Nadbiskupija

Preuzeto iz knjige: Dr. Stjepan Kožul, Deset godina nakon Martirologija Crkve zagrebačke (1998./2008.), Izdavač: Društvo za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije „Tkalčić“, Zagreb 2008., str. 68-71.
 
 
JOSIP VEDRINA (1920.-1949.), župnik u Loboru
 
Rodio se 3. rujna 1920. od roditelja Josipa i Marije, u Mariji Bistrici. Ondje je završio pučku školu, a klasičnu gimnaziju i studij teologije u Zagrebu. Za svećenika ga je zaredio 30. lipnja 1946.  zagrebački nadbiskupa dr. Alojzija Stepinca. Bio je kapelan u Bistri od 1946. do 1947., u Desiniću od 1947. do 1948., u Kostajnici od 1948. do 19. siječnja 1949. Dekretom od 20. siječnja 1949. (NDS, br. 388./1949.) imenovan je upraviteljem župe Lobor.

Prema izvješću mons. Rudolfa Svibena, koji je tada bio kapelan u rodnoj župi  u Zlataru, vlč. Josip Vedrina je u Loboru počeo lijepo raditi, te je privukao u crkvu mnogo mladeži. “Na Margaretsko proštenje u Mariju Bistricu doveo je mnogo vjernika, bila je velika procesija, te preko 100 djevojaka u bjelini, što je bilo nekada nezamislivo za Lobor. I ja sam kao kapelan doveo toga dana na Mariju Bistricu procesiju župe Zlatar. Bili su vrući srpanjski dani. Neposredno prije objeda na Mariji Bistrici dobili smo on i ja prijeteće pismo koje nam je uručio neki nepoznati mladić. U pismu nam se prijeti da ne koristimo svoje organizatorske sposobnosti kod povratka procesija kući, jer da bismo mogli stradati. Kad smo nakon pročitanog pisma htjeli uhvatiti tog mladića, on je s farofa pobjegao. Pokojni Vedrina se kolima vratio u Lobor, a ja sam ispratio procesiju do kapelice Ave Maria, pošao sam jedan dio puta s pješacima, a onda me naručeni auto odvezao u Zlatar. Toga dana, odnosno te nedjelje, bili su u Mariji Bistrici zatvoreni neki moji župljani: zvonar Andrija Hleb, bivši bogoslov Ivan Mavoić, Marija Fuček i neki drugi.

Pustili su ih iz zatvora u Mariji Bistrici tek navečer, a kad su se vraćali kući, oko 1 km od Marije Bistrice dočekali su ih u kukuruzima nepoznati napadači i pretukli: nekoga više a nekoga manje, kako koga. To je bilo sve naručeno.
Nakon svega toga vlč. Vedrina je bio napadan i konačno osuđen da bude ubijen. Tražila se samo prigoda za to zlodjelo. Političke organizacije u Loboru i inspiratori iz Marije Bistrice bili su jednodušni u tome da vlč. Josip Vedrina ima snažan utjecaj na ljude i da mora biti likvidiran. Pokojnik je bio upozoren, kako se kasnije doznalo, da se makne iz Lobora jer mu prijeti ubojstvo, ali vlč. Vedrina niti je to kome spominjao, niti je taj savjet poslušao. Ostao je na svojoj dužnosti kao svećenik, iako je ta vijest procurila s političkih sastanaka.

Dne 25. rujna 1949. imao je vlč. Vedrina poslije podne sprovod u Martinščini. Bila je nedjelja. Kada se nakon sprovoda vraćao kući s muzikantima, skrenuo je na koji čas u klijet ondašnjeg loborskog zvonara Tome Martinuša, koji ga je tamo - da li po dogovoru ili čijem nagovoru ili sam od sebe - bio pozvao. Kad su nakon kraćeg zadržavanja pošli kući, bilo je podvečerje i padao je prvi mrak. Na oko 100 ili najviše 200 metara od glavne ceste, opkolilo ih je oko 30 ljudi koji su imali u rukama štapove i kolce. Zvonar je počeo vikati imena nekih prisutnih, a oni su ih kolcima obojicu dotukli na grozan način. Svi prolazi i putovi iz Lobora bili su zatvoreni, tako da se tek ujutro, drugi dan, pročula tužna vijest o tome što se u Loboru dogodilo. Kažu da su neki članovi Partije u Loboru odmah dobili pozive da toga dana dođu na sastanak, jer da se radi o važnoj stvari. Govorilo se da su ljudi zapisali imena sudionika tog groznog zločina, da se čula vika i zapomaganje ubijenih onog podvečerja, ali nitko se nije usudio izaći na mjesto i vidjeti što se događa. Bio je to neviđen teror “nove vlasti”, ne toliko u lovu na “križare”, koliko na stvarne ili izmišljene “narodne neprijatelje.”
Nekoliko navodnih ubojica veoma je jadno završilo svoj zemaljski život. Ljudi su u tome vidjeli prst Božji i kaznu za takvo zlodjelo.

