Aktualnosti

 
Draga vjernička obitelji u Očevu milosrđu,
u Kristovoj milosti i u zajedništvu Duha svetoga,
naše ovogodišnje prinošenje hvale Bogu za akademsku godinu, 354.-u na Sveučilištu u Zagrebu, povezano je sa svetkovinom Presvetoga Srca Isusova, s otajstvom najdubljega očitovanja Božje ljubavi, u kojoj – donoseći pozdrave našega zagrebačkog nadbiskupa i velikoga kancelara mons. Dražena Kutleše – pozdravljam sve vas, dragi studenti i studentice, u zajedništvu s cijenjenim gospođama prorektoricama, s gospodom prorektorima, zatim s dekanima i s drugim čelnicima sveučilišnih sastavnica, među kojima posebno pozdravljam dekana, profesora (Josipa) Šimunovića (Katolički bogoslovni fakultet); sa svim profesorima, djelatnicima i suradnicima Sveučilišta.
Subraćo svećenici, redovnici i redovnice, braćo i sestre, vjerujem da smo i prije ulaska u ovaj prostor i u ovo slavlje prolistali protekle mjesece i barem kratko razmotrili što nas je radovalo, što žalostilo; koga smo susreli i od koga se oprostili; koga smo privukli i koga zanemarili; koga ohrabrili i utješili, a koga smo previdjeli ili obescijenili.
Tko nam je proširio obzore; što smo spoznali i po čemu smo postali bolji; što nas je zbunilo, zarobilo tjeskobom i ostavilo neodgovorena pitanja? Gdje nam je danas blago (jer nam je tamo i srce)?
Što smo na početku godine imali kao nakanu i što je ostalo od tih planova i ciljeva? I najviše od svega: Kako smo očitovali Božju blizinu bližnjima?
Ovdje, gdje cor ad cor loquitur, gdje srce govori srcu, zastanimo u sabranosti moleći oproštenje za svaku povrjedu ljubavi; moleći da Bog udijeli mir našemu raskajanom srcu i plodove radosti obraćenja.
 

Homilija

 Liturgijska čitanja:
Pnz 7, 6-11; Ps 103, 1-4.6-8;
1Iv 4, 7-16; Mt 11, 25-30

Draga braćo i sestre!
1. Što je ljepše moguće čuti od spleta Božjih riječi koje su nam upravo naviještene? Najprije govor o izabranome narodu, koji je ljubljen i koji je oslobodio Bog, vjeran svojim obećanjima, iskazujući neizmjernu milost svima koji ga ljube.
Da ljepšega nema pokazuje i Psalam, pun ushita i blagoslivljanja zbog Božjih dobročinstava, opraštanja grijeha, iscjeljenja slabosti, izbavljenja od propasti; zbog nježnosti i pravednosti, zbog postupaka koji ne odražavaju srdžbu ni osudu.
Sve je to sažeto u zapis apostola Ivana, u ispovijed da je Bog ljubav, u definiciju kojoj nije svrha definirati nego potaknuti čovjeka, nas da vjerujemo i ljubimo jedni druge i tako ostanemo u Bogu i Bog u nama.
 
2. Povrh svega – Isusove riječi, sročene puninom radosti ali i evanđeoskom neobičnošću. U središtu je poziv umornima da ih on odmori. Nimalo ne dvojim da su te riječi i studentima i profesorima istinski melem u ovim danima, ali je Isusov pristup zbunjujuć jer očekuje da se odmorimo uzimajući jaram, njegov jaram.
Jednako tako, dok sveučilišta i učilišta, obrazovanje i znanost prizivaju umnost i mudrost, Isus je radostan zbog objave malenima. Štoviše, slavi Oca, jer je nešto 'sakrio' od onih koji sebe smatraju mudrima i umnima.
Da bi nam otvorio prostor smisla tih riječi izgovara završne rečenice: „Učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim“, objašnjavajući da je njegov jaram sladak i breme lako.
Isus, dakle, izrijekom kaže da od njega učimo krotkost i poniznost, što je poput sažetka svih onih Isusovih rečenica u kojima sebe stavlja kao uzor i upućuje pozive kao što su: Dođite i vidjet ćete; pođi za mnom; primjer sam vam dao; ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio… i tomu slični.
On slavi nebeskoga Oca, jer je objavio malenima. Na 'ispražnjena' mjesta 'velikih' dolaze neznatni, Božji miljenici među kojima su: ribari, siromasi, bolesni, udovice, djeca, grješnici… Ti ljudi su razumjeli; razumjeli su bitno: voli li ih netko ili ne. Jednostavna tajna života je zahvatiti ili barem dodirnuti čovjeka otvaranjem srca.
 
