Riječ Svetog Oca
U apostolskoj pobudnici Evangelii gaudium pokušao sam opisati neke od njih (usp. brr. 52-75), ali prije svega sam pozvao na „evangelizaciju koja je kadra rasvijetliti nove načine odnosa s Bogom, drugima i okolinom, i koja pobuđuje temeljne vrijednosti. Nužno je doći tamo gdje se oblikuju nove priče i paradigme, doprijeti s Božjom riječju do najdubljih srži duše gradova“ (br. 74). Drugim riječima, Isusa se može naviještati samo življenjem u kulturi svoga vremena, imajući uvijek u srcu riječi apostola Pavla o sadašnjem vremenu: „Evo sad je vrijeme milosno, evo sad je vrijeme spasa“ (2 Kor 6, 2). Nema svrhe, dakle, suprotstavljati današnjici alternativne vizije iz prošlosti. Nije dovoljno, isto tako, samo ponavljati stečena vjerska uvjerenja koja, koliko god bila istinita, postaju apstraktna kako vrijeme prolazi. Istina ne postaje uvjerljivija zato što netko povisi glas kad je izgovara, nego zato što je posvjedočena životom.
Apostolska revnost nikada nije naprosto ponavljanje stečenog stila, nego svjedočanstvo da je Evanđelje živo ovdje za nas danas. Svjesni toga, na naše doba i našu kulturu gledamo, dakle, kao na dar. Oni nama pripadaju i evangelizirati ih ne znači izdaleka ih osuđivati, a ni stajati na balkonu i izvikivati Isusovo ime, nego izići na ulice, ići tamo gdje ljudi žive, posjećivati mjesta gdje ljudi pate i trpe, gdje rade, uče i razmišljaju, nastanjivati raskrižja na kojima ljudi dijele ono što ima smisao za njihove živote. To znači biti, kao Crkva, „kvasac dijaloga, susreta, jedinstva. Uostalom, same naše formulacije vjere plod su dijaloga i susreta različitih kultura, zajednica i instanci. Ne smije nas biti strah dijaloga: štoviše, upravo sučeljavanje i kritika pomažu nam sačuvati teologiju od toga da se ne pretvori u ideologiju” (Govor na V. nacionalnom kongresu Crkve u Italiji, Firenca, 10. studenog 2015.).
29.11.2023
Prizor koji nam se u tekstu stavlja pred oči jest onaj kraljevske dvorane u kojoj Isus, „Sin Čovječji“ (r. 31), sjedi na prijestolju. Svi su narodi sabrani pred njim, a među njima se ističu „blagoslovljeni“ (r. 34), prijatelji Kralja. Ali tko su oni? Što je to posebno kod ovih prijatelja u očima njihova Gospodina? Prema svjetskim kriterijima, kraljevi prijatelji trebali bi biti oni koji su mu dali bogatstva i moć, koji su mu pomogli osvojiti teritorije, pobjeđivati u bitkama, koji su ga učinili velikim među ostalim vladarima ili, možda, „zvijezdom“ s naslovnica ili na društvenim mrežama, a on bi im trebao reći: „Hvala vam, jer ste me učinili bogatim i slavnim, onim kojem se zavidi ili koji drugima ulijeva strah u kosti“. To je prema mjerilima svijeta.
Prema Isusovim pak kriterijima, prijatelji su drugi: oni koji su mu služili u najslabijima. To je zato što je Sin Čovječji potpuno drugačiji Kralj, koji siromahe naziva „braćom“, koji se poistovjećuje s gladnima, žednima, strancima, bolesnima, zatvorenicima, i kaže: „što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!“ (r. 40). On je Kralj osjetljiv na problem gladi, na potrebu za domom, bolest i tamnicu (usp. rr. 35-36): sve su to stvarnosti koje su nažalost uvijek vrlo aktualne. Naše ulice vrve gladnima, beskućnicima, često slabo odjevenima: susrećemo ih svaki dan. Pa i što se tiče bolesti i zatvora, svi znamo što znači biti bolestan, činiti pogreške i snositi za njih posljedice.
26.11.2023
Nakon što smo prošli put vidjeli da je kršćanski navještaj radost, danas ćemo se zadržati na drugom vidu: on je za sve, kršćanski navještaj je radost za sve. Kad se istinski susretnemo s Gospodinom Isusom, udivljenost tim susretom prožme naše živote i traži da se prenosi dalje drugima. To je ono što On želi: da njegovo Evanđelje bude za sve. U njemu je, naime, jedna „humanizirajuća snaga“, ispunjenje života koji je određen za svakog muškarca i svaku ženu, jer Krist se za sve rodio, umro i uskrsnuo. Za sve: nitko nije isključen iz toga.
