Nadbiskupija

Preuzeto iz knjige: Dr. Stjepan Kožul, Martirologij Crkve zagrebačke. Spomenica žrtvama ljubavi Zagrebačke nadbiskupije, Izdavač: Prometej; Zagrebačka nadbiskupija, Zagreb 1998., str. 59-60. i knjige: Dr. Stjepan Kožul, Deset godina nakon Martirologija Crkve zagrebačke (1998./2008.), Izdavač: Društvo za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije „Tkalčić“, Zagreb 2008., str. 33-34.

 
Bio je Slovenac i svećenik Mariborske biskupije. Došao je u Zagrebačku nadbisku­piju i djelovao kao duhovni pomoćnik i upravitelj u više župa. U arhivu nalazimo njegove podatke. Osobno piše Nadbiskupskom duhovnom stolu, 2. svibnja 1941., da je on, Ignacij Feguš, rođen u selu Nova Vas, župa Sv. Marko kod Ptuja, 29. srpnja 1911., od roditelja Janeza i Terezije rođene Mikša. Nakon pučke škole, polazi gimnaziju u Ptuju od 1923. do 1931., gdje je položio ispit zrelosti s izvrsnim uspjehom.

Teologiju je završio u Mariboru, od 1931. do 1936. godine. Za svećenika je zaređen 5. srpnja 1936. Vojsku je služio u Petrovaradinu. Bio je vojni kapelan i kapelan u župi Majur do 1937., u Slovenskoj Bistrici od 1. ožujka 1937. do 1. kolovoza 1939., a zatim, do 30. lipnja 1940., kapelan u Sv. Jurju ob juž. Žel. kod Celja. U to je doba diplomirao na Bogoslovnom fakultetu u Ljubljani i odslušao 13. i 14. semestar. Od 1. lipnja 1940. bio je odgojitelj u Đačkom sjemeništu u Mariboru, a 15. veljače 1941. položio je državni ispit u Ljubljani za profesora moralke u gimnaziji. U Hrvatsku je došao kao prognanik već među prvim skupinama slovenskih svećenika. Odlukom Nadbiskupskoga duhovnog stola od 19. svibnja 1941. (br. 4030/1941.), imenovan je duhovnim pomoćnikom u Cirkveni.

Iz Cirkvene je premješten u Granešinu, zatim u Bedenicu. Bio je određen 16. listopada 1942. (br. 4030/1942.), da pođe iz Bedenice za duhovnog pomoćnika u Rečicu kod Karlovca. Izgleda da se to nije ostvarilo, jer je odlukom Nadbiskupskog duhovnog stola od 18. studenoga 1942. (br. 4030/1942.), bio određen za duhovnog pomoćnika u Gornje Bogičevce, ali je i to ostalo izvan snage. Iz Bedenice je konačno, 13. travnja 1943., bio premješten za subsidijara u Veliko Trgovišče. Potom je kao subsidijar u Velikom Trgovišču, dekretom Nadbiskupskog duhovnog stola od 30. studenoga 1943. (br. 4030/1943.), bio imenovan subsidijarom u župi Požeški Brestovac, a dekretom od 8. siječnja 1944. (br. 4030/1944.), upraviteljem župe u Bukevju. Ostao je u Zagrebačkoj nadbiskupiji, u župi Bukevje, i nakon preokreta 1945. godine, nije se vratio u Sloveniju.

Kao upravitelj župe u Bukevju ubijen je 28. prosinca 1946. na vratima sakristije, dok je izlazio iz župne crkve. Jedan seljak udario ga je kolcem po glavi tako snažno da mu se odmah mozak prosuo po vratima i zemlji. Kroničar je zabilježio da je rodbina odvezla njegovo mrtvo tijelo u rodno mjesto kod Maribora te je ondje pokopan.

Neki su tvrdili da su u pozadini tog zločina i ubojstva “bili određeni razlozi osobne naravi i da je pokojnik bio upozoravan da pazi na neke stvari, jer bi moglo doći do zla i osvete.” Drugi su mišljenja, ako je i bilo nekih njegovih pogrešaka kao povod za osobni obračun, da se takav zločin nad svećenikom mogao dogoditi zbog općeg stava prema Crkvi i svećenicima. Svećenik je bio u svakom pogledu izložen i nezaštićen, a o posljedicama takvog zla nije se moralo razmišljati.

Nakon Feguševa ubojstva župa Bukevje nije dobila svog vlastitog župnika, nego se za nju brinuo župnik iz Ščitarjeva Ladislav Loina. U prosincu 1951. godine vratio se iz logora Stara Gradiška vlč. g. Krešimir Ivšić. On je 1952. godine bio imenovan župnikom u Bukevju. Putovao je onamo biciklom iz Zagreba. Na skeli preko Save sreo je jednog čovjeka veoma smrknuta lica, koji ga je promatrao. Rekao mu je da je on ubojica vlč. Feguša, te se je zapravo čudio po što Ivšić ide u Bukevje, jer se vjerovalo u tezu komunističkog režima o skorom nestanku “i Crkve i Boga i popa!”

Što se tiče Feguševa ubojstva, vlč. Ivšić je dobio dojam da su tu mogle biti upletene određene priče i sumnjičenja privatne naravi, ali da je - uza sve možebitne slabosti i pogreške - odlučujući faktor bila mržnja prema svećeniku i Crkvi.[49]