3. Otkada se pojavila rečenica, izrečena kao 'program', da nije dobro da djeca u školi nešto „uče napamet“, ostao sam pomalo zbunjen, bez obzira na tumačenja koja su razlagala da se pritom misli na puko pohranjivanje određenih podataka.
Nisam oduševljen takvim rečenicama, jer će učenje kao svoju bitnu sastavnicu uvijek imati učenje napamet. Zato mi se čini da je važno vidjeti kakvo je to učenje 'napamet', kakvo je učenje općenito.
Taj 'napamet' u različitim se jezicima kaže različito. Vjerujem da ste primijetili da se na engleskome prilog 'napamet' ne veže uz pamet i um, nego uz srce; 'napamet' se kaže' '(learn) by heart' – srcem! Učiti srcem. To je ono što nam nedostaje, ne samo kod učenja… Gdje nema srca, ništa nije istinito, ništa radosno, ništa sveto, ništa savršeno.
Bez srca nedostaje snage, oduševljenja i, konačno, smisla; bez srca plodove ne može donijeti niti jedan posao ni zanimanje: od skrbi za potrebite preko javnih poslova do umjetnosti i športa. Uostalom, bez srca nema zvanja, nema odaziva na poziv, nema čežnje ni strasti, nego je sve 'odrađivanje'. Bez srca nema bližnjih nego se odnosi grade s 'poslovnim subjektima' i sa suradnicima. Za to je polazište rad, a ne ljubav.
Nije teško osjetiti da je Hrvatskoj u svim područjima života potrebno srce, oblikovano onom krotkošću i poniznošću koje možemo učiti samo od Krista. A jedno od mjesta, institucija i zajedništava, u kojemu se treba vidjeti da je takvo srce živo svakako je sveučilište.
 
4. U ovo se vrijeme osobito snažno nameće tema takozvane 'umjetne inteligencije' pobuđujući u nekim ljudima oduševljenje, a u drugima suzdržanost, strah ili čak tjeskobu. U svemu je teško nešto suvislo reći o nečemu što je dobilo ime u dvjema riječima od kojih nijednoj nije pridano jasno značenje, ni 'umjetnomu' ni 'inteligenciji'.
No, očito je da pojedina sredstva kojima se koristimo uvelike nadilaze dosadašnje tehničke sposobnosti čovjeka pa i one koje smještamo u područje kognitivnoga, gurajući nas prema novim granicama znanja i razumijevanja, dok negdje u pozadini lebdi pitanje zamjenjivosti, štoviše – nadilaženje čovjeka.
Zbog brzine i specifičnosti sadašnjih procesa može biti zanemarena činjenica da povijesti to temeljno pitanje 'prekoračivanja granica' nije nepoznato. Redovito se dolazilo do puno sastojaka koji su obećavali pristup čovjeku nerazumljivomu 'onkraj'. Ipak, ostao je jedan vidik čovjeka koji odražava: suosjećanje, maštovitost i – ljubav; ono što pripada istinskoj mudrosti.
Ljubav nije svodiva na 'razumijevanje' koje se može raslojiti i ponovno sastaviti; ona je ponekad neshvatljivo ne-razborita i ne-razumna, baš je zbog toga – čini se – dostupna svakomu čovjeku. Križ je takav, objavljeno Božje Srce je takvo…
Ljubav je puno toga; ona je sve, ali ju ponajprije prepoznajemo kao: lijepu, privlačnu; ona je slobodna, istinita i dobra.
Tako u našoj kršćanskoj kulturi mudrost nije samo proizvod spoznaje nego se tiče ljubavi. Ona daje preobražajnu snagu. U ljubavi je sve povezano; ona skuplja u jedinstvo s Bogom i međusobno.
Nije li to i najuvjerljivije značenje riječi universitas – okrenutost prema jednomu? Samo što je to jedno? Prikupljeno znanje? Nipošto, nego puno više i dublje, prožeto ljubavlju koja daje smisao. Znanje spojeno s ljubavlju je mudrost.
 
