Aktualnosti

 

Povodom izdavanja zbirke propovijedi „Alojzije Stepinac - žrtva za budućnost” Hrvatski katolički radio objavio je razgovor s umirovljenim zagrebačkim nadbiskupom, kardinalom Josipom Bozanićem. Razgovor s kardinalom Bozanićem, koji je vodila urednica vjerskog programa HKR-a Tanja Maleš, prenosimo u cijelosti.

Povod našem razgovoru je zbirka propovijedi koje ste saželi pod naslovom „Alojzije Stepinac - žrtva za budućnost”, a izgovorili ste ih tijekom 26 godina službe zagrebačkog nadbiskupa. Blaženici i sveci, naime, ne „ostaju” u prošlosti, njihovi primjeri i poticaji nadilaze vrijeme. Što nam je nakon zemaljskog života bl. Alojzije ostavio za budućnost?

Blaženi Alojzije Stepinac je svetac koji nas prati. Knjiga koju ste spomenuli „Alojzije Stepinac - žrtva za budućnost” izašla je zbog toga što su me moji suradnici nagovorili da to skupim. Prije izdavanja sve sam trebao pregledati, staviti podnaslove i potrebne natuknice. Ona nosi naslov „Alojzije Stepinac - žrtva za budućnost”. Upravo se time želi naglasiti da sveci i blaženici ne pripadaju prošlosti. Oni su naša pratnja u sadašnjosti i otvaraju nam budućnost. To se vidi i sada. Što bi bila zagrebačka Crkva, Crkva u Hrvatskoj, Crkva u Hrvata bez blaženog Alojzija Stepinca? On je naš orijentir. Tako nam ga je predstavio i dao i sveti papa Ivan Pavao II. u Mariji Bistrici onog nezaboravnog 3. listopada 1998. godine. On je to bio i prije nego što je proglašen blaženim, ali sada još i jače. U budućnost, on će to biti još i više. Tako da je on naša baština kojom idemo u budućnost.

U ovim propovijedima kažete da ste možda još negdje i dodali pokoji podnaslov da se posebno naglasi tema i zaista ste tijekom 26 godina čitali blaženog Alojzija Stepinca s porukom za određeni trenutak. Trebalo je prepoznati što reći, što izvući iz baštine blaženika. Koliki je to bio izazov za Vas kao nadbiskupa i propovjednika na Stepinčevo?

Mogu reći da unaprijed nisam mogao predvidjeti što ću propovijedati iduće godine. Kad sam se pripremao, a to je bilo neposredno vrijeme prije Stepinčeva, s jedne strane nadahnjivao sam se na ostavštini, na pologu koji nam je ostavio naš Blaženik i pokušao sam promatrati sadašnja zbivanja, izazove toga trenutka i pitao sam se što u ovom trenutku nama danas poručuje blaženi Alojzije, na što nas upozorava i kamo nas usmjerava.

Koliko Vas je, kao zagrebačkog nadbiskupa, obvezala njegova duhovna oporuka napisana u Krašiću 28. svibnja 1957. u kojoj stoji: „Želim, naime, i poslije svoje smrti činiti sve, što mogu, da otklonim od vas opasnosti koje vam prijete i da povećam vašu sreću, koliko je to moguće u ovoj suznoj dolini”?

To nas ne samo obvezuje, već nas i tješi. To je naša utjeha. Utjeha je da nas on prati i možemo reći da je to na neki način čudo, stvarnost i dar naše vjere - da su blaženici i sveci naša pomoć te da je on tu prisutan. Možda je sada prisutniji nego kada je bio u zemaljskom životu. Više je bio prisutan među svojim vjernicima kada je bio u zatvoru i zatočeništvu, nego kada je bio u aktivnoj službi. To je misterij vjere i to je snaga žrtve. Zato je on žrtva za budućnost. Prisutan i danas među nama. Opća Katolička Crkva i naš hrvatski narod bili bi siromašniji da nisu dobili dar blaženog Alojzija Stepinca.

