Aktualnosti

Uvod i homilija
u euharistijskome slavlju svetkovine Bezgrješne
u župi Bezgrješnoga začeća Blažene Djevice Marije u Zagrebu

Dragi naš kancelaru i biskupski vikare, prečasni gospodine Marko (Kovač); dragi dekane prečasni gospodine Ljubo (Vuković) te ostala subraćo svećenici i đakone (Matej Zakanj), draga sestro Jelena, župni vijećnici i suradnici zauzeti za život ove župe; dragi roditelji, djedovi i bake, djeco i mladi, braćo i sestre u Božjoj ljubavi od prije postanka svijeta! Svima čestitam ovu predivnu svetkovinu od koje dolazi ime vašoj župi!

Bog nam u Mariji objavljuje kako čekati s pouzdanjem, u nadi i strpljivosti; kako prepoznavati znakove Božje prisutnosti i na njih odgovoriti nepodijeljena srca.

U takvome čekanju molimo i za župnika, velečasnoga gospodina Alfreda (Kolića), u nadi i strpljivosti, nastojeći u trenutcima kušnje prepoznati govor Božjega otajstva, dragocjenoga za naše osobne živote i za cijelu vjerničku zajednicu.

Znamo da trpljenje iz ljubavi ne ostaje bez dobrih plodova. Tako se u našoj molitvi nalaze se svi ljudi kojima je potrebna Božja blizina. To uključuje i one koji se posebno brinu za bolesne i potrebite. Zato je ta molitva za župnika puno šira i njezina je utjeha snažnija, jer svatko zna da nije osamljen, da se Crkva za svakoga moli i onda kada sami nemamo snagu moliti za druge i za sebe, kada nas obuzima malodušje i tuga.

Tu je vidljiva Radosna vijest ove svetkovine koja nas podiže objavom Božjega nauma, njegove mudrosti koja seže u čovjeku nespoznatljive dubine, a opet se može susresti u svakidašnjosti, u neznatnosti kakve živi svatko od nas.

Bezgrješna Djevica pokazuje napetost između prihvaćanja i neprihvaćanja Boga; pokazuje ljepotu obnovljenoga svijeta i našu pripadnost vječnosti. U tome je snaga i utjeha, u tome je radost današnjega slavlja.

Zato, na početku ove obnove našega života i našega zajedništva pripravimo put Gospodinu, zamolimo dar Duha Svetoga koji je oproštenje grijeha. Skrušimo se i pokajmo te Marijinom spremnošću otvorimo srce Božjemu milosrđu i njegovoj Riječi, da se po nama ispunja Božja volja.

 

Homilija

1. Svetomu Bernardu iz Clairvauxa pripisuje se izreka: O Mariji nikad dosta! (De Maria numquam satis!) To je istina zbog toga, jer je Blažena Djevica uvijek nerazdruživo povezana s Kristom, tako da ovu svetkovinu živimo kao radost našega spasenja, otajstvo Kristova dolaska po Mariji po kojemu nam je darovan božanski život, u iskustvu euharistijskoga slavlja, u ovome zajedništvu sa živim Gospodinom. Nigdje nam iskustvo živoga Boga nije tako blizu kao u euharistiji.

Ali, što me potaknulo da spomenem sv. Bernarda? Od vremena do vremena razmišljam o tome što naša djeca uče u školama, osobito glede povezanosti raznih predmeta s vjerom i s kršćanskom kulturom. U tome osjećam, nažalost, nedostatnost, pa čak i siromaštvo zbog nepovezivanja.

Prolazeći neki dan Gornjim gradom pokraj Kamenitih vrata ponovno mi je pogled zastao na spomenploči s imenom Dantea Alighierija. Prošle se godine navršilo sedamsto godina od njegove smrti. Kao orijentir dobro je spomenuti da je živio u doba našega bl. Augustina Kažotića, a najpoznatiji je po djelu 'Božanstvena komedija'.

