Nadbiskupija

Preuzeto iz knjige: Dr. Stjepan Kožul, Martirologij Crkve zagrebačke. Spomenica žrtvama ljubavi Zagrebačke nadbiskupije, Izdavači: Prometej; Zagrebačka nadbiskupija, Zagreb 1998., str. 102.  Ispravci i dopune iz knjige: Stjepan KOŽUL. Deset godina nakon Martirologija Crkve zagrebačke (1998./2008.), Izdavač: Društvo za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije „Tkalčić“, Zagreb 2008., str. 48-50.
 
FRANZ PEČAR (1904.-1945.), upravitelj župe Bosiljevo

Rodio se 19. travnja  1904. u Sv. Martinu pri Vurbergu u Sloveniji. Klasičnu gimnaziju i studij teologije završio je u Mariboru, te je zaređen za svećenika Lavantinske (Mariborske) biskupije 9. srpnja 1933. Bio je duhovnik i prefekt u sjemeništu od 1. rujna 1933. do 15. lipnja 1934. Kapelan je na Videmu ob Savi 1934.-1936. i Ljutomeru 1936.-1941. godine. Po dolasku njemačke vojske u Mariborsku biskupiju, prešao je kao prognanik u Hrvatsku s brojnim slovenskim svećenicima, te je ispomagao u Zagrebačkoj nadbiskupiji u župama: Lasinja, Belec i Zlatar.

Službeni vjesnik Zagrebačke nadbiskupije br. 1/1945. donosi promjene u nadbiskupiji između 8. veljače 1944. i 31. siječnja 1945. Tu se navodi za Pečara da je iz Zlatara prešao u Lupoglav, a potom za upravitelja u župu Bosiljevo.  Šematizam Zagrebačke nadbiskupije sa stanjem 15.prosinca 1944. navodi ga kao upravitelja župe Bosiljevo. Ondje je naslijedio vlč. Boleslava Orlovskog 1944. godine, ali je nažalost već 13. lipnja 1945. ubijen u “Bosanskim dragama”, tj. u šumi prema Bosiljevu, dok se je vraćao iz sela Bosanci s vjeronauka. Ubili su ga iz mržnje na vjeru i Crkvu. Bio je pokopan u Bosiljevu, a uprava nadbiskupije župu je povjerila vlč. Stjepanu Buckoviću, koji je ondje djelovao do 1947. godine.

Brat od vlč. Pečara Matija, koji je ostao u rodnoj kući, dao je 1. svibnja 1950. prenijeti posmrtne ostatke svoga brata svećenika Franza iz Bosiljeva na župsko groblje u Sv. Martinu pri Vurbergu, gdje je pokopan u svećeničku grobnicu.
Kasnije o njemu doznajemo još neke pojedinosti: Netom su Nijemci okupirali dio Slovenije, posebice područje Lavantinske (Maribor­ske) biskupije u svoju zonu, počeli su progon svećenika i intelektualaca, kao osvetu za jugoslavensku politiku dr. Anton Korošca 1918. godine, držeći ih nacionalnom vertikalom svoga naroda.

Na udaru su se našli najprije svećenici u pograničnom području. Tako je i Franc Pečar iz Ljutomera odmah prognan, te je došao u Hrvatsku, gdje ih je zagrebački nadbiskup dr. Alojzije Stepinac primao u Zagrebačku nadbiskupiju, da ih zaštiti i pruži bratsku pomoć Crkvi u Sloveniji, koja se našla u teškim prilikama. Nadbiskup je pozvao i svoje svećenike, da pomognu braći u nevolji. Odlukom od 29. travnja 1941. (br. 4030./1941.), bio je imenovan najprije duhovnim pomoćnikom u župi Lasinja, kod župnika Antuna Klasinca, gdje je nastupio u službu 30. travnja 1941. Odonud je odlukom Nadbiskupskog duhovnog stola od 10. lipnja 1941. (br. 4030./1941.),  postavljen duhovnim pomoćnikom u Rovišću.

U Lasinji ga je u ljetu naslijedio slovenski svećenik Jakob Sem, koji će potom poći u Lobor, a kasnije završiti život u Jasenovcu. Župnik Ljudevit Bajec piše iz Rovišća dopis od 18. kolovoza 1941. (br. 336./1941.) Nadbiskupskom duhovnom stolu, da je Franz Pečar otišao iz Rovišća, da planira otići u Srbiju, kamo je također bila otpremljena jedna skupina slovenskih svećenika. Bio je kratko u Nadbiskupskom zavodu u Požegi, a bilo je i prigovora da dolazi oko granice u Bednjanskom dekanatu, što bi moglo stvoriti neprilike i njemu i drugima. Odlukom od 10. kolovoza 1941. (br. 4030./1941.), imenovan je duhovnim pomoćnikom u župi Belec.

