Riječ Svetog Oca
Draga braćo i sestre, Ivan nas svojim „alergijskim reakcijama“ potiče na razmišljanje. Nismo li i mi ponekad pomalo nalik tim farizejima? Možda gledamo druge s visoka, misleći da smo bolji od njih, da držimo život u svojim rukama, da ne trebamo svaki dan Boga, Crkvu, braću i sestre, a zaboravljamo da samo u jednom slučaju smijemo drugoga gledati odozgo prema dolje: kad mu treba pomoći da ustane, samo tada, ni u jednom drugom slučaju nije dopušteno gledati s visoka. Možda čak mislimo da smo bolji od drugih, da ne trebamo svaki dan Crkvu. Došašće je milosno vrijeme da skinemo sa sebe maske – svaki ih od nas ima, svaki ih od nas ima – i stanemo u red s poniznima, da se oslobodimo preuzetnosti u kojoj mislimo da smo sami sebi dovoljni, da odemo ispovjediti svoje grijehe, one skrivene, i prihvatimo Božje oproštenje, da se ispričamo onima koje smo uvrijedili. Tako započinje novi život. A put je samo jedan – poniznost: očistiti se od osjećaja nadmoći, formalizma i licemjerja, kako bismo u drugima gledali braću i sestre, grešnike kao što smo i mi sami, a u Isusu vidjeli Spasitelja koji dolazi radi nas, ne radi drugih, nego radi nas, onakvih kakvi jesmo, s našim siromaštvom, bijedama i manama, prije svega s našom potrebom da nas se pridigne, da nam se oprosti i da nas se spasi. 04.12.2022
Nastavljajući naše razmišljanje o razlučivanju, a osobito o duhovnom iskustvu zvanom „utjeha“, o kojem smo govorili prošle srijede, zapitajmo se: kako prepoznati istinsku utjehu? To je vrlo važno pitanje za dobro razlučivanje, kako se ne bismo dali zavesti na krivi trag u traženju našeg pravog dobra.
Neke od kriterija možemo naći u odlomku iz Duhovnih vježbi svetoga Ignacija Loyolskog. „Treba da dobro pazimo – kaže sveti Ignacije – na slijed misli; pa ako su početak i sredina i svršetak u svemu dobri, skloni svakom dobru ili onome što je u svemu dobro: to je znak dobra anđela. No ako misli koje nam dolaze završe nečim što je zlo, ili što rastresa dušu, ili što je manje dobro negoli je ono što je duša na početku bila poduzela da će učiniti; ili je čini mlitavom, uznemiruje je ili uzburkava, otimajući joj mir i pokoj što ga je prije uživala, to je jasan znak da to dolazi od zla duha, neprijatelja našeg napretka i vječnog spasenja“ (br. 333). I to je istina: postoji prava utjeha, ali postoje također utjehe koje nisu prave. Zato treba dobro razumjeti put utjehe: kako se odvija i gdje me vodi? Ako me vodi do nečega što ne pristaje, što nije dobro, tada utjeha nije prava, to je „mućak“, recimo to tako. 30.11.2022
U Evanđelju današnje liturgije slušamo divno obećanje koje nas uvodi u vrijeme došašća: „Gospodin vaš dolazi“ (Mt 24, 42). To je temelj naše nade, to je ono što nas drži i u najtežim i najbolnijim trenucima našega života: Bog dolazi. Bog je blizu i dolazi. Nemojmo to nikada zaboraviti! Gospodin uvijek dolazi, Gospodin nas pohodi, Gospodin nam je blizu i ponovno će doći na kraju vremena da nas primi u svoj zagrljaj. Dok slušamo te riječi zapitajmo se: kako Gospodin dolazi? I još, kako ga prepoznati i dočekati? Zadržimo se kratko na ta dva pitanja.
Prvo pitanje: kako Gospodin dolazi? Mnogo smo puta čuli kako se govori da je Gospodin prisutan na našem putu, da nas prati i govori nam. Ali možda, rastreseni kakvi već jesmo mnogim stvarima, ta istina za nas ostaje samo teorijska; dà, znamo da Gospodin dolazi ali se to ne vidi u našemu životu ili pak zamišljamo da Gospodin dolazi u blještavilu, možda kroz neki čudesni znak. Isus, međutim, kaže da će biti „kao u dane Noine“ (usp. r. 37). A što su činili u Noino vrijeme? Jednostavno obične i svakodnevne životne stvari: „jeli [su] i pili, ženili se i udavali“ (r. 38). Imajmo ovo na umu: Bog je na skriven način prisutan u našem životu, uvijek je tu, skriva se u najobičnijim i najredovitijim situacijama našega života. On ne dolazi u izvanrednim događajima, već u svakidašnjici, očituje se u svakodnevnim stvarima. On je tu, u našem svakodnevnom radu, u slučajnom susretu, u licu osobe koja je u potrebi, pa i kad prolazimo kroz dane obavijene sivilom i monotonijom, upravo tu je Gospodin, koji nas zove, govori nam i nadahnjuje naše djelovanje. 27.11.2022
Nastavljamo kateheze o razlučivanju duha: kako razabrati ono što se događa u našem srcu, u našoj duši. Nakon što smo razmotrili neke vidove duhovne suhoće – onu tamu duše – danas ćemo govorit o utjesi, što bi bila svjetlost duše, i koja je još jedan važan element za razlučivanje, koji ne treba uzimati zdravo za gotovo, jer može stvoriti nesporazume. Moramo shvatiti što je utjeha, jednako kao što smo pokušali shvatiti što je duhovna suhoća.
