Maksimilijan Vrhovac Rakitovečki rodio se u Karlovcu 23. studenog 1752. godine gdje je završio i osnovnu školu, a kako mu je otac bio premješten u Graz, Maksimilijan je tamo nastavio školovanje odlučivši se za vojničko zvanje. Kao petnaestogodišnjak se predomislio i odlučio otići u zagrebačko sjemenište gdje je 1768. primio tonzuru i niže redove. Već druge godine bio je poslan u Beč na studij u Hrvatski kolegij gdje je završio filozofiju, a nakon toga je položio doktorat iz teoloških znanosti u Bologni. Po povratku u Zagreb radio je u biskupskoj kancelariji i u sjemeništu, a 1775. biskup Galjuf zaredio ga je za svećenika. Postao je profesorom dogmatike na Zagrebačkoj akademiji i vicerektorom u Sjemeništu. 1784. godine imenovan je kanonikom. Kad je Zagrebačko sjemenište bilo ukinuto, Vrhovac je 1786. postavljen za rektora centralnog Sjemeništa u Pešti, kamo su iz Hrvatske premješteni svi bogoslovi. 21. kolovoza 1787. car Josip II. imenovao ga je zagrebačkim biskupom. Nakon potvrde imenovanja od Svete Stolice u Požunu ga je 1788. godine posvetio kardinal primas Bačani, a 16. svibnja svečano je ustoličen u Zagrebu.
U povijest Zagrebačke biskupije ušao je kao najmlađi ordinarij (35 godina) s najduljim biskupovanjem (40 godina). Za vrijeme rata između Turske i Rusije pomagao je ranjenicima i nastojao zbrinuti vojsku koja je prolazila kroz Zagreb. Maksimilijan Vrhovac se međutim morao braniti od napada da je bio član masonerije. Od trenutka imenovanja za zagrebačkog biskupa pa do kraja svojega života bio je meta mnogih napada koji su tvrdili da je slobodan zidar, osporavajući čak i njegovu pravovjernost. Međutim, dokumenti koji svjedoče o Vrhovčevu članstvu u slobodnom zidarstvu odnose se na razdoblje dok on još nije bio zagrebački biskup. Iako je bio prožet jozefinističkim i prosvjetiteljskim idejama, on je bio duboko pobožan čovjek odan Crkvi. Upravo njegovim nastojanjem car je odustao od nauma da katolički bogoslovi stanuju privatno, dokazujući da boravak u zavodu jedino može bogoslove očuvati od „ćudorednog propadanja“.
Tu svoju strogost gledom na odgoj i život svećenika kasnije je i kao biskup jasno očitovao tražeći od svećenika savjesnost i pastoralnu zauzetost odlučno ustajući protiv posvjetovljenja svećenika.
Iste godine kada je uveden u svoju biskupiju, uveo je rimski obred i ukinuo stari zagrebački obred. Vizitacija crkvama i župama, dijeljenje sakramenta potvrde, briga za odgoj klera, skrb za nemoćne i stare svećenike, intenzivna briga za izgradnju i popravak crkava, kao i održavanje župskih gospodarstava potvrđuju da je Vrhovac bio pastoralan biskup. U biskupiji je 1789. osnovao stotinjak novih župa. Brinuo se za povećanje klera, a brigu za permanentnu izobrazbu klera pokazuje biskupova odredba da se najmanje dva puta godišnje po dekanatima održavaju sastanci svećenika. Radi izobrazbe svećenika traži da imaju teološke knjige i da ih revno čitaju te nabavlja tiskaru, pokreće biblioteku za propovjednike, a u pastoralnom radu inzistirao je na kontaktu s vjernicima tražeći od župnika da ne čekaju da vjernici dolaze k njima već da oni odlaze k vjernicima. Posebno je naglašavao potrebu pouke vjernika kroz katehezu, propovijedi i homilije. Zalagao se da se Biblija prevede na hrvatski jezik, a mnogo je brinuo za očuvanje pravovjernosti i njegovanje liturgije pri čemu je naglašavao pjevanje puka u misi. 1799. godine proveo je reformu sjemeništa i reorganizirao teološki studij.
U Zagrebu je 1803. sazvao sinodu za svećenike. Kao ljubitelj knjiga i jedan od utemeljitelja današnje Nacionalne i sveučilišne biblioteke Vrhovac je pozvao na sabiranje svih vrsta starih knjiga i rukopisa. Bio je jedan od pokretača gospodarskog života u Hrvatskoj u početku 19. stoljeća. Među najvažnije njegove pothvate pripada nastojanje za izgadnju prometnih veza koje su trebale povezivati Bansku Hrvatsku s Jadranskim morem, a što je bio osnovni preduvjet za gospodarski napredak Hrvatske. Uređenje liječilišta u Stubičkim toplicama pripada značajnijiem zdravstvenom pothvatu biskupa Vrhovca, a zaslužan je i za uređenje parka Maksimir. Izgradio je i đačko sirotište u Vlaškoj ulici te izdao zakladnicu kojom je omogućio školovanje za 24 siromašna učenika. Vrhovac je bio jedan od prvih začetnika ideje o potrebi ne samo kulturne već i političke integracije svih hrvatskih zemalja. Gotovo da nije bilo nijedne kulturno-prosvjetne, društvene ili humanitarne institucije potkraj 18. i u 19. stoljeću koju nije utemeljio, potpomogao ili potaknuo Maksimilijan Vrhovac.
Izvor: Kolarić, V. (1995) Maksimilijan Vrhovac. U: F. Mirošević, ur.
Zagrebački biskupi i nadbiskupi. Zagreb: Školska knjiga, str. 427-445.
