Riječ Svetog Oca

Naša je povijest čvrsto u Božjim rukama

Ne boj se. Isus najprije ohrabruje učenike. Upravo im je završio besjedu o Očevoj brizi punoj ljubavi i brižnosti, koji brine o ljiljanima u polju i pticama nebeskim, te dakle još više o svojoj djeci. Stoga se ne smijemo brinuti i uznemirivati: naša je povijest čvrsto u Božjim rukama. Ohrabruje nas taj Isusov poziv da se ne bojimo. Ponekad se, naime, osjećamo zarobljeni u osjećaj nepovjerenja i tjeskobe: to je strah da nećemo uspjeti, da nećemo biti priznati i voljeni, da nećemo uspjeti ostvariti svoje planove, da nikada nećemo biti sretni i tako dalje. I onda se trsimo svim silama pronaći rješenja, pronaći neki prostor u kojem ćemo se izdvajati od drugih, gomilati dobra i bogatstvo, steći sigurnosti, i kako završimo? Na kraju živimo u stalnoj tjeskobi i zabrinutosti. Isus nas, međutim, umiruje: ne bojte se! Uzdajte se u Oca, koji vam želi dati sve što vam je zapravo potrebno. Već vam je dao svojega Sina, svoje Kraljevstvo, i uvijek vas prati svojom providnošću, brinući se za vas svaki dan. Ne boj se: to je sigurnost uz koju se srce veže. Ne boj se: srce vezano uz tu sigurnost. Ne boj se.

Apostolsko putovanje u Kanadu

Želim s vama danas podijeliti neka razmišljanja o apostolskom putovanju u Kanadu na kojem sam boravio prethodnih dana. Bilo je to putovanje drugačije od ostalih. Naime, glavni motiv bio je susresti se s starosjedilačkim stanovništvom kako bih im izrazio svoju blizinu i svoju bol i zamolio oproštenje – zamolio oproštenje – za zlo koju su im nanijeli oni kršćani, uključujući mnoge katolike, koji su u prošlosti surađivali u politikama prisilne asimilacije i oslobođenja koje su provodile vlade toga doba.

U tome smislu, u Kanadi je pokrenut proces kojim se želi ispisati novu stranicu hoda koji Crkva već neko vrijeme čini zajedno s domorodačkim narodima. I samo geslo putovanja, „Hodimo zajedno“, pomalo to objašnjava. Put je to pomirenja i ozdravljenja, koji pretpostavlja poznavanje povijesti, slušanje preživjelih, osvješćivanje i iznad svega obraćenje, promjenu mentaliteta. Taj dublji uvid pokazuje da su, s jedne strane, neki muškarci i žene u Crkvi bili među najodlučnijim i najhrabrijim zagovarateljima dostojanstva autohtonih naroda, stajući u njihovu obranu i pridonoseći poznavanju njihovih jezika i kultura; ali je, s druge strane, bilo i onih koji su sudjelovali u programima za koje danas shvaćamo da su neprihvatljivi i protive se evanđelju. I zato sam otišao u ime Crkve zamoliti za oproštenje.

Pohlepa je zlo koje uništava čovjeka

U Evanđelju današnje liturgije neki čovjek upućuje Isusu ovu molbu: „Učitelju, reci mome bratu da podijeli sa mnom baštinu“ (Lk 12, 13). To je vrlo česta situacija, slični problemi su i dalje na dnevnom redu: kolika braća i sestre, koliki članovi iste obitelji se, nažalost, prepiru i možda više jedni s drugima ni ne razgovaraju, a sve zbog nasljedstva!

Odgovarajući tome čovjeku, Isus ne ulazi u pojedinosti, nego ide u samu srž podjela uzrokovanih posjedovanjem stvari, te jasno kaže: „Klonite se i čuvajte svake pohlepe“ (r. 15). Što je pohlepa? To je neobuzdana lakomost za dobrima, stalna želja za bogaćenjem. To je bolest koja uništava ljude, jer glad za posjedovanjem stvara ovisnost. Pogotovo onaj tko ima mnogo nikad nije zadovoljan: uvijek želi više, i to samo za sebe. Ali tako više nije slobodan: navezan je, rob onoga što mu je paradoksalno moralo poslužiti da živi slobodno i radosno. Umjesto da se služi novcem, postaje sluga novca. Ali pohlepa je opasna bolest i za društvo: zbog nje smo danas došli do drugih paradoksa, do nepravde kakve nikad ranije u povijesti nije bilo, gdje nekolicina ima mnogo, a mnogi malo. Pomislimo također na ratove i sukobe: želja za dobrima i bogatstvom je gotovo uvijek uključena. Koliki se samo interesi kriju iza rata! Jedan od njih je svakako trgovina oružjem. Ta je trgovina sablazan s kojim se ne možemo i ne smijemo pomiriti.

