Pomazanje bolesnika može se ponoviti ako bolesnik ozdravi te ponovno upadne u pogibeljno stanje ili nakon što ponovno teško oboli.
§ 8 Moguće je prirediti zajedničko slavlje sakramenta bolesničkoga pomazanja za veći broj bolesnika, osobito u hodočasničkim mjestima i svetištima, ili u drugim crkvama, osobito prije svetkovina, na Dan bolesnika te u vremena došašća i korizme. To će biti razborito prirediti u bolničkim kapelama ili crkvama. Ravnati slavljima na kojima se radi primanja svetoga pomazanja okupi veći broj vjernika povjerava se posvetiteljskoj službi dijecezanskoga biskupa. Stoga će se za takva slavlja donijeti detaljnije upute.
§ 9 U takvim slavljima neka se nastoji učiniti sve kako bi slavlje bilo pomno priređeno te kako bi bolesničkomu pomazanju pristupili samo oni koje liturgijske i druge crkvene odredbe naznačuju kao prikladne za primanje sakramenta. Jednako će se paziti da se izbjegnu sve opasnosti koje bi mogle zasjeniti istinu o naravi i učincima sakramenta, otklanjajući sva značenja koja nisu u skladu s crkvenim naukom.
§ 10 Zbog toga se ne drži prikladnim zajedničko slavljenje bolesničkoga pomazanja imati u redovitome ritmu župnoga pastorala, primjerice jedanput mjesečno.
§ 11 Ulje koje se rabi za bolesničko pomazanje mora u tu svrhu blagosloviti dijecezanski biskup ili onaj koji se s njime u pravu izjednačuje, a to se obično vrši u Misi posvete ulja na Veliki četvrtak. U slučaju potrebe ulje može blagosloviti svaki svećenik, ali ipak samo u slavlju sakramenta. U tome slučaju svećenik će blagosloviti toliko ulja koliko je potrebno za to slavlje, a što od blagoslovljenoga ulja preostane, na dostojan će se način spaliti.
§ 12 Rimska liturgijska tradicija marno čuva vrijednost pomazanja bolesnika blagoslovljenim uljem u sakramentalnome slavlju, a svi drugi oblici pomazanja bolesnika nedopušteni su i smatraju se protivnima duhu crkvene predaje, zato što mogu zasjeniti smisao i značenje sakramenta bolesničkoga pomazanja.
§ 13 Osim slavlja sakramenta bolesničkoga pomazanja, Crkva poznaje i razne blagoslove bolesnika, koji se slave prema Redu blagoslova iz Rimskoga obrednika te nije dopušteno miješati ili integrirati elemente iz tih dvaju slavlja, kako se ne bi zasjenio uzvišeni smisao sakramentalnoga slavlja.
§ 14 Druga liturgijska ili neliturgijska slavlja u kojima se moli za ozdravljenje ravnaju se prema Naputku o molitvama kojima se od Boga moli ozdravljenje, a koji je izdala Kongregacija za nauk vjere, kao i prema uputama Nadbiskupa.
pripremio: vlč. Tomislav Hačko
Foto: Rimski obrednik. Red bolesničkog pomazanja / TUZGN
Foto: Rimski obrednik. Red bolesničkog pomazanja / TUZGN