5. Kad ljudi tumače što daje smisao njihovu životu; kada zavirimo što je u temelju religijskih sustava koji su pružali i pružaju smisao, moguće je primijetiti četiri glavna uporišta:
a) pripadanje, duhovnu i osjećajnu povezanost s drugim ljudima; b) svrhu, to jest učiniti nešto da bi drugi ljepše živjeli; c) prenošenje tumačenja što je i radi čega postoje svijet i čovjek; i d) transcendenciju kao otajstvenost koji nadilazi materijalnu zbilju.
Ljepota tih uporišta je u tome što su svima dostupna kao izvorišta smisla u svakome vidiku našega življenja.
Lako ih je pronaći i u životu sveučilišta: pripadanje, svrha, prenošenje i otajstvenost. No, ostaje pitanje želimo li prihvatiti smisao koji iz toga izvire, mudrost koja povezuje znanje i ljubav.
Previše je puta čovječanstvo vidjelo i vidi što može učiniti znanje bez ljubavi, što čini tehnika bez osmišljenosti, što čine srca koja nisu ni krotka ni ponizna.
Sveučilište je i danas na kušnji da, pod pritiskom jednoga ili skupine znanstvenih grana i područja, zanemari druga i ostane bez smisla, jer je izgubilo ono jedno koje je potrebno.
 
6. Takvim gubljenjem ravnovjesja nužno se ulazi u suženost motrišta u kojemu se govori o odgovornosti sveučilišta ali nje nema, ako se ne zna na što se u konačnici mora dati odgovor i komu odgovarati; govori se o slobodi i autonomiji, ali se živi u zarobljenosti ili se lako pada pod gospodarskim i političkim pritiscima; govori se o razvoju i napretku, dok se previđa smisao ljudskosti i promiče zatvorenost u prolaznost.
Zar ne čujemo da sveučilišta i obrazovanje općenito trebaju odgovoriti na potrebe rada i da se sveučilišta trebaju integrirati u svijet rada? Zvuči privlačno, ali ne bi li bilo potrebnije nastojati da svijet rada bude integriran u svijet smisla, odnosno da svijet smisla definira svijet rada a ne obratno?
Ići takvim putem u kojemu je sva zaokupljenost usmjerena na neku vrstu proizvoda vodi do onoga što zabrinjava suvremena sveučilišta. Kaže se da više od pola onih studenata koji sada započinju studij, kada ga budu završili, radit će posao koji još nije izmišljen.
Takvi pristupi vode u nejasne prjelaske, u trajno 'prelaženje', u razne neprestane 'tranzicije', u kojima se i ne zna kamo se želi i kamo treba prijeći. Za takav svijet nije moguće oblikovati institucije, jer se namjerno potiče nestalnost koja nije i kao da ne smije oblikovati smisao.
Bez smisla nije moguće utvrditi vrijednosti. Bez vrijednosti se ne mogu graditi i razvijati tematske jezgre društva te nije čudno da institucije ne funkcioniraju i da se ljudi osjećaju opterećeno i umorno od nejasnoća.
Tako se događa da je teško prepoznati što stvarno kao narod i kao država želimo i je li nam važna istina o našoj prošlosti i putovi u sadašnjosti; je li nam važna duhovna baština i kultura, nadahnjujuća obnoviteljska i preobražajna snaga umjetnosti.
U svemu tome razvidan je stvaran poziv za Sveučilište: da njeguje i čuva uporišta koja daju smisao; koja su izvorišta mudrosti po širini spoznaja i po ljubavi prema svakomu čovjeku i prema svojemu hrvatskom narodu.
 
7. Za završetak ističem jednu od čestih i pomalo 'zlorabljenih' riječi u svijetu znanosti i obrazovanja – 'kompetitivnost', odnosno 'kompetencija'. I o njoj nas uči Isus u današnjemu Evanđelju kada kaže da uzmemo jaram. 'Kompetitivnost' doslovno znači 'ići zajedno' (cum-petere) prema nečemu, u istome smjeru; gotovo je istoznačnica 'sinodi'.
Jaram (lat. iugum, od čega dolazi i riječ za brak – coniugium) slika je onoga okvira i zadanosti koje su nam kao ljudima vlastite i koje nas upućuju na našu stvorenost i jedne na druge, da zajedno podnosimo teret. Umjesto te prirodne upućenosti na zajedništvo, nošeno prihvaćanjem smisla, mi se neprirodno, umjetno, udaljavamo od izvorišta svoga odmora. Thomas Merton je rekao: Oholost nas čini umjetnima; poniznost nas čini stvarnima.
Braćo i sestre, prinoseći zahvalu Bogu u ovome zajedništvu vjere molimo za snagu da prihvatimo Kristov jaram, jer nas on čudesno odmara; jer ga laganim čini sloboda prihvaćanja, sloboda srca, sloboda u Božjoj ljubavi. Znamo da nam ništa od onoga što volimo nije teško.
Molimo da ustrajemo u kršćanskoj 'kompetenciji', u mudrosti satkanoj od znanja i ljubavi. Zato smo naučili, napamet, a siguran sam i 'srcem' zaziv: Isuse, učini srce naše po Srcu svome!
Amen.