Sada, nakon određenog vremenskog odmaka, kada su sve Vaše propovijedi na jednome mjestu, imamo osjećaj da kardinal Stepinac ima u svojim nasljednicima, zagrebačkim nadbiskupima, glas preko kojega može govoriti. Najprije smo doživjeli da Vi nama nešto želite reći, a kroz sadržaj Vaših propovijedi slušamo njega. Staviti se u službu duhovnoga veliki je izazov za zagrebačkog nadbiskupa. Je li tako bilo i za Vas?

Da, to je bio izazov, ali je bila i blagodat. Bio je to dar jer čovjek osjeća da nije sam. Tu je blaženi Alojzije koji je naša baština, i dakako, to je baština koja obvezuje. Ona obvezuje ne kao neki teški zadatak koji se treba izvršiti, nego kao nešto što je dano, nešto što nam je pomoć u sadašnjem trenutku i što nam pomaže da gledamo drukčije i u budućnost.

Knjiga „Alojzije Stepinac - žrtva za budućnost” objavljena je uz 35. obljetnicu Vašega biskupskog ređenja (1989. - 2024.). Koliko je teško i odgovorno bilo biti biskup/nadbiskup u tom razdoblju? Crkva i društvo prolazili su određene promjene? (tri pontifikata, promjena društvene vlasti, vjernici izloženi utjecaju svijeta…). Kako je to bilo u odnosu na vrijeme Alojzija Stepinca?

Svatko u svoje vrijeme nosi teret koji mu je dan. Istina je da sam imenovan biskupom još u onom sustavu i onoj državi. Bilo je to vrijeme s jedne strane teško, ali baš godina 1989. bilo je vrijeme nekog buđenja nade, koja se budila ne samo kod nas nego i u Europi. U nekim dijelovima Europe to se događalo malo prije, nego kod nas. Kod nas je došlo do promjene godinu dana kasnije, 1990. godine. Kao biskup imenovan u onom sustavu, prešao sam u neko drugo vrijeme. Dakako, s jedne strane smo se nadali i radovali. Ali istodobno smo se morali suočiti s ratom koji nije bio predviđen, koji nam je bio nametnut i u kojem smo se trebali snalaziti na drugi način. Sjećam se jedne zgode, a ima puno zgoda o kojima bih mogao govoriti, kad je sluga Božji kardinal Kuharić rekao: „znate, vaše vrijeme je teže nego naše“, a ja kažem: „pa kako to, Uzoriti?“ „Pa mi smo nekako jasnije vidjeli tko je na drugoj strani, tko je protiv, pa smo se mogli na drugi način postaviti vizavȋ toga, a danas se to sve pokušava miješati, pa se želi pomiješati i ono što je dobro i ono što nije dobro. Ponekad se i ono što ima neke druge nakane predstavlja u znaku dobra.“ Rekao je Kardinal. To su proročke riječi. Svako vrijeme nosi svoj teret i svatko nosi svoj križ. Možda je fizički tada bilo teže jer su bili drugačiji napadi, ali danas, u vremenu u kojem živimo, pratimo kako se nova generacija biskupa mora suočiti s novim izazovima koji nisu nimalo laki. Možda su u nekim vidovima i teži.

Što se tiče Vaših prvih saznanja o životu i djelovanju nadbiskupa Alojzija Stepinca, tijekom jednog susreta za emisiju „Stepinčevi tragovi“ Hrvatskog katoličkog radija spomenuli ste da prva sjećanja na informacije što se događalo sa zagrebačkim nadbiskupom Stepincem imate iz vremena kad ste bili devetogodišnji dječak i kad Vam je baka govorila o njemu. Kako su te prethodne generacije sačuvale vjeru u vrijeme ideologije komunizma? Jesu li se bojali? Od devete godine do biskupske službe u kojim ste prigodama susretali kardinala Stepinca kao temu, svjedočanstvo, iskustva drugih?