Velečasni Vedrina sigurno je ubijen in odium fidei, te se može smatrati mučenikom svete vjere. Pokopan je 28. rujna 1949. na groblju svoje rodne župe Marija Bistrica.”
 
Župnik i dekan u Loboru, prečasni gospodin Vinko Mrkoci, slično svjedoči da je vlč. Josip Vedrina ubijen “na najokrutniji, najbrutalniji i najkrvoločniji način, i to od lude Partije i njezinih sljedbenika“.  Stanje u župi Lobor bilo je bolno već mnogo ranije. Mrkoci svjedoči slijedeće: “Godine 1947. bio je u Loboru uhićen dugogodišnji župnik, dobar, pošten i učen svećenik, Vladimir Boroša. Neka nepoznata osoba podmetnula mu je oružje u crkvu, i to u tabernakul za spremanje Sakramenta. Da je doista bilo podmetnuto vidi se iz toga što je k njemu došla UDB-a, odvela ga u crkvu na lice mjesta i oduzela oružje. Župnik je bio zapanjen, nije ni o čemu imao pojma. U isto vrijeme UDB-a šalje župniku svoje emisare s molbom da ih poveže s “križarima”. Vlč. Boroša je bio dobroćudan i iskren čovjek, pa je povjerovao tim ljudima da su progonjeni od UDB-e, te ih stavio u vezu s nekim osobama iz župe kojima se nije ništa dogodilo, a on je bio osuđen na 6 godina zatvora u Staroj Gradiški. Ondje je boravio od 1947. do 1951. godine. Pomilovan je dvije godine prije isteka kazne, vratio se u Lobor izmrcvaren, opljačkan i osiromašen, bez poštene košulje i odijela, ali je nastavio svoje svećeničko djelovanje sve do 24. siječnja 1954. kad umire u župnom dvoru, nakon jednog sprovoda, od kljenuti srca.

Dok je vlč. Boroša bio u zatvoru, župom Lobor upravljali su župnik iz Zlatara mons. Ivan Mihelčić i kapelan Rudolf Sviben. Na ispomoć su dolazili svećenici iz Zagreba: isusovci P. Gutal i P. Peško, te drugi. Godine 1947. imenovan je privremeni upravitelj župe vlč. Stjepan Bucković, koji je nakon sv. Potvrde iz Lobora pobjegao.

Početkom 1949. godine imenovan je privremenim upraviteljem župe Lobor vlč. g. Josip Vedrina. Bio je mlad svećenik, jak i stasit, ponosan i pun elana za Božje kraljevstvo. Za koji mjesec osvaja čitavu župu, mlado i staro. Još i danas ima župljana koji se dobro sjećaju vlč. Vedrine i lijepe procesije koju je vodio na Mariju Bistricu. Međutim, upravo to postaje trn u oku neprijatelju Boga i Crkve, pa vlč. Vedrina počinje dobivati prijeteća anonimna pisma da se odmah makne iz Lobora, inače ga čeka smrt!
Svjestan da neprijatelj može pogubiti tijelo, ali duši ne može nauditi, ostaje i dalje u Loboru u službi naviještanja Riječi i dijeljenja svetih Tajni i sve do kobnoga dana, 25. rujna 1949.

Toga dana vlč. Vedrina je imao dva sprovoda: u filijali Peršaves i na drugoj strani župe u filijali Martinščina. Pred nekim ljudima, došavši iz Peršavesi, potužio se da je jako umoran, - ali da mora ići na dužnost i u Martinšćinu. Otišao je i nikada se živ nije vratio.
Iza spomenutog sprovoda u Martinščini, bio je pozvan u klet zvonara Tome Martinuša u Hrastovici, koji je ujedno i svirao u pleh muzici. Ostali muzikaši, koji su svirali na sprovodu, vraćajući se u sumrak kući, sretali su poznate muškarce s batinama po putevima i kukuruzima, koji su ih opomenuli da se požure kući.

FOTO: Portreti vlč. Josipa Vedrine i zvonara Tome Martinuša. 

Poslije kratkog vremena iza muzikaša vraćali su se župnik Vedrina i zvonar Tomo Martinuš. U jednoj uvali kod klijeti Pavlinića tzv. Preše bili su fizički napadnuti. Rulja je navalila najprije na župnika i počela ga tući kolcima i letvama na kojima su bili čavli. Kako je bio snažan, jedno vrijeme se borio, ali je brzo podlegao bezbrojnim udarcima i pao u lokvu vlastite krvi. Bio je sav prebit, izmrcvaren po tijelu, razbite glave da mu se mozak prosuo.