Od njegova tri dijela u školama se obično najviše uči o prvome, o Paklu i nešto o Čistilištu, a najmanje o završnome dijelu – o Raju. Djeci se obično ne govori o istinskome povodu, kao ni o širemu razlogu pisanja. Što je nagnalo toga čovjeka da desetak godina ispisuje stihove u trideset i tri pjevanja koja su zapravo neobično duhovno putovanje: Itinerarium mentis in Deum; razgovor s Bogom, traženje odgovora na pitanje o tome zašto je umrla osoba koju je najviše volio? On započinje putovanje, kako piše u prvim stihovima, izgubljen u „tamnoj šumi“ (selva oscura), zapravo u iskustvu grijeha, očaja i tuge nakon smrti njegove Beatrice.

Zašto je odvojen od voljenoga ljudskog bića koje mu je bilo uzor krjeposti i pobožnosti? Dakle, stvarni je povod, kako je to redovito slučaj kod velikih umjetničkih djela, vrlo osoban, ali je razlog širi: pitanje ljubavi u susretu s trpljenjem i vjerom, sa sumnjom, ohološću i smislom svega što postoji, što živi i umire.

On piše to iznimno književno djelo prožeto kršćanskim svjetonazorom da bi se i drugi ljudi odvažili krenuti na put prema sreći i vječnoj radosti. Dante na kraju dolazi do svoga cilja, do oslobođenosti od grijeha, do viđenja objave Presvetoga Trojstva i dobiva odgovor o smislu svoga života, trpljenja i smislu svijeta.

2. Taj velebni spjev, sa svim svojim nijansama, zapravo je veliko razmatranje i molitva. Zbog toga sam započeo izrekom sv. Bernarda, jer se obično navode razni detalji, na primjer, iz piščeve izravne ili suptilne kritike ondašnjega društva, političkih i kulturalnih gibanja, pojedinih nositelja crkvenih služba, ali se ne smije previdjeti cjelina i dar koji je i nakon sedamsto godina živ, svjež u vjeri i izazov našoj suvremenoj kulturi, osobito u Europi.

Dok se početak Spjeva poznaje više, ali površno, rijetko se pozornost usmjeruje na najdublji, završni dio, točnije na 33. pjevanje, u kojemu se nalazi Molitva Blaženoj Djevici Mariji, molitva usko povezana s današnjom svetkovinom; predivna molitva koju Dante stavlja u usta sv. Bernarda, a počinje ovako (moj prijevod):
„Djevice Majko, kćeri Sina svoga,
ponizna i viša od svakoga stvorenja,
čvrsto uporište nauma vječitoga;
ti ljudsku si narav oplemenila darom
kad' po tebi je Stvoritelj odlučio biti
po ljudskosti jednak svomu stvorenju.“
Mariju zove: Djevica Majka. Ne previdimo da je u našoj liturgijskoj godini vrijeme slavlja otajstva Utjelovljenja tako uređeno da postoji važno mjesto za Mariju: prije Božića u njezinu djevičanstvu, u slavlju Bezgrješne; a nakon Božića u njezinu majčinstvu, u slavlju Bogorodice.
I nakon što je divno sažeo Marijinu veličinu, jer je po Duhu Svetome začela i rodila Isusa, Dante za nju kaže da je „termine fisso d’etterno consiglio“ – čvrsto uporište vječnoga Božjeg nauma!

3. To otkriva i poseban raspored današnjih čitanja. Najprije smo čuli riječi iz Knjige Postanka koje govore o početku ljudske povijesti. Ta lijepa i dramatična stranica završava u nadi koja se ispunja u onome o čemu govori Evanđelje, o početku nove povijesti, nebeskoga kraljevstva.

