Nadbiskupija

Teritorijalni opseg Zagrebačke (nad)biskupije tijekom povijesti se više puta mijenjao. U vrijeme osnutka biskupije njezine su se granice uglavnom podudarale s granicama Banovine Slavonije, tj. onog dijela Hrvatske koji je Ladislav otkinuo od hrvatske države (između Drave, Save i Gvozda) i dao sinovcu Almošu. Prema Statutima zagrebačkog Kaptola iz 1334. godine najstarija granica Zagrebačke biskupije »na jugu je išla od Bosiljeva do Cetin-grada; odavle na istok do utoka Sane u Unu; zatim prema jugu do (današnjeg) Bosanskog Petrovca; onda na istok do Glaža, pa na sjever prema Savi. Iza toga Savom uzvodno do Stare Gradiške, a onda Sloboštinom (stara Lišnica) na Psunj i Papuk. Od Slatinskog Drenovca granica je išla na Dravu, pa uzvodno do utoka Mure u Dravu. Onda je išla istočno do Mure, tako da je obuhvatila porječje Pake, Krke i Lendave te se spuštala k jugu najprije Murom do Razkrižja, onda suhom granicom do Macinca, zatim Dravom na zapad do Ormoža, (pa) Maceljskom gorom, Sutlom, Breganom, Žumberačkom gorom te konačno obuhvativši u Beloj Krajini Metliku i Črnomelj došla na Kupu i Bosiljevo«.[1]

Već tada Ivan arhiđakon Gorički u kaptolskim Statutima spominje spor za područje Metlike, koje su črnomeljski Teutonci svojatali i osporavali davati desetinu. Krajem 14. stoljeća kralj Žigmund se usprotivio lendavskim grofovima i kao patron biskupije zabranio im je odcijepiti lendavski kraj i pripojiti ga vespremskom biskupu.

U srednjem vijeku Zagrebačka biskupija graničila je na sjeveroistoku s Pečujskom biskupijom, na sjeverozapadu sa Salzburškom nadbiskupijom, na zapadu s Akvilejskim patrijarhatom, na jugu s Krbavskom i Kninskom biskupijom i na jugoistoku s Bosanskom biskupijom.

Biskupija je opsegom bila najmanja u vrijeme osmanlijskih osvajanja jer je velik dio njezina teritorija bio okupiran. Nakon velikog oslobodilačkog rata i nakon poraza Turaka kod Beča (1683.-1699.), godine 1699. sklopljen je mir u Srijemskim Karlovcima i uspostavljena granica na Uni i Savi između Habsburškog Carstva i Otomanskog Carstva. Zagrebačka biskupija je 1701. godine proširila svoje granice na slavonski dio (središnja Slavonija) Pečujske biskupije, ali je nepovratno izgubila Prekomurje, koje je 1777. godine pripojeno novoosnovanoj Sombateljskoj biskupiji, uz uvjet da tamošnji biskup osigura svećenike koji znaju hrvatski jezik kako bi mogli djelovati među tamošnjim vjernicima. Carskom odlukom Josipa II. Zagrebačka biskupija je 1780. godine izgubila župe tadašnje Brodske regimente u Posavini od Oriovca do Babine Grede, koje su pripojene Bosanskoj biskupiji u Đakovu, zatim Prekodravlje, koje je pripojeno Vespremskoj biskupiji u Mađarskoj, dok je područje oko Donjeg Miholjca i Valpova u Podravlju pripojeno Pečujskoj biskupiji. Žumberak je tada iz Ljubljanske biskupije vraćen u Zagrebačku biskupiju, kojoj je i pripadao u 14. stoljeću. U sastav Zagrebačke biskupije nakon turske okupacije nije vraćeno ni područje Unskog, Sanskog i Vrbaskog distrikta, odnosno dijelovi arhiđakonata Gora i arhiđakonata Dubica, tj. »Turska Hrvatska« (Croatia Turcica), odnosno prostor zapadne Bosne na kojem je 1881. godine uspostavljena Banjalučka biskupija.