Oko dvjesto metara od tog nemilog stratišta nalazi se selo Pavlinići. Ljudi su čuli povike i jauke, ali se nisu usudili približiti. Zvonar Martinuš vjerojatno ne bi bio ubijen da nije poimence vikao imena napadača. Kako ne bi bilo svjedoka, ubili su i zvonara, isto tako na grozan način. Tek rano ujutro okupili su se ljudi i počeo je sveopći plač, sve dok nije došla UDB-a i milicija te rastjerala ljude “radi uviđaja na licu mjesta”. Nakon “uviđaja” dolazi do hapšenja, ispitivanja i istrage, ali samo protiv onih osoba koje su bile prijatelji župnika i Crkve, a krivci su ostali na slobodi.
Tijelo pokojnikovo preneseno je u župnu crkvu u Loboru, a 28. rujna 1949. pokopano je na mjesnom groblju u Mariji Bistrici, uz veliko mnoštvo Bistričanaca i Loboraca.

Službeno do danas nitko nije kažnjen zbog toga ubojstva. Župljanin Marcel Brlečić, prije nego je učinio samoubojstvo podmetnuvši si aktiviranu granatu na prsa, hodao je po župi gol ili se pred pragovima kuća svlačio, a nekoliko dana prije samoubojstva kod pumpe uz župnu crkvu nabrajao je ubojice župnika Josipa Vedrine. Jedan od sudionika tog zločina pokušavao se tri puta objesiti, ali mu nije uspjelo, te je u teškim mukama umro. Jedan još živući luduje po cestama i u kući. Po kazivanju ljudi ubojstvo župnika Josipa Vedrine organizirala je UDB-a iz Marije Bistrice uz sudjelovanje loborske komunističke partije. Neka im Bog sudi.”^[1]

Prof. Marko Trstenjak u svojim bilješkama navodi, da je župnik Josip Vedrina dobio za Malu Gospu 8. rujna 1949. prijeteće pismo. Mislilo se da iza toga stoji šef UDB-e. “Župnika i zvonara Tomu Martinuša ubili su kolcima. Zvonara su udarili po glavi tako, da mu se mozak prosuo, a župnika su udarali kolcima koji su imali u sebi zabite čavle. Oni koji su vidjeli strašan zločin, koji se dogodio 25. rujna 1949., bili su odvedeni na UDB-u, zadržani dva tri dana u zatvoru, te su morali podpisati Zapisnik, da ništa o svemu tome ne znaju. Žena od Tome Martinuša, zvonara, tužila se je u Zagreb radi ubojstva svoga muža. Za četiri mjeseca dobila je odgovor, da je istraga provedena, ali se krivce ne može pronaći, te da dalje nema postupka. Ljudi su govorili da su za ubojstvo angažirali Ladislava i Ljudevita Brlečića, koji su tada imali 30, odnosno 28 godina, a svih je bilo tridesetak.”

Župnik iz Kašine vlč. g. Srećko Draksler, kateheta na Mariji Bistrici od 1943. do 1948., kada je premješten u Kašinu za župnika, bio je veoma povezan s vlč. Josipom Vedrinom i njegovom rodnom obitelji. Svaki put kad su se rastajali na Mariji Bistrici pratio ga je do kraja naselja, i na rastanku su pitali jedan drugoga: “Za koga umireš, ako već sutra umreš ili budeš ubijen?” Odgovor je bio: “Za Boga i Hrvatsku!” Bio je to idealizam jedne svjesno darovane mladosti u teškim vremenima života za Crkvu i Domovinu. Zato se kao relikvija čuva kod vlč. Drakslera na kašinskom farofu tamjan od pokojnog vlč. Josipa Vedrine, koji se upotrebljava samo za najsvečanije zgode, na spomen naših svećenika-mučenika.^[2]

Župnik iz Bučice Janko Vedrina ubijen je 1935. godine kao žrtva velikosrpskog terora, kao najava krvavog desetljeća i mučeništva naše Crkve i naroda. Župnik Josip Vedrina ubijen je 1949. godine kao posljednja svećenička žrtva Zagrebačke nadbiskupije u poratnom nizu. Obojica su iz Marije Bistrice. Tada je nastala stanka zločinačkog divljanja do 1990. godine, kada je ubijen u Sisku vlč. Antun Grahovar. Bila je to najava divljanja novih jugoslavenskih, unitarističkih i četničkih snaga po Hrvatskoj.
To je razdoblje primitivnog boljševizma i srbokomunizma, u kojem se htjelo sotonizirati sve što je najsvetije našemu narodu, i ono vjersko i ono narodno. Prikazati narod i Crkvu kao zločinačko i vrijedno zatiranja, progona i nepojmljivih mučenja i ubojstava. Mržnjom i zlodjelima pokušavalo se opravdati uvijek nove zločine i nepravde protiv Katoličke crkve i hrvatskog naroda.
 
Gornjemu opisu života, stradanja i konačno mučeničke smrti svećenika Josipa Vedrine 25. rujna 1949. u Loboru, možemo dodati i svjedočanstvo dipl. ing. Josipa Vedrine iz Siska, rođenog 1928. godine u Mariji Bistrici. On je 19. svibnja 2001. pisao pismo “