Možda bi nekoga mogao iznenaditi izbor drugoga čitanja iz Poslanice Efežanima. To je predivan himan u kojemu sv. Pavao razmatra taj početni plan do kojega se ne može doprijeti bez Božje objave, otkrivanja da smo izabrani u Božjemu Sinu prije postanka svijeta; da nas je zagrlio milošću u Isusu Kristu, odnosno, doslovno smo čuli da nas je zamilovao u Ljubljenome.

Istočna liturgija ima pojam 'predvječnosti' ili, bolje, 'predvjekovitosti'. Bog je stvorio vrijeme i vjekove, ali ljubav prema nama seže dublje, do Božje trajne sadašnjosti. Božji prijatelji prije postanka svijeta. Kako to zvuči ispunjeno, snažno, neizmjerno.
Božja se nakana mogla ispuniti, jer je Marija rekla: neka mi bude. To je ohrabrujuće.

4. Bog je u svome nedokučivom promislu izabrao Mariju da bude djevičanskom Majkom njegova Sina. Zbog toga je očuvana od istočnoga grijeha, od posljedica onoga grijeha s početka povijesti kojim su prvi ljudi željeli biti veći od svoga Stvoritelja, odbacivši njegovu ljubav.

Kao prvi glavni grijeh mi vidimo oholost. Za Dantea je u njegovu spjevu najveći grijeh – pohlepa. Nije li to drugo ime, istoznačnica oholosti? I nije li to i danas tako jasno vidljivo u našemu životu, u našemu društvu? Oholost koja rađa pohlepu, uznositost, nasilje, ponižavanje bližnjih, razni oblici vladanja drugima, što lako ranjava i život naše crkvene obitelji.

Božji je pogled pao na Mariju koja je spremna prihvatiti Božju ljubav, da čovječanstvo ne bude ostavljeno u raljama zla.

5. Braćo i sestre, pozvani smo prepoznati sebe u Marijinu odgovoru, jer se u njemu nalaze vidici koji oblikuju i oživljuju našu vjeru.

a) Najprije primjećujemo da se u izvješću o Navještenju nema ničega velikoga i svečanoga. Sve je tako jednostavno i izravno, u skromnosti Nazareta, u skromnosti jednoga doma. Lijepo je primijetiti da neizmjerni Bog voli našu ljudsku običnost, označenu granicama i konačnošću; voli nam govoriti unutar naših uobičajenih poslova i svakidašnjice.
Skloni smo i u svojim 'duhovnostima' tražiti izvanrednosti, stvarati posebna ozračja, iznimne doživljaje, a današnja svetkovina nam objavljuje najveću posebnost ostvarenu u najvećoj redovitosti. Nije rijedak dojam u meni da se u predstavljanju življenja vjere gotovo isključivo kao primjer stavljaju neki dramatični obrati, lomovi, radikalni rezovi, a da redovitost i uobičajenost baš i nemaju neku vrijednost.
I takva su obraćenja dragocjena; životni obrati su milosni darovi koji govore da za Boga nitko nije izgubljen i nitko nevažan, ali zar je manje vrijedan, zar nije dragocjen uzor u kršćanskoj redovitosti: redoviti poslovi i briga za djecu, za obitelj; redovito izražena ljubav prema mužu ili ženi; redovita uključenost u život župe; stalna zauzetost za potrebite i za zajedničko dobro; redovito izvršavanje poslovnih obveza i postojanost u služenju? Crkva živi ponajprije od redovitosti, a izvanrednosti su dodatni poticaji za nova nadahnuća.

b) Drugi vidik koji nas dira jest Božja pažnja i pozornost prema onomu što je ljudima najviše na srcu, a dolazi od pozdrava kojim Gabrijel započinje razgovor s Marijom: Zdravo! Točnije i punije: Raduj se, Marijo! Poziv je to na radost, čime se otkriva Božje srce, jer želi da svi ljudi budu sretni; jer ljubav ne može željeti ništa osim sreće drugoga, a naša je sreća utemeljena na sigurnosti da je Bog uvijek s nama.