Najveće prostorno smanjenje Zagrebačke nadbiskupije dogodilo se 1997. i 2010. godine, ali ne zbog mijenjanja državnih granica ili zbog ratnih djelovanja, već zbog pastoralnih razloga, tj. osnivanja novih biskupija. Godine 1997. na području dotadašnje povijesne prostrane Zagrebačke nadbiskupije papa Ivan Pavao II. osnovao je Požešku biskupiju sa sjedištem u gradu Požegi i Varaždinsku biskupiju sa sjedištem u gradu Varaždinu. Požeškoj biskupiji pripale su sve župe ispod rijeke Ilove, u dekanatima: Požeškom, Virovitičkom, Našičkom, Novokapelskom, Novogradiškom i Pakračkom, te župe Jasenovac, Krapje i Lonja. Varaždinskoj biskupiji pripale su sve župe Donjovaraždinskog, Gornjovaraždinskog, Bednjanskog, Donjomeđimurskog, Gornjomeđimurskog, Đurđevačkog, Koprivničkog i Virovskog dekanata.

Krajem 2009. godine na tadašnjem dijelu teritorija Zagrebačke nadbiskupije papa Benedikt XVI. uspostavio je Sisačku biskupiju sa sjedištem u gradu Sisku te osnovao Bjelovarsko-križevačku biskupiju sa sjedištem u gradu Bjelovaru. Sisačkoj biskupiji pripale su sve župe Sisačkog, Glinsko-petrinjskog, Dubičko-kostajničkog, Ivanićgradskog, Kutinskog i Pokupsko-vukomeričkog dekanata te župe Vrtlinska, Oborovo, Peščenica, Veleševec i Vojnić. Bjelovarsko-križevačkoj biskupiji pripale su pak sve župe Bjelovarskog, Cirkvenskog, Čazmanskog (bez župe Vrtlinska), Garešničkog, Križevačkog, Vrbovečkog i Zelinskog dekanata.

Teritorij Zagrebačke nadbiskupije bio je od najstarijih vremena podijeljen na arhiđakonate, podarhiđakonate ili dekanate te župe. Premda su ovlasti arhiđakona i dekana tijekom povijesti ograničavane, odnosno mijenjane, posebice od »jozefinizma« nadalje, teritorijalni ustroj Nadbiskupije i danas je ostao nepromijenjen. Iz sačuvanih povijesnih vrela poznat je broj župa u biskupiji u raznim vremenima: 451 (1334.), 459 (1501.), 206 (1574.), 155 (1667.), 261 (1771.), 231 (1778.), 348 (1900.), 385 (1944.), 407 (1965.), 422 (1972.), 473 (1995.), 205 (2023.).

Zagrebačka nadbiskupija danas ima 205 župa podijeljenih u pet arhiđakonata i dvadeset i jedan dekanat. Karlovačko-gorički arhiđakonat obuhvaća župe Dugoreško-mrežničkog, Jastrebarskog, Karlovačkog i Ozaljsko-lipničkog dekanata; Katedralni arhiđakonat obuhvaća župe Gornjogradskog, Kustošijskog, Maksimirsko-trnjanskog, Novozagrebačkog i Trešnjevačkog dekanata; Remetsko-sesvetski arhiđakonat obuhvaća župe Dugoselskog, Remetsko-dubravskog, Resničkog i Sesvetsko-vugrovečkog dekanata; Turopoljski arhiđakonat obuhvaća župe Samoborsko-okićkog, Svetonedeljskog i Velikogoričko-odranskog dekanata; Zagorski arhiđakonat obuhvaća župe Krapinskog, Stubičkog, Tuheljsko-pregradskog, Zaprešićkog i Zlatarsko-belečkog dekanata.

Izvor: Šematizam Zagrebačke nadbiskupije 2023.