Isusova riječ je "bolji dio" koji je izabrala Marija

Evanđelje liturgije ove nedjelje donosi nam živopisnu domaću sliku s Martom i Marijom, dvjema sestrama koje pružaju Isusu gostoprimstvo u svom domu (usp. Lk 10, 38-42). Marta se odmah laća posla da se pokaže gostoljubivom domaćicom prema gostima, dok Marija sjeda do Isusovih nogu da ga sluša. Tada se Marta obraća Učitelju i traži od njega da kaže Mariji da joj pomogne. Martina se pritužba ne čini neumjesnom; naprotiv, osjećamo da joj trebamo dati za pravo. Pa ipak, Isus joj odgovara: „Marta, Marta! Brineš se i uznemiruješ za mnogo, a jedno je potrebno. Marija je uistinu izabrala bolji dio, koji joj se neće oduzeti“ (Lk 10, 41-42). To je odgovor koji iznenađuje. Ali Isus mnogo puta stubokom preokreće naš način razmišljanja. Zapitajmo se, dakle, zašto Gospodin, premda cijeni Martinu velikodušnu brigu, kaže da se Marijinu stavu ima dati prednost.

Osluhni glas stvorenog svijeta

“Osluhni glas stvorenog svijeta” tema je i poziv ovogodišnjeg Vremena stvorenog. To ekumensko razdoblje započinje 1. rujna Svjetskim danom molitve za brigu o stvorenom svijetu, a završava 4. listopada svetkovinom sv. Franje. Za sve kršćane to je posebno vrijeme zajedničke molitve i brige za naš zajednički dom. Izvorno nadahnuto od Carigradskog ekumenskog patrijarhata, to je razdoblje prilika koja nam se pruža da njegujemo naše “ekološko obraćenje”, obraćenje koje je sveti Ivan Pavao II. potaknuo kao odgovor na “ekološku katastrofu” koju je sveti Pavao VI. nagovijestio već 1970. godine. [1]

Ako ga naučimo slušati, u glasu stvorenog svijeta opažamo neku vrstu disonance. S jedne je strane to nježna pjesma hvale Gospodinu i Stvoritelju, a s druge gorki vapaj koji se tuži na loše postupanje nas ljudi.

Vidjeti i suosjećati poput dobrog Samarijanca

Evanđelje današnje liturgije donosi prispodobu u dobrom Samarijancu (usp. Lk 10, 25-37); svi je znamo. U pozadini je cesta koja se od Jeruzalema spušta prema Jerihonu, na kojoj leži čovjek kojeg su razbojnici pretukli na smrt i opljačkali. Svećenik u prolazu ga vidi, ali ne staje, prolazi dalje; isto tako i levit, odnosno hramski službenik. „Neki Samarijanac – kaže se u Evanđelju – putujući dođe do njega, vidje ga, sažali se“ (r. 33). Ne zaboraviti te riječi: „sažali se“; to je ono što Bog osjeća svaki put kad vidi da smo u nekom problemu, da smo u grijehu, u bijedi: „sažali se“. Evanđelistu je stalo istaknuti da je putovao. Taj Samarijanac, dakle, iako ima svoje planove i pred njim je dalek put do cilja, ne nalazi izgovore i dopušta da mu zaokupi pažnju ono što se događa na putu. Razmislimo o tome: ne uči li nas Gospodin upravo tome? Gledati daleko naprijed, na konačan cilj, a pritom pomno paziti na korake koje nam valja poduzeti, ovdje i sada, da bi se k njemu prispjelo.

Znakovito je da se prve kršćane nazivalo „učenicima Puta“ (usp. Dj 9, 2), to jest hoda. Vjernik je, naime, vrlo sličan Samarijancu: on je na putu, putnik baš kao i on. Zna da nije osoba koja se skrasila na jednome mjestu i ispunila sve svoje težnje i snove, nego je „nemirna duha“, želi učiti svaki dan, slijedeći Gospodina Isusa koji je rekao: „Ja sam Put i Istina i Život“ (Iv 14, 6). Kristov učenik ide za njim i tako postaje „učenik Puta“. Ide za Gospodinom, koji ne provodi život u sjedenju, nego je uvijek u pokretu: putom susreće ljude, liječi bolesne, obilazi sela i gradove. Tako je činio Gospodin, uvijek na putu.