Što je duhovna utjeha? To je iskustvo nutarnje radosti, koje omogućuje vidjeti Božju prisutnost u svemu; ona jača vjeru i nadu, kao i sposobnost činiti dobro. Osoba koja ima utjehu u svome životu ne predaje se pred teškoćama, jer doživljava mir koji je jači od kušnje. Riječ je, dakle, o velikom daru za duhovni život i za život u cjelini. Treba živjeti tu nutarnju radost. 23.11.2022
Poseban pozdrav i zagrljaj želim uputiti mladima – hvala vam što ste danas došli u velikom broju! Od prošle se godine Svjetski dan mladih u partikularnim Crkvama slavi upravo na svetkovinu Krista Kralja. Tema, ista kao i za sljedeći Svjetski dan mladih u Lisabonu, na koji vas ponovno pozivam da sudjelujete, glasi „Usta Marija i pohiti“ (Lk 1, 39). Gospa je to učinila kad je bila mlada i govori nam da se tajna mladosti krije upravo u ta dva glagola, ustati i poći. Volim zamišljati Majku Božju koja hita, koja „usta i pohiti“ i mnogo puta kad Gospu molim za nešto kažem: „Požuri, Marijo, riješiti taj problem!“. Ustati i poći: ne stajati nepomično i razmišljati o sebi samima, trateći svoj život na traženje udobnosti ili onoga što je posljednji krik mode, već stremiti k visinama, pokrenuti se s mjesta, oslobodite se svojih strahova i pružiti ruku onima koji su u potrebi. Danas su nam potrebni istinski „transgresivni“ mladi ljudi, nekonformisti, koji nisu robovi mobilnih uređaja, nego poput Marije mijenjaju svijet, donoseći Isusa drugima, brinući se za druge, gradeći bratske zajednice s drugima, ostvarujući snove mira!
20.11.2022
U tome smislu duhovno stanje koje nazivamo duhovna suhoća, kad je u duši sve mračno, tužno, to stanje duhovne suhoće također može biti prilika za rast. Naime, ako nema malo nezadovoljstva, zdrave tuge, zdrave sposobnosti da živimo u samoći, da budemo sami sa sobom bez bježanja, u opasnosti smo da uvijek ostanemo na površini stvari i nikada ne uđemo u doticaj sa središtem našeg postojanja. Duhovna suhoća uzrokuje „potres u duši“, kad je čovjek tužan duša mu je sva nekako uzdrmana, potresena. Ona nas drži budnima, potiče budnost i poniznost i štiti nas od vihora hirovitosti. To su nezaobilazni uvjeti za napredovanje u životu općenito, pa tako i u duhovnom životu. Potpuno, ali „sterilno“ spokojstvo, bez osjećaja, kad postane kriterij izborâ i ponašanjâ, čini nas bezdušnima. Mi naprosto ne možemo zanemariti osjećaje: ljudi smo i osjećaj je dio naše ljudskosti; ako ne razumijemo osjećaje postajemo bezdušni, ako ne živimo osjećaje bit ćemo također ravnodušni na tuđu patnju i nesposobni prihvatiti našu vlastitu. 16.11.2022
Današnje nas Evanđelje vodi u Jeruzalem, na najsvetije mjesto: u Hram. Ondje, oko Isusa, neki ljudi govore o veličanstvenosti te velebne građevine, „kako ga resi divno kamenje“ (Lk 21, 5). Ali Gospodin kaže: „Doći će dani u kojima se od ovoga što motrite neće ostaviti ni kamen na kamenu nerazvaljen“ (r. 6). Zatim postaje još oštriji, objašnjavajući kako se u povijesti gotovo sve ruši: bit će, kaže, revolucija i ratova, potresa i gladi, kuga i progona (usp. rr. 9-17). Kao da kaže: ne smijemo se previše pouzdavati u zemaljske stvarnosti koje prolaze. To su mudre riječi, koje nas ipak mogu pomalo ogorčiti: već ionako mnoge stvari naopako, zašto Gospodin također drži takve negativne govore? No, On u stvari cilja na nešto drugo: pružiti nam dragocjeno učenje, to jest izlaz iz sve te nesigurnosti. A koji je to izlaz? Kako možemo izići iz te stvarnosti koja prolazi i prolazi i neće je više biti? 13.11.2022
Braćo i sestre, zavirimo u svoju nutrinu i zapitajmo se: jesmo li mi graditelji mira? Tamo gdje živimo, studiramo i radimo, unosimo li napetost, riječi koje ranjavaju, ogovaranja koja truju, polemike koje dijele? Ili utiremo put miru: opraštamo li onima koji su nas uvrijedili, brinemo li se za one na rubu društva, iscjeljujemo li neku nepravdu pomažući onima koji imaju manje? To se zove graditi mir.