U Evangelii gaudium čitamo: „Svi imaju pravo primiti evanđelje. Kršćani imaju zadaću naviještati ga ne isključujući nikoga, ne kao oni koji nameću novu obvezu, nego kao oni koji dijele jednu radost, ukazuju na obzor ljepote i koji pozivaju druge na bogatu gozbu. Crkva ne raste kroz prozelitizam, već ‘privlačnošću’“ (br. 14). Braćo, sestre, postanimo svjesni toga da smo u službi sveopće određenosti Evanđelja, ono je za sve; i ističimo se svojom sposobnošću da iziđemo izvan sebe samih – navještaj, da bi bio pravi navještaj, mora izići iz ljušture vlastitog egoizma – i sposobnošću da nadiđemo svaku granicu. Kršćani se sastaju na prostoru ispred crkve više nego u sakristiji, te obilaze „trgove gradske i ulice“ (Lk 14, 21).
22.11.2023
Ponekad izađete navečer van s prijateljima i, ako je mrak, uzmete svoje pametne telefone i upalite svjetiljku da svijetli. Na velikim koncertima tisuće vas pomiču te moderne svjetiljke u ritmu glazbe, stvarajući sugestivno ozračje. Noću nam svjetlost pomaže vidjeti stvari na nov način, a čak se i u tami vide obrisi dimenzija ljepote. Tako je i sa svjetlom nade koje je Krist. Po njemu, po njegovu uskrsnuću, naši su životi obasjani svjetlom. S njim sve vidimo u novom svjetlu.
Priča se da, kad bi ljudi pristupali svetom Ivanu Pavlu II. kako bi mu govorili o nekom problemu, prvo što bi ih pitao bilo je: »Kako to izgleda u svjetlu vjere?« Pogled obasjan nadom čini i to da stvari izgledaju u drugačijem svjetlu. Stoga vas pozivam da usvojite to gledište u svom svakodnevnom životu. Kršćanin prodahnut Božjom nadom ispunjen je drugom radošću, radošću koja dolazi iznutra. Izazova i teškoća ima i uvijek će ih biti, ali ako nas resi nada “puna vjere”, hvatamo se u koštac s njima svjesni da oni nemaju posljednju riječ, a mi sami postajemo mala baklja nade za druge.
21.11.2023
Eto zašto nesretan kršćanin, tužan kršćanin, nezadovoljan kršćanin ili, još gore, ogorčen i mrzovoljan kršćanin nije vjerodostojan. Takav će govoriti o Isusu ali mu nitko neće vjerovati! Jednom mi je prilikom neka osoba, govoreći o tim kršćanima, rekla: „To su kršćani tupog izraza lica!“, to jest ne izražavaju ništa, takvi su, a radost je bitna. Bitno je budno paziti na svoje osjećaje. U evangelizaciji je na djelu besplatnost, zato što proizlazi iz punine, a ne iz pritiska. A kad se provodi evangelizaciju – želi se to činiti ali se u tome ne uspijeva – na temelju ideologija, to nije evangelizacija, to nije evanđelje. Evanđelje nije ideologija: Evanđelje je navještaj, navještaj radosti. Sve ideologije su hladne. Evanđelje ima toplinu radosti. Ideologije se ne znaju smijati, Evanđelje je pak osmijeh, izmamljuje ti osmijeh na lice zato što ti Radosnom viješću dotiče dušu.
15.11.2023
Ako pogledamo sebe vidjet ćemo da i nama u našemu životu prijeti ista opasnost: danas se mnogo pažnje pridaje vanjštini, važno je dobro se brinuti oko svog izgleda i ostaviti dobar dojam na druge. Ali Isus kaže da je životna mudrost negdje drugdje: u brizi oko onoga što se ne vidi, ali je važnije, a to je posvećivati brigu svome srcu. Briga oko unutarnjeg života. To znači znati stati i slušati svoje srce kako bismo bdjeli na svojim mislima i osjećajima. Koliko puta ne znamo što se dogodilo u našem srcu toga dana. Što se događa u srcu svakog od nas? Mudrost znači ostaviti prostora za tišinu, kako bismo znali slušati sebe i druge. To znači znati odreći se malo vremena provedenog pred zaslonom telefona i gledati svjetlo u očima drugih ljudi, u svom srcu, u Božjem pogledu na nas. To znači ne dati se zarobiti aktivizmom, nego posvetiti vrijeme Gospodinu, slušanju njegove riječi.
