Aktualnosti

Ivan Šaško, pomoćni biskup zagrebački

Homilija

u obredima Velikoga petka
u Bogoslužnome prostoru blaženoga Alojzija Stepinca
Zagreb (Kaptol 28), 15. travnja 2022. u 18 sati

Liturgijska čitanja:
Iz 52,13 – 53,12; Ps 31 (30), 2.6.12-13.15-16.17.25;
Heb 4, 14-16; 5, 7-9; Iv 18, 1 - 19,42

1. U ovako dojmljivoj naviještenoj Božjoj riječi, s obiljem poznatih, ponovno probuđenih misli i nijansi osjećaja u nama, pozornosti je vrijedan 'okvir' koji tvore dvije neobične rečenice s početka i s kraja navještaja.

Prva rečenica večerašnje Božje riječi – iz Knjige proroka Izaije – glasi: „Gle, uspjet će Sluga moj (uzvisit će se, podignuti i uzdići veoma)!“ Netko tko ne zna na koga i na što se odnose te riječi najmanje bi očekivao da je taj uspjeh povezan sa smrću na križu.

Drugi dio okvira su posljednje riječi koje je Isus izgovorio na zemlji. Isus je na križu bio tri, odnosno – prema Evanđelju po Marku – šest sati. I u tim se mukama, na tome neobičnom mjestu, razgovaralo. Ljudi su gledali; neki su izazivali, govorili ljutnjom; neki su stajali u nevjerici; neki su opravdavali postupke vlasti; neki razmišljali o sutrašnjici; neki su željeli biti sigurni da se to događa; neki su samo šutjeli.

U Evanđelju po Ivanu posljednje zabilježene Isusove riječi su: Dovršeno je! U izvorniku na grčkom to je jedna riječ. To nije ni uzvik boli, ni vapaj, ni molitva, a ipak je oporuka u kojoj se kaže da je nešto zaokruženo, dovedeno do svrhe; da je učinjeno onako kako treba biti učinjeno.

2. Jauk bi bio razumljiv; logičan bi bio krik kao izražaj patnje; ili jednostavno tiho gašenje života. Ali Isus zadnjom riječju govori o svome poslanju.

To je trenutak koji na svadbi u Kani još nije došao; to je proslava imena nebeskoga Oca; to je djelo koje će sve privlačiti k Isusu. To je okvir Božje riječi koji povezuje čudnu najavu: Uspjet će sluga moj… i ostvarenje: Dovršeno je. Kakav je to uspjeh i što je dovršeno? U križu Isus razotkriva tko je Otac, tko je on i tko je čovjek.

Pilat je rekao: Evo čovjeka, kada je mislio da je bičevanjem Isusa dovoljno unakazio da čovjek ne bude prepoznatljiv, da ne može biti opasnost i da kao takav pobuđuje samilost. Na križu Otac pokazuje Sina: Evo čovjeka, kada je jasno da je ostala samo njegova ljubav od koje, jedine, i samo s njom čovječnost može biti obnovljena. Božjim milosrđem.

Na Isusovu križu onaj strah koji je đavao unio u srce praroditelja, otrov laži o Bogu, posvema je raskrinkan: Nije istina da je Bog ljubomoran na sreću čovjeka. On ne želi ništa za sebe, a daruje sve.

Zadnji korak u tome je dolazak čovjeka pred ogledalo koje pokazuje da ljude na križ ne stavlja Bog, nego čovjek. Čovjek pribija na križ drugoga čovjeka, ponekad sebe samoga, a uvijek Boga. Isus je prošao kroz 'proces' koji pokazuje da u njemu nema krivnje.

3. Danas, braćo i sestre, na Veliki petak razmatramo i klanjamo se križu, događaju Božje objave; sudjelujemo u djelu našega spasenja. Naviknuli smo koristiti riječ 'križ' kao 'mjernu jedinicu' za trpljenje. Danas ga razmatramo u njegovoj istini mjesta s kojega se vidi kakav je Bog.

Čovjekova je ljutnja bila toliko snažna da smo ga razapeli, a on nas ne prestaje ljubiti. Odveli smo ga na križ, da bismo ga uklonili i prekinuli svaku vezu s njime, a on je od križa napravio pečat vječnoga saveza s nama.