To je sigurno bilo tada, ali vjerojatno sam o blaženom Alojziju Stepincu čuo i ranije. Sjećam se tog prizora s pokojnom bakom, koji mi je i danas svjež. Mogu reći da sam mnoge susreo koji su tada bili mladi, ali i starije kojima je blaženi Alojzije Stepinac bio orijentir. On je značio jako puno. Značio je i za one koji su se opredjeljivali za svećeništvo. Oni su često puta morali podnijeti neku žrtvu jer su bili na tom putu. Prozivalo ih se i govorilo o Blaženiku na način koji nisu mogli podnijeti, pa su ponekad morali glasno progovoriti, zbog čega su katkad morali i podnijeti žrtvu. Možemo reći da je Blaženik čitavo vrijeme bio prisutan. Crkva u Hrvatskoj bila bi sasvim drugačija da nema Blaženika. On je dar s neba. Mi vidimo njegov put do svećeništva i biskupstva, njegovo svjedočenje i trpljenje kao nešto na što ga je Providnost spremala. Providnost ga je pripremala da bude u službi naroda Božjega kojemu je poslan i u službi čitave Crkve.
 
Iako je tada ideologija bila komunizam i nije se smjelo govoriti te nismo bili komunikacijski povezani kao danas, osjetila je cijela Crkva u Hrvata što se događa. 

Da, to je to. To se tiho osjećalo. To se prenosilo i to je ta snaga naroda Božjega koji nosi pamćenje i koji je milosno povezan. Sjećam se jednih duhovnih vježbi kada sam bio bogoslov u Rijeci. Pater je na početku rekao: „Bit će duhovne vježbe na temelju onoga što nam je ostavio blaženi Alojzije. Vi o tome ne trebate govoriti, ali vi to primite i neka vam to bude orijentir za život.“

Koliko Vam je kao mladom svećeniku značilo imati takve duhovne vježbe i čitati, imati tu svijest da pripadate narodu koji ima jednog mučenika, iako tada još nije bio blaženi.

Moj pohod Zagrebu i kao studenta i kasnije kao svećenika značilo je pohoditi i zagrebačku katedralu, doći do groba blaženog Alojzija i ondje se pomoliti. To preskočiti bila bi pogreška, nešto neredovito, nenormalno. To je sastavni dio života, ali ne samo za mene kao onog koji je bio na putu prema svećeništvu ili kao mladog svećenika, nego su to toliki činili i čine danas. Susrećem se s vjernicima koji kažu „došli smo iz Splita, iz Zadra i tražimo blaženoga Alojzija“. Blaženik je meta koja je privlačila, zračila i koja je davala snagu. To je tiha, ali snažna prisutnost. Puno snažnija od one koja se predstavlja jakom i moćnom.

Jeste li kao zagrebački nadbiskup, budući da je Vaš dom prije potresa bio uz katedralu, imali trenutke kad ste sami željeli doći do njega, moliti, pogotovo kad treba u nekim prijelomnim situacijama dati poruku i kada se očekuje riječ zagrebačkog nadbiskupa?

Da, to je bilo u nekom ranijem popodnevnom vremenu, kad je bilo malo manje ljudi u katedrali. Mogu reći da dobro pamtim i da duboko nosim u sjećanju blagdan svetog Josipa 2020. godine, neposredno prije potresa. Tada sam pozvao pomoćne biskupe, iako to nije bilo unaprijed najavljeno. Rekao sam: „Pođimo u katedralu, pomolimo se,“ jer se u to vrijeme govorilo o pandemiji, a nismo znali što nas čeka. Išli smo se pomoliti na grob blaženog Alojzija i pred lik svetog Josipa. Išli smo privatno, ali su nam se priključili i neki ljudi i pošli s nama od katedrale do Kamenitih vrata preko Jelačić placa, Radićevom ulicom do Kamenitih vrata. Taj dan je bio četvrtak, a u nedjelju ujutro doživjeli smo potres. Tada nisam slutio da izlazim iz katedrale koja će biti nakon potresa zatvorena. Zbog čega je došla ta ideja, ta misao ne znam, ali išli smo na Stepinčev grob, pred lik svetog Josipa i Majci Božjoj od Kamenitih vrata te smo se tamo pomolili i opet se istim putem vratili. Molili smo da nas Bog oslobodi od svega što nas čeka. I da nas zaštiti. Bez obzira koliko se zemlja tresla i koliko su građevine stradale, Stepinac je ostao sa svojim narodom. I dok je katedrala zatvorena, narod osjeća sigurnost. Stepinac je ipak tu. On je s nama.