Može se, međutim, postaviti posljednje pitanje, koje vrijedi za svako blaženstvo: isplati li se tako živjeti? Nije li to gubitnički? Isus nam daje odgovor na to: mirotvorci „će se sinovima Božjim shvati“ (Mt 5, 9): svijetu se njihov život čini nepriličnim, jer ne popuštaju logici moći i prevlasti, no, u Nebu oni će biti najbliži Bogu, najsličniji Njemu. Ali zapravo i ovdje na zemlji oni koji su zastranili ostaju praznih ruku, a pobjeđuju oni koji ljube sve i nikoga ne povrjeđuju: kao što kaže Psalam, „mirotvorac će imati potomstvo“ (usp. Ps 37, 37).
01.11.2022
Zakejev pogled. On je carinik, odnosno jedan od onih Židova koji su skupljali poreze u ime rimskih vladara – izdajnik domovine – i okorištavali se tim svojim položajem. Zbog toga je Zakej bio bogat, svi su ga mrzili i upirali prst u nj kao u grešnika. U tekstu se kaže da „je bio niska stasa“ (r. 3) i time se možda aludira i na njegovu unutarnju niskost, na njegov osrednji, nepošten život čovjeka uvijek spuštena pogleda. No, važno je da je bio malen. Pa ipak, Zakej želi vidjeti Isusa. Nešto ga tjera na to da ga vidi, „Potrča naprijed – kaže se u Evanđelju – pope se na smokvu da ga vidi jer je onuda imao proći“ (r. 4). Penje se na smokvu: Zakej, koji je nad svime imao vlast, ispada smiješan, ide putem podsmijeha da vidi Isusa. Pomislimo što bi se dogodilo, na primjer, da se neki ministar ekonomije uzvere na stablo da vidi nešto: riskirao bi da mu se drugi podruguju. I Zakej je riskirao da mu se drugi podruguju kako bi vidio Isusa, ispao je smiješan. U svojoj niskosti, Zakej osjeća potrebu potražiti drugi pogled, Kristov pogled. Još ga ne poznaje, ali čeka da ga netko oslobodi njegova – moralnog niskog – stanja, da ga izvuče iz kaljuže u kojoj se nalazi. To je temeljno: Zakej nas uči da u životu nikad sve nije izgubljeno. Molim vas, nikada nije izgubljeno, nikada! Uvijek možemo napraviti mjesta želji da počnemo ispočetka, da krenemo iznova, da se obratimo. I to je ono što čini Zakej. 30.10.2022
Nitko ne voli biti očajan i tužan. Svi bismo htjeli život koji je uvijek radostan, veseo i ispunjen. No, osim što to nije moguće – jer to i nije moguće – ne bi bilo ni dobro za nas. Naime, promjena u životu okrenutom porocima može krenuti od situacije tuge, grižnje savjesti zbog onoga što je učinjeno. Vrlo je lijepa etimologija te riječi, „grižnja savjesti“, svi smo je upoznali. Grižnja savjesti, to je doslovno kad te savjest grize, kad ti ne da mira. Alessandro Manzoni, u Zaručnicima, dao nam je sjajan opis grižnje savjesti kao prilike za promjenu vlastitog života. Riječ je o poznatom razgovoru između kardinala Federica Borromea i Bezimenog, koji nakon jedne strašne noći dolazi sav shrvan kardinalu, koji mu se obraća iznenađujućim riječima: „’Vi mi nosite dobru vijest i puštate me da je tako žudno čekam?’ ‘Dobru vijest, ja? – reče ovaj drugi. ‘Pakao mi je u srcu […]. Recite mi, ako znate, koja je to dobra vijest’. ‘Ta da je Bog dotaknuo vaše srce i želi vas učiniti svojim’, mirno je odgovorio kardinal“ (pogl. XXIII.). Bog dotiče srce i u nutrini ti se zbiva nešto, obuzme te tuga, grižnja savjesti zbog neke stvari, i to je poziv da se krene jednim putem. Čovjek Božji zna proniknuti ono što se odigrava duboko u srcu.
26.10.2022