12.11.2023
Među mnogim svjedocima strasti prema naviještanju evanđelja, tim oduševljenim vjerovjesnicima, danas predstavljam lik Francuskinje iz dvadesetog stoljeća, časne službenice Božje Madeleine Delbrêl. Rođena 1904. i umrla 1964., bila je socijalna radnica, spisateljica i mističarka te je više od trideset godina živjela u siromašnoj i radničkoj periferiji Pariza. Očarana susretom s Gospodinom, napisala je: „Jednom kad smo upoznali Božju riječ, nemamo je pravo ne primiti; jednom primljenu, nemamo pravo ne dopustiti da se uosobi u nama; jednom uosobljenu u nama nemamo je pravo zadržati za sebe: od tog trenutka pripadamo onima koji je čekaju“ (La santità della gente comune [Svetost običnih ljudi], Milano, 2020., 71). Baš je lijepo to što je napisala…
08.11.2023
Razlika između govorenja i činjenja. Tim učiteljima u Izraelu, koji hoće poučavati druge Božjoj riječi i traže da ih se poštuje kao hramske autoritete, Isus predbacuje dvoličnost njihova života: propovijedaju jedno, a onda žive drugo. Te Isusove riječi podsjećaju na riječi prorokâ, posebno Izaije: „Ovaj mi narod samo ustima pristupa i samo me usnama časti, a srce mu je daleko od mene“ (Iz 29, 13). To je opasnost na koju treba budno paziti: dvoličnost srca. I nama prijeti ta opasnost: ta dvoličnost srca koja dovodi u opasnost autentičnost našeg svjedočanstva i našu vjerodostojnost kao ljudi i kao kršćana.
Zbog naše krhkosti, svi mi doživljavamo stanovitu nepodudarnost između onoga što govorimo i onoga što činimo; ali nešto je sasvim drugo imati dvostruko srce, živjeti s „jednom nogom u dvije cipele“, i u tome ne vidjeti ništa sporno. Osobito kad smo pozvani – u životu, društvu ili Crkvi – imati odgovornu ulogu, zapamtimo ovo: „ne“ dvoličnosti! Za svećenika, pastoralnog djelatnika, političara, učitelja ili roditelja uvijek vrijedi ovo pravilo: ono što govoriš, ono što drugima propovijedaš, moraš prvo ti sam predano živjeti. Da bismo bili autoritativni učitelji, najprije moramo biti vjerodostojni svjedoci.
05.11.2023
Svetost je, dakle, dar koji se nudi svakome za sretan život. A koja je naša prva reakcija kada dobijemo od nekog dar? Upravo to da nas to usrećuje, zato što to znači da nas netko voli, a dar svetosti čini nas sretnima jer nas Bog ljubi. Ali svaki dar, međutim, treba prihvatiti. On sa sobom nosi odgovornost odgovora, jedno „hvala“. Ali kako se iskazuje tu zahvalnost? To je poziv na zalaganje da ne bude protraćen. Svi mi krštenici primili smo isti poziv, a to je „živeći držati i usavršiti svetost koju smo primili“ (Lumen gentium, 40). Zato kažemo – i to je druga značajka – da je svetost također hod, put koji valja prolaziti zajedno, pomažući jedni druge, ujedinjeni sa suputnicima vrsnim u svladavanju svih uspona, a to su sveci.
01.11.2023
A sad malo o drugom vidu koji proizlazi iz zapovijedi ljubavi. On povezuje ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu: to znači da, ljubeći svoju braću, odražavamo, poput zrcala, Očevu ljubav. Odražavati Božju ljubav, to je bît; ljubiti njega, kojega ne vidimo, preko brata kojega vidimo (usp. 1 Iv 4, 20). Jednog je dana sveta Terezija iz Kolkate, na pitanje novinara zavarava li samu sebe da će onim što čini promijeniti svijet, odgovorila: „Nikada nisam mislila da bih mogla promijeniti svijet! Samo sam nastojala biti kap čiste vode u kojoj će se moći zrcaliti Božja ljubav“ (Tiskovna konferencija prigodom dodjele Nobelove nagrade za mir, 1979.). Eto kako je ona, tako mala, mogla činiti tako veliko dobro: odražavajući, kao kaplja, Božju ljubav. I ako nam ponekad, promatrajući nju i druge svece, dođe da pomislimo da su neponovljivi heroji, sjetimo se te male kapi: ljubav je kap koja može promijeniti mnogo toga. A kako se to čini? Tako da se učini prvi korak, uvijek. To ponekad nije lako učiniti prvi korak, zaboraviti neke stvari… učiniti prvi korak. Učinimo to! To je kap: učiniti prvi korak.
29.10.2023