Mnogi su dolazili pred katedralu da se pomole blaženom Alojziju. On nas drži i on je onaj koji okuplja. kako je znao reći sluga Božji kardinal Kuharić: „Kardinal Stepinac učinio je da zagrebačka katedrala postane ispovjedaonica hrvatskoga naroda“. Kad sada gledamo unatrag onda čovjek postavlja pitanje i naslućuje odgovor. U potresu su najviše stradale crkve u kojima se najviše ispovijedalo u Zagrebu: katedrala, bazilika u Palmotićevoj i franjevačka crkva na Kaptolu, ali ispovijed je ostala i narod se vraća. Tu zlo nije pobijedilo. Pobjeđuje uvijek Bog.

Hvala Vam što ste izdvojili upravo taj detalj jer on nam je itekako potreban. Bog je prisutan u sakramentima i oni nastavljaju dalje. Vjernički narod posebno je bio radostan i dirnut kada je krajem prošle godine na otvorenju jubilarne 2025. tijelo Alojzija Stepinca prebačeno u bogoslužni prostor i imao taj osjećaj da je opet tu s nama. Koristite li sada priliku da pođete na molitvu pred njegove zemne ostatke?

Da, jer su Blaženikove relikvije sada u bogoslužnom prostoru. Narod to osjeća. Narod opet dolazi tamo da se ispovjedi i da se susretne, po blaženom Alojziju, s dobrim Bogom koji uvijek čeka raširenih ruku, kao što dobar otac iz Evanđelja čeka sve da mu se vrate jer mu je drago da su njegovi kod njega.

Možete li se kratko osvrnuti na sadašnje vrijeme. Spomenuli ste, s obzirom na Vašu 35-godišnju biskupsku službu, i to da su bili različiti izazovi. Rekao je tada kardinal Kuharić „Mi smo znali koga imamo na suprotnoj strani“, mi danas to nemamo, ali imamo jedan izazov tzv. eru ravnodušnosti o kojoj papa Franjo često govori u svojim propovijedima. Više ste puta isticali Alojzija Stepinca kao uzora čiste savjesti, kao odlučnog čovjeka koji je bio jasan i političarima i narodu i koji je bio orijentir i smjerokaz. Danas kao da su savjesti utihnule. Bog možda nije potreban u ovom svijetu. Što nam za taj trenutak, za vladavinu ravnodušnosti može reći blaženik?

Već negdje 1998., u vrijeme kada smo se približavali beatifikaciji, u svom prvom pastirskom pismu: „Najsvetiji lik Crkve Božje u Hrvata“, koji je na početku ove knjige koju ste spomenuli, između ostalog sam napisao da dvije poruke zrače iz Stepinčeva groba, iz Stepinčevih relikvija: poruka savjesti i poruka nade. To je aktualno i sada. O savjesti nam je govorio i papa Benedikt XVI. u Hrvatskom narodnom kazalištu i tu papinu poruku bismo trebali često puta uzeti u ruke i razmatrati. Savjest je, kako kaže i drugi Vatikanski koncil, svetište koje se nalazi u dubini ljudskoga srca i duše. To je mjesto u kojem progovara sam Bog i ako se čovjek otvori tom glasu onda je on na pravom putu. Zato je i blaženi Alojzije mogao reći: „Moja je savjest čista, moja je savjest mirna.“ To nekako stalno odzvanja. To se stalno negdje čuje, bilo kad čovjek dođe pred Kardinalov grob u katedrali, i pred zemne ostatke, sada privremeno u Bogoslužnom prostoru. To je Blaženikova poruka. To znači da čovjek koji se u dubini svoje duše otvara Božjem glasu neće se prevariti. On je na pravom putu. Uvijek kad idemo krivim putem zapravo se otvaramo, odnosno slušamo nešto što dolazi izvana jer zlo dolazi izvana i ono nas želi uhvatiti. Ono nas želi zarobiti, ali u dubini srca je savjest koja, ako se otvori Bogu, ostaje slobodna. Čovjek koji se u savjesti otvara Bogu, slobodan je čovjek. Zato je i blaženi Alojzije mogao biti i ostati slobodan. On je bio najslobodniji čovjek u Hrvatskoj, u tadašnjoj državi. Iako je bio u zatvoru i zatočeništvu, možemo reći da je on bio najslobodniji čovjek, i samo je zbog toga mogao reći „Moja je savjest mirna, moja je savjest čista“, i ponavljati „U tebe se Gospodine uzdam“. Zbog toga je Stepinac bio čovjek nade. Spomenuli ste nadu, a ona je vodilja u sadašnjem jubileju. Nadu nam je predložio papa Franjo, naš Sveti Otac. To je nada koja nikad ne postiđuje jer ona ne samo da nas usmjeruje prema budućnosti, prema vječnosti, već onaj koji se drži tog puta, on je siguran i u sadašnjosti. Zato ona ne vara. Ona je sigurnost na našem putu. To je kršćanska nada i upravo nam to poručuje blaženi Alojzije Stepinac.