Upravitelj iz Belca, Rudolf Sviben, javlja da nije ondje potreban, pa je odlukom od 4. rujna 1941. (br. 4030./1941.), imenovan duhovnim pomoćnikom u Zlataru. Novom odlukom od 28. rujna 1942. (br. 4030./1942.), bio je premješten u Pakrac, ali je opet ostao u Zlataru. Kasnije je odlukom od 14. lipnja 1944. (br. 4030./1944.), poslan iz Zlatara u Lupoglav i ondje 16. kolovoza 1944. imenovan upraviteljem župe, po smrti lupoglavskog župnika Josipa Telebara (1936.-+1944.). No, iz Lupoglava je bio premješten odlukom od 18. listopada 1944. (br. 4030./1944.), za upravitelja župe u Bosiljevu, jer je Boleslav Orlovski bio premješten za duhovnika bolnice u Požegu, a potom u Vetovo. U župi Bosiljevo Pečar je bio ubijen na Antunovo, 13. lipnja 1945., dok se vraćao kući s vjeronauka u selu Bosanci.^[1]

Pečar je revno radio u prostranoj župi Bosiljevo, u složenim prilikama, uslijed ratnih operacija, do kraja rata. Župni stan bio je uništen, pa je stanovao u tamošnjem dvorcu u Bosiljevu. Sretno je dočekao završetak rata u svibnju 1945. godine, te se pripremao vratiti u rodnu Sloveniju. No, na Antunovo 13. lipnja 1945. bio je dočekan i ubijen u Bosanskim Dragama, tj. u šumi prema Bosiljevu, dok se vraćao sa službe u selu Bosanci. Zatukli su ga kolcima i bacili u jamu. Učinili su to iz mržnje prema vjeri i Crkvi. Bio je Slovenac, pa mu nisu mogli „spakovati“ da je „hrvatski klerofašist“ ili „ustaša“, „bandit i izdajnik“, kako je u ono doba komunistička promidžba etiketirala mnoge naše svećenike, te su ga potajno ubili, a što nije moglo biti bez znanja OZN-e i domaćih partizana.

Tragedija je bila tim veća, što su brojni slovenski svećenici zbog progonstva od strane Nijemaca, okupacije i uključenja Slovenije u Treći Reich i drugih političkih razloga pozitivno gledali na NOP i obnovu Jugoslavije, pa makar i komunističke. Kad su ga 24. lipnja 1945. našli pastiri, njegov mariborski subrat svećenik Alojz Sunčić, koji je tada još službovao u Prilišću, dao ga je pokopati na groblju u Bosiljevu. Saznalo se da je upravitelj župe Pečar u nedjelju prije Antunova oglasio u crkvi, da će na Antunovo imati u područnoj crkvi ispovijed djece za prvu pričest. Pri povratku kući, napala ga je skupina od petero ljudi kolcima, zatukli ga i bacili u obližnju jamu, gdje je izdahnuo.

Kad su njegovi saznali za ubojstvo, njegov brat je otišao na mjesto njegova umorstva, gdje su još bili kolci, a u blizini je pronađen i njegov časoslov. Božja providnost je htjela, da je u župi Bosiljevo prvi nakon ubijenog svećenika Pečara, umro jedan od petorice zločinaca, koji je sudjelovao u ubojstvu, Kolar iz Bosanaca. On je smrtno stradao kad je dinamitom lovio ribe. Pečarov brat Matija dao je 1. svibnja 1950. prenijeti njegove posmrtne ostatke iz Bosiljeva na župno groblje u Sv. Matinu pri Vurbergu, gdje su pokopani u svećeničkoj grobnici.[2] Svećenik Franz Pečar češće se spominje među svećeničkim žrtvama Slovencima, jer nije prešao u kler Zagrebačke nadbiskupije, a moguće bi se vratio u svoju Mariborsku biskupiju, da je ostao na životu.

Zagrebačka nadbiskupija bila je u znatnim neprilikama zbog nedostatka svećenika, koji su bili ubijani i zatvarani u komunističke logore u to vrijeme, pa je postojala i željela da se pojedini svećenici Slovenci ne žure natrag, već da se još neko vrijeme zadrže i pomognu na župama gdje su tada djelovali, makar još tijekom ljeta 1945. godine. Neki su ostali u Zagrebačkoj nadbiskupiji sve do svoga polaska u mirovinu, poput Martina Štupnika u Pokupskom, ili Dragutina Lesjaka u Feričancima i još nekih drugih. Mi Franza Pečara navodimo među ubijenima, jer je mučki i organizirano ubijen kao upravitelj župe u Bosiljevu, u Zagrebačkoj nadbiskupiji.