Zbog toga u ovo slavlje podno križa donosimo svoje kajanje i nakane za cijeli svijet, dodajući danas poseban zaziv i molitvu za mir, misleći ponajprije na mir u Ukrajini; mir koji je potreban napadnutima, ali i napadačima, a najviše nalogodavcima i zapovjednicima. Molitva je to za naše ranjeno, tjeskobno i podijeljeno društvo. Molitva je to i za nas, za Crkvu, da bude mjesto susreta na kojemu doživljavamo prihvaćenost, svoju ugrađenost i mogućnost da budemo pomoć bližnjima.

4. Isus je uzdignut i sve privlači k sebi: privlači naše poglede i naša srca. I uzvraća pogled uzvišene krotkosti i daruje srce puno blagosti i milosti.

 

U Evanđelju po Ivanu postoje detalji koji se razlikuju od drugih Evanđelja. Ivan ne bilježi da je u blizini križa prisutno mnoštvo. Ne primjećuje ga; nije mu važno. Tamo su rimski vojnici, pogani; tamo su žene oko Isusove majke Marije s učenikom koga je Isus posebno volio.

U Getsemanskome vrtu, prigodom Isusova uhićenja, Ivan ne spominje bijeg učenika. Nije opisana ni Isusova agonija i tuga, nego briga za apostole. Zbog toga kaže: Ako tražite mene, pustite druge da odu. (usp. Iv 18, 8).

U brižnosti koju pokazuje Isus prema svojima, kojima je darovao dug oproštajni govor za stolom na Posljednjoj večeri, osjećamo novi navještaj, najavu ispunjenja: Naime, puno je vrjednija sposobnost Božjega Sina da može na sebi ponijeti našu bijedu, od same naše bijede.

Ivan naglašava kraljevanje Isusa iz Nazareta koji upravlja poviješću i njegovo posvemašnje darivanje koje nas spasava. To je vidljivo i u ovome našem bogoslužnom prostoru u koji smo na pozadinu oltarnoga prostor unijeli lik Krista iz najstarijega sačuvanog liturgijskog prostora u Zagrebu, kapelice sv. Stjepana u Nadbiskupskome dvoru; lik Svevladara, koji danas posebno razmatramo stavljajući u prvi plan Kristov križ i njegovu raspetost kojoj se klanjamo, povezujući staro i novo, prošlo i buduće.

5. U njegovim smo rukama; povijest, sva povijest pripada Njemu, i onda kada nam izmiče smisao povijesnih događaja! Mi smo večeras u tome uzvišenom djelu; u Božjemu 'danas', u kojemu je bol svakoga od nas posvema usvojena i nadvladana, pobijeđena snagom ljubavi.

Pod križem su žene s majkom Marijom i ljubljenim učenikom. Isus njega predaje njoj i nju predaje njemu. Dirljiva je to slika sinovskoga milosrđa, ali ona ide i onkraj toga: tu se rađa Crkva.

Smijemo to reći, bez straha da bi to bilo u proturječju s događajem na Pedesetnicu. Sasvim je sigurno da će trebati snaga Božjega Duha, darovana nakon pedeset dana, ali sada već naslućujemo puninu. Zbog toga Evanđelist naglašava da je Isus na križu predao duh (usp. 19, 30), a koplje koje probada Kristov bok otvara put sakramentalnomu životu.

Što se tiče nas, bît je očitovana u našoj prisutnosti: Majka i novi sin, svi mi kao nova djeca, braća i sestre u Gospodinu. Mi smo dio toga događaja. I Marija je s nama.

6. Braćo i sestre, tijekom povijesti Crkva je zavoljela posljednicu Stala plačuć tužna Mati (iz 13. st.). Ona započinje glagolom koji je Evanđelje po Ivanu zabilježilo kao Isusu posebno drag glagol – stati, ostati (usp. 15, 9): Stabat Mater dolorosa. Crkva gleda Mariju i sebe; Crkva je Majka koja ostaje podno križa i svojim rukama, zajedno s Kristom, prima djecu koja trpe.
 

Crkva je susret Majke s novom djecom u vjeri; s ljubljenim učenicima koji su pozvani brinuti se za nju, da bi svima bila Majkom i da bi se učili i vježbali u umjetnosti pranja nogu jedni drugima. Crkva je klica, uvijek maleno stado koje ostaje pod pogledom Gospodina na križu, pod mrtvim tijelom Krista koji je umro za nas. Crkva vjerno čuva obećanje uskrsnuća, nudeći susret vječne radosti za sve, a osobito za umišljene zemaljske moćnike koji po obraćenju uviđaju promašaj grijeha kojim su željeli ubiti ljubav.