Svjedočenje bratske ljubavi – temelj evangelizacijskog poslanja

U Evanđelju liturgije ove nedjelje čitamo da „odredi Gospodin drugih sedamdesetdvojicu učenika i posla ih po dva pred sobom u svaki grad i u svako mjesto kamo je kanio doći“ (Lk 10, 1). Šalje po dvojicu učenika, ne jednog po jednog. Moglo bi se činiti da ići u misiju udvoje, s praktične strane, nosi više teškoća nego prednosti. Postoji opasnost da se to dvoje ne slažu, da imaju različit ritam hodanja, da se jedan od njih umori ili razboli tijekom puta, prisiljavajući tako drugoga da se zaustavi. Naprotiv, kada je čovjek sam, čini se da putovanje postaje brže i bez zapreka i zastoja. No, Isus ne misli tako: pred sobom ne šalje pojedince, nego učenike koji idu po dva. Zapitajmo se: koji je razlog ovakvom Gospodinovu izboru?

Zadatak učenikâ je ići ispred Učitelja u sela i pripremati narod da dočeka Isusa; i upute koje im On daje ne odnose se toliko na to što trebaju reći, koliko na to kakvi trebaju biti: ne na „libreto“ koji im valja izgovoriti, to ne; nego na svjedočanstvo života, svjedočanstvo koje treba pružiti, više nego riječi koje treba izreći. On ih opisuje kao radnike: to jest, pozvani su raditi, evangelizirati svojim ponašanjem. I prva konkretna radnja kojom učenici ostvaruju svoje poslanje je upravo ona da idu po dvojica. Oni nisu “slobodni strijelci”, propovjednici koji ne znaju drugome dati riječ. Prije svega sâm život učenika naviješta evanđelje: njihovo znanje kako da budu zajedno, njihovo međusobno poštovanje, njihov nedostatak želje da pokažu da su sposobniji od drugih, jednodušno pozivanje na jedinoga Učitelja.

Cjeloživotna škola evanđelja

Evanđelje današnje liturgije, svetkovine svetih zaštitnika Rima, donosi riječi koje Petar upućuje Isusu: „Ti si Krist, Sin Boga živoga“ (Mt 16, 16). To je ispovijed vjere, koju Petar ne izriče na temelju svog ljudskog shvaćanja, nego zato što mu ju je nadahnuo Bog Otac (usp. r. 17). Za ribara Šimuna, zvanog Petar, bio je to početak putovanja: morat će, naime, proći mnogo vremena prije nego što značenje tih riječi uđe do kraja u njegov život, cijelog ga obuzimajući. Postoji „pripravništvo“ vjere, koje su prošli i sami apostoli Petar i Pavao, slično kao i svaki od nas. I mi vjerujemo da je Isus Mesija, Sin Boga živoga, ali treba vremena, strpljenja i mnogo poniznosti da bismo svojim načinom razmišljanja i djelovanja potpuno prionuli uz evanđelje.

Činiti dobro poradi služenja, a ne zato da nam drugi plješću

Evanđelje liturgije ove nedjelje govori nam o jednom zaokretu: „Kad su se navršili dani da bude uznesen, krenu Isus sa svom odlučnošću prema Jeruzalemu“ (Lk 9, 51). Tako započinje „veliko putovanje“ prema svetome gradu, koje zahtijeva posebnu odlučnost jer je posljednje. Učenici, preplavljeni oduševljenjem koje je još uvijek previše svjetovno, snuju o tome da Učitelj ide ususret pobjedi. Isus, međutim, zna da ga u Jeruzalemu čekaju odbacivanje i smrt (usp. Lk 9, 22.43b-45); zna da će morati mnogo trpjeti, a to zahtijeva čvrstu odlučnost. Tako Isus sa svom odlučnošću kreće prema Jeruzalemu. Ista je to odlučnost koju moramo imati i mi, ako želimo biti Isusovi učenici. U čemu se sastoji ta odlučnost? Jer mi moramo biti Isusovi učenici zaozbiljno, s pravom odlučnošću, ne – kao što je rekla jedna starica koju sam poznavao – „kršćani mekušci“. Ne! Moramo biti odlučni kršćani. A to nam pomaže shvatiti zgoda koju evanđelist pripovijeda odmah potom.

Petar i Ivan

Na našem putu kateheza o starosti danas razmišljamo o dijalogu između uskrslog Isusa i Petra koji se donosi na kraju Ivanova Evanđelja (21, 15-23). To je dirljiv dijalog, iz kojeg izbija sva Isusova ljubav prema njegovim učenicima, kao i uzvišena ljudskost njegova odnosa s njima, a posebno s Petrom: nježan je to, ali ne prazan odnos, izravan, jak, slobodan i otvoren odnos. Ljudski odnos označen istinom. Ivanovo Evanđelje, tako duhovno, tako uzvišeno, završava dirljivom molbom i ponudom ljubavi između Isusa i Petra, koja se, na jedan sasvim spontan način, isprepliće s razgovorom među njima. Evanđelist nas obavještava: njegovo je svjedočanstvo istinito (usp. Iv 21, 24). I upravo u njemu treba tražiti istinu.