Dolazak Ivana Albena na čelo Zagrebačke biskupije, nakon smrti njegova rođaka Eberharda, bio je dobro pripremljen i posve siguran. Moćni Eberhard, sklon rođacima do granica očitog nepotizma, već mu je ranije osigurao biskupsku stolicu u Pečuhu, te je Ivan bez problema uskočio na ispražnjeno mjesto zagrebačkog biskupa i kraljeva kancelara. Obitelj Alben uzdigla se u to vrijeme do svoje najviše moći. U buli imenovanja pečuškim biskupom Ivan XXIII. navodi da je Ivan sin Rudolfa Albena Medvedgradskoga. O porijeklu Albena ipak je dosta toga nejasno. Ima različitih teorija o njihovu njemačkome, mađarskom ili češkom porijeklu. Obiteljski grb, koji je Ivan Alben stavio na svoj mali pečat, ima na štitu ukošenu gredu na desnu stranu, dok se o bojama grba ne može ništa pouzdano reći.
Veliki biskupski pečat Ivana Albena u svojoj se strukturi razlikuje od takvih pečata ostalih biskupa. Naime, dok kod drugih biskupa na mandori ispod lika sv. Stjepana kralja u podnožju stoji njihov obiteljski grb, Ivan Alben je u podnožje stavio dva različita grba; jedan je gore opisani obiteljski grb Albena, a na drugom je na štitu dvostruki križ.
Na južnom zidu zagrebačke katedrale sačuvana su dva kamena obiteljska grba biskupa Ivana Albena, a u katedrali su oba biskupova grba danas postavljena na zabatu kapele sv. Marije ispod grba biskupa Osvalda Thuza. Ivan Alben bio je cistercit i pripadao je topuskoj opatiji. Već 1420. godine kralj Žigmund postavio je Ivana Albena vrhovnim kancelarom kraljeva i kraljičina veličanstva. Dodijelio mu je čast kancelara Svetog Rimskog Carstva. Tako je Ivan došao u Zagreb s titulom zagrebačkog biskupa, vrhovnog kraljeva i kraljičina kancelara, vrhovnog kancelara Svetog Rimskog Carstva i kraljevog zakupnika slobodnog kraljevskog grada zagrebačkog Gradeca. Doista zvučne i visoke titule.
Ipak, na samom početku službovanja u Zagrebu biskup Ivan Alben morao se suočiti s obnovljenim krvavim sukobima između Gradeca i Kaptola, nakon dosta dugog mira za vrijeme biskupa Eberharda. U vrijeme tih krvavih događaja biskup Ivan Alben nije boravio u Zagrebu zbog kraljeve službe, ali, saznavši za to, brzo je došao urediti stvari. Javno je izopćio glavne kolovođe sukoba, a njihova imena zapisana u ispravi koja se smatra literarnim djelom. Tako je uspostavljen kakav-takav mir između zaraćenih strana. Ivan Alben inače nije uvodio značajnije promjene u upravi biskupije. Zatekao je sređeno stanje i nije bilo potrebe za promjenama. Izdao je brojne isprave.
Preko kralja Žigmunda ishodio je 1422. godine od pape Martina V. upravu i uživanje benediktinske opatije u Bijeloj i Garabu. Materijalne mogućnosti biskupa Albena bile su velike. On je u svoje vrijeme bio jedan od najbogatijih i najmoćnijih ljudi u Žigmundovoj monarhiji, čak je i samom kralju posuđivao goleme svote novca. Iz sačuvanih arhivskih dokumenata pouzdano se zna da je Ivan Alben održao barem jednu biskupijsku sinodu. O ličnosti, stilu i osobinama biskupa Ivana Albena najbolje govori njegova oporuka. To je ujedno i najstarija poznata oporuka jednog zagrebačkog biskupa.
Oporuka je datirana 14. ožujkom 1433. u maloj sobi biskupske palače u Pečuhu, gdje je biskup ležao bolestan kod svojeg sinovca Henrika Albena, biskupa pečuškog. Taj dokument u svakom slučaju svjedoči o čovjeku visoka stila i moći. Ivan Alben zaželio je u oporuci da bude pokopan u Zagrebu, „u katedrali ispred svog oltara u koru“. Ne znamo je li mu želja ispunjena. No sigurno je kako je njegova smrt bila i kraj jednog velikog vremena Zagrebačke biskupije iza kojeg je uslijedio dugotrajan stravični raspad.
Izvor: Lukinović, A. (1995) Ivan alben. U: F. Mirošević, ur.
Zagrebački biskupi i nadbiskupi. Zagreb: Školska knjiga, str. 181-186.