U propovijedi na Stepinčevo 2001. rekli ste da nada ne usmjerava čovjeka samo prema budućnosti, već mu ona omogućuje i pravi odnos prema sadašnjosti. Dakle, mi sada moramo živjeti punim plućima, a ne odgađati nešto za sutra za prekosutra. Sada je naše vrijeme.

Onaj tko vidi budućnost i vječnost, on se može lakše orijentirati u sadašnjosti. On se može osloniti na Boga u sadašnjosti.

Možemo li se još malo vratiti u vrijeme Vašeg susreta s kardinalom Franjom Kuharićem. Živjeli ste uz njega, živjeli ste uz živoga sveca. Je li bilo razgovora u kojima ste možda čuli neke njegove vizionarske i proročke rečenice jer sada naime govorimo o sluzi Božjem Franji Kuhariću?

Zahvaljujem Bogu za milost što sam pet godina, od početka nadbiskupske službe do 2002. godine, bio pod istim krovom zajedno sa slugom Božjim kardinalom Kuharićem. Svaki dan smo bili zajedno, ako ne drugdje, onda na objedu i na večeri. Inače je bilo i drugih prigoda, osim dana kada sam bio izvan Zagreba, kada to nije bilo moguće. Međutim, to nije bilo nešto samo formalno: sjedne se, obavi se objed, već je često puta to i duže trajalo. Možda je najduži razgovor u takvoj prigodi bio navečer 10. ožujka, dan uoči smrti, jer te je noći preminuo. Ne samo da smo nas dvojica, jer drugih nije bilo za stolom, ostali dugo zajedno, nego smo još šetali hodnikom i zaustavljali se po stepenicama i razgovarali prije nego smo se razišli, svaki prema svojoj sobi. Ima jako puno tih događaja i sjećanja. Bilo bi dobro i to nekad zabilježiti. Mogu reći da je sluga Božji kardinal Kuharić bio čovjek duboke molitve i velikog srca, otvorenog za Caritas. Ono što je stavio u svoj grb: „Bog je ljubav“ - to je i živio. Jednostavno je to živio i kroz to gledao sve oko sebe.

Što je u njemu bilo sveto?

On je bio svet, svet kao čovjek koji se posvetio upravo po dubokoj molitvi.

Vi ste tu molitvu vidjeli. Možete li s nama podijeliti taj doživljaj gledanja sveca kako moli. Kakav to osjećaj i odgovornost daje nama, a pomalo nas i mijenja u molitvenom životu?

On je bio bliz Bogu po molitvi, a takav je čovjek bliz i drugima, pa i samome sebi. Čovjek je najbliži sebi kad je blizu Boga. Po molitvi čovjek ulazi u Božji svijet, a Bog kao da ga vraća samom sebi. Čovjek koji bježi od Boga, bježi od čovjeka i od samoga sebe. To je misterij molitve. To je dar koji je Bog dao čovjeku: da se po molitvi može približiti Bogu, kako bi bio bliz samom sebi, a potom i ljudima. Razlog zbog kojeg ljudi rado dolaze svecima je taj da osjećaju da su im oni blizi. Svaki svetac nam je vrlo bliz i zato je dobro imati svog sveca kojemu se čovjek moli jer znade da je on uz njega i da mu je s njim puno lakša.