Nedvojbeno je da smo najlakše prepoznati kao Crkva, ako stojimo pod križem, ne prikovani uz prošli događaj, nego pod križevima braće i sestara, čiju je bol ponio Isus. To 'ostajanje' događa se najčešće jednostavnim gestama i riječima.

7. Večeras su prostori crkava ogoljeli, razodjeveni. Tu sliku jednostavnosti vidimo osobito u ovome našem liturgijskom prostoru. Dok čeznemo za ljepotom koja nas je uzdizala, dobro je doprijeti do bitnoga, do onoga bez čega ne možemo. To je naše iskustvo proteklih dviju godina.

 

Osjećamo nedostatke, osjećamo i suvišnosti, ali osjećamo da ne možemo bez Gospodina, bez njegove prisutnosti, bez blizine i dodira Majke koja je uvijek spremna primiti nas u bolima i zaogrnuti platnom, da bismo se ponovno rodili. Ovo vrijeme koje živimo u raznim oskudnostima nakon potresa, vrijeme je 'rađanja' i obnove života.

Kada se čini da ničega nema i da ništa nemamo, s nama je Majka Marija, braća i sestre s kojima smo Crkva i oni kojima je potrebna Kristova prisutnost. Zato smo u ovaj prostor unijeli upravo dragocjene znakove Božje utjehe i brižnosti. To su dijelovi koji nas povezuju s našom prvostolnicom; dijelovi koji i nama pomažu da svoje korake vjere lakše utisnemo u isti hod; dijelovi koji povezuju i rastu poput novih pupoljaka na istome nadbiskupijskom stablu.
Tu je oltar, izvor novoga i vječnoga saveza, gdje se spajaju žrtva i gozba, prostor zajedništva ljubavi Presvetoga Trojstva i čovjeka, vrelo Prisutnosti koja ostaje do svršetka svijeta, vidljiva u slavlju, ali i nakon slavlja – u svetohraništu.

Tu je ambon, mjesto susreta sa živom Božjom riječju, riječju utjehe koja ostaje s nama; riječju života, jer sve će proći, ali Božja riječ ostaje.

Poseban dar životne utjehe primamo u prostoru slavlja pomirenja, u ispovjedaonici. Tamo se događa jedinstven zagrljaj naše bijede i Božjega milosrđa, naših povrataka u slobodu za koju nas Krist oslobodi; dodir stvaranja i otkupljenja, čišćenje pogleda i jačanje koraka svjetlom Kristova vazma.

Tu je s nama lik Blažene Djevice Marije koju molitvom zazivamo imenom Utjeho žalosnih; lik Majke Božje Bistričke kojoj rado dolazimo kao k Tješiteljici u svojim potrebama i dvojbama, u žalostima svoga srca i srca naroda.

U njezinoj je blizini uprisutnjeno svjedočanstvo vjere, nade i ljubavi u življenome križu po svetosti blaženoga Alojzija. Utješna prisutnost koja govori o pomoći svetih i blaženih; i koja se ne dopušta odlijepiti od hrvatskoga vjerničkog srca. Tu jačamo svoje pouzdanje.

8. I tu smo konačno mi, članovi mjesne Zagrebačke Crkve, u zajedništvu sa svojim nadbiskupom Josipom, s prezbiterima, đakonima, s raznim crkvenim službama u kojima progovara isti Duh: nadahnućima za dobro, djelima ljubavi prema bližnjima, molitvom, posebice snažnom kada je izražena pjesmom. I glazba je večeras ogoljela, izražena samo ljudskim glasom, dovoljnim da zahvati sve naše osjećaje i daruje utjehu, otkrije naše nemoći i sigurnosti u Bogu, kao Nova pjesma koju kao novu može ispisati samo vjera, premda toliko puta slaba i nedorečena.

 

Večeras se ostvaruje ono što smo pjevali tijekom korizme: Sretnih li vas grješni ljudi… ljubavlju za vama žudi na sud križa Višnji sam. (lat. O, felices peccatores… CO 1757.) U istini svoga siromaštva nalazimo se u Božjoj čežnji.

 

Takvi smo privučeni njegovom ljubavlju pred križem Gospodinovim; pred raspetim Kraljem i Svevladarom. Njemu se klanjamo, jer nam je darovao Sina koji je uzdignut dovršio djelo po kojemu i mi živimo vječno. Sretnih li nâs, grješnih ljudi…

Amen.