c) Kao izravna posljedica iskustva te radosti dolazi drugi Anđelov poziv: Ne boj se! Pred tolikim životnim složenostima, u okolnostima u kojima svakoga dana slušamo razne prijetnje i teško podnošljiva predviđanja, kao da bi u svemu bili bespomoćni, to je poziv da ne gasimo nadu, bez obzira na okolnosti. I kada se čini da iskustvo tame prevladava i zarobljava naše živote, Gospodin uvijek otvara put u toj 'tamnoj šumi' i pokazuje čvrsto uporište, svjetlo koje nam je blizu u Mariji Bezgrješnoj.
Ova je svetkovina u kojoj živimo istinu da zlo i tama nisu gospodari naše radosti. Ona živi u našoj svakidašnjosti, u otkrivanju darova ljubavi, usidrena u sigurnosti da je Gospodina s nama, ma kakve okolnosti živjeli i trpjeli. Tu radost prolaznost ne može zarobiti niti dokinuti.

6. Adame, gdje si? Sakrio sam se, jer sam se bojao. Tako je u svijet ušla naša velika neprijateljica. Adam koji se boji Boga: to je majka svih strahova. Današnja svetkovina u naše živote unosi glas anđela po kojemu Bog dolazi kao radost, kao poljubac čovjeku i svijetu, kao Dijete u tvome naručju.
Da bi uspostavio prijateljstvo s čovječanstvom Bog najavljuje neprijateljstvo Žene i zmije; Marije i zla. Koliko nas samo treba naučiti ta slika pretočena u stvarnost: Žena koja nosi život i zmija koja ujeda smrću. No, mi smo Marijin rod, mi smo neprijatelji zla.

Znamo da nas dohvaća ugriz zla, znamo da ćemo posrnuti, ali mi nismo prijatelji zla, nasilja i laži. Od Kristove smrti i uskrsnuća, od njegova dara i prisutnosti u sakramentima, u svakome od nas vjernika i vjernica postoji trag vječne radosti, svjetlo novih početaka u kojemu razaznajemo da Bogu ništa nije nemoguće.

7. Ova je svetkovina uistinu radosna. U njoj nam Gospodin ne zapovijeda; ne daje zadaće i ne opterećuje nas nekim zahtjevima; ne pokazuje nam naše slabosti niti nas prekorava.

Čak nas i ne potiče da više molimo, da budemo revniji, nego nam govori u našoj Majci: Raduj se; ne boj se!, posebice onda kada ti se čini da nemaš ništa; ni snage ni volje ni razloga.

Marija je dobila novo ime: ljubljena odvijeka; ljubljena zauvijek. To je i naše ime, bili dobri ili manje dobri. Jer, Marija nije puna milosti, jer je Bogu rekla 'da', nego još i prije: jer je Bog njoj rekao 'da', baš kao i nama. Kada? U svome promislu još prije negoli smo začeti i rođeni. On nas je izabrao da budemo živi, da živimo u njemu.

Koliko su samo jadni pokušaji da život gledamo plitko i kratko koliko traje naša prolazna prisutnost. Bog nam je darovao zemaljski život da bismo po ljubavi, ne po sebičnosti; da bismo po poniznosti, ne po oholosti i pohlepi, živjeli vječno.

Odgovor koji je promijenio svijet i povijest glasi: Evo službenice Gospodnje, jer po njemu se Bog utjelovio, da bismo živjeli božanskim životom. Tim se odgovorom i danas se mijenja svijet, naši životi i društvo u kojemu živimo. Po tome odgovoru i danas Bog ulazi u živote ljudi; po tome je odgovoru vidljiv Bog u nama, onaj koji ne prestaje pozivati: Raduj se; ne boj se!

O kako bih želio da svi moji nagovori, svaka homilija ponese na sebi pečat ohrabrenja, ljepotu zajedništva s Bogom po njegovu promislu; da iz Crkve izađemo nošeni radošću, jer smo zagrljeni milošću.
Amen.