Koji je onda vaš svetac?

Uvijek je Blažena Djevica Marija negdje na vrhu, a uz nju su sveti Josip i blaženi Alojzije. Ne mogu ne spomenuti i svetog Ivana Pavla II. Prsten koji nosim dao mi je on na dan kada sam uvršten među kardinale. Tako da je za mene ovo i stanovita relikvija svetog Ivana Pavla II. jer je ovaj prsten baš on stavio na moj prst. Ovaj biskupski križ mi je također on poklonio. Imenovao me je biskupom, nadbiskupom, kardinalom, tako da sam s njim jako povezan.

Imao je povjerenja u Vas, ali i dao Vam je veliku odgovornost za zaključno vrijeme.

To je istina. Svaki križ ima i nekoga tko mu pomaže.

Kad spominjemo svetog Ivana Pavla II., valja istaknuti da se ovaj razgovor odvija neposredno nakon 20. obljetnice njegove smrti. Upravo je Ivan Pavao II. zajednički nazivnik koji povezuje Vas, kardinala Kuharića i blaženog Alojzija Stepinca. Naime, 1984. proglasio je kardinalom Franju Kuharića, a 2003. Vas je uvrstio u Kardinalski zbor. Tu je i 1998. kada je bila beatifikacija Alojzija Stepinca. Bili ste na proslavi 20. obljetnice njegove smrti u Rimu. Možemo li s pravom reći da je sveti Ivan Pavao II. jedan od onih svetaca koji ‘putuju s nama’ i koji razumije „ranjeno čovječanstvo“ i „hodočasničku Crkvu“, kako je u blagoslovu 2. travnja rekao kardinal Parolin?

Sveti Ivan Pavao II. zasigurno je veliki papa. Kako je to rekao jednom prigodom papa Benedikt XVI. „ako bi se trebalo dati neki naslov Ivanu Pavlu II. to bi trebalo biti Ivan Pavao II. Veliki“. On i jest veliki za svijet, za Crkvu, ali i kada mi iz Hrvatske gledamo, trebamo biti neizmjerno zahvalni svetom Ivanu Pavlu II., posebno kada se sjetimo teškoća koje smo prolazili - teškoća u vrijeme rata i teškoća u vrijeme međunarodnog priznanja. On nas je volio i osjećao, ne radi toga što smo bili posebni, nego jer je osjećao našu muku i našu blizinu. Tako da je on uistinu papa kojemu treba biti Crkva u Hrvatskoj, ali i Hrvatska i hrvatski narod neizmjerno zahvalni. Volio nas je, a i mi smo njega osjećali svojim jer smo osjetili njegovu ljubav, blizinu i prisutnost u našim poteškoćama. Napravio je i iznimke na crkvenom planu, kada je dva dana prije ostalih, Sveta Stolica priznala Hrvatsku kao međunarodno priznatu jedinicu. Učinio je to kako bi pomogao miru u ovom dijelu Europe, ali i zato što je osjetio da se ne treba povoditi samo za velikima, već da mora biti na strani onih koji trpe, koji su u teškoj situaciji, i da njima treba pomoći. Došao je kod nas 1994. kao glasnik mira, a 1998. da nam dade blaženika. Tada je pohodio Zagreb i Split i povezao sjever i jug naše zemlje. Došao je 2003., gotovo pri kraju svoga života kada mu nije bilo lako putovati. To je samo ljubav mogla učiniti. Taj pohod kojim je zaokružio hodočašće po Hrvatskoj i ostavio nam pozdrav iz Zadra koji nam, kad god ga čujemo, iznova budi srce i nešto se duboko događa u nama kada slušamo riječi: Ljubljeni puče hrvatski. Osjećamo da je Ivan Pavao II. naš i da nije otišao, već da je prešao na drugu stranu i da nas sada još više zagovara s nebeskoga prozora.

„Ljubljeni puče hrvatski“, bile su riječi koje su nam odjekivale i kao da smo znali da ga više nećemo vidjeti na našem terenu, ali smo zapravo dobili sveca i zagovornika. Spomenuli smo svece: Ivana Pavla II., blaženog sveca Alojzija Stepinca, slugu Božjeg Franju Kuharića. Ako to stavljamo u crkveni kontekst, sveci ne pripadaju kategoriji političkog govora ili bilo kojeg drugog segmenta. Time kao da im uzimamo nešto, oni pripadaju Crkvi. Tko bi se trebao zalagati za određene postupke beatifikacije i kanonizacije? Je li to crkveni govor i crkvena stvarnost koja traži svoj put molitve, čekanja i nadanja?

Ja bih rekao da su svi koje ste nabrojili, kao i drugi sveci, autentični kad nastupaju kao vjernici, kao ljudi Crkve, kao ljudi koji govore iz Crkve. I svatko od njih, i biskup i papa i kardinal Stepinac, kardinal Kuharić i Ivan Pavao II. su veliki jer su bili autentični ljudi Crkve. Oni su tu jaki. To ne znači da tim svojim djelovanjem ne mijenjaju i ovozemnu stvarnost jer se ovozemna stvarnost puno lakše i puno dublje mijenja kad se mijenja na temelju božanskih načela. Oni su djelovali po tim načelima, nastupali su kao pastiri, kao ljudi Crkve, i oni to i sada ostaju. Svi želimo skoru kanonizaciju blaženoga Alojzija, da imamo svece i blaženike. Nitko nije disperziran od te želje, ali to moramo prepustiti Božjoj providnosti i trenutku koji je Ona odredila.

Za kraj, ulazimo u Veliki tjedan kao pripremu za proslavu Uskrsa. Možete li poslati poruku slušateljima i gledateljima Hrvatskog katoličkog radija? Nekoliko misli koje će nas voditi kroz ovaj, intenzivan i liturgijski bogat tjedan, ali na kraju i pobjedonosan s proslavom svetkovine Gospodinova Uskrsnuća?

Možemo reći da ni ovog razgovora, ni ovih svetaca koje smo spomenuli, ni blaženika, pa ni nas ovdje, ni Crkve ne bi bilo da Isus nije uskrsnuo. Svi smo mi plod Uskrsa i Uskrs je stvarnost koju danas živimo. Ne bi bilo Crkve da nije Isus uskrsnuo, kao što kaže na jednom mjestu i sveti Pavao. Uskrs je stvarnost koju nam je Isus Krist po svojem uskrsnuću otvorio. A što je Uskrs? Uskrs je otvaranje vrata vječnoga života. Vječni život je svima nama perspektiva. Kamo je ušao Isus po uskrsnuću, tamo smo i mi pozvani ići za njim, ali uskrsnuće, taj novi život već sada, ne samo da prepoznajemo, nego ga i nosimo. „Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta“ i ono što nam je Isus Uskrsli ostavio je euharistija. Dok se klanjamo pred euharistijom tu je stvarnost Isusove prisutnosti i to mijenja svijet. Zato je klanjanje u tišini već otvaranje nebu, otvaranje onom daru koji je dar Uskrsa. U tom vidu želim svim vjernicima da svi mi, svaki na svoj način uđemo u Veliki tjedan i osobito u Sveto trodnevlje koje je slavlje muke, smrti i uskrsnuća Gospodina našega Isusa Krista. To je središte crkvene godine. To je središte naše vjere. To trebamo doživjeti na novi način i na novi način ući i prihvatiti blagodati Isusova uskrsnuća. Svima koji nas slušaju, koji su sada s nama želim sretan i blagoslovljen Uskrs novoga života!

Od srca vam hvala na ovoj poruci. Sretan Uskrs Vama, blagoslovljen ovaj Veliki tjedan i hvala Vam što ste nas ugostili u svome domu.

Hvala lijepa Vama i svima želim puno Uskrsne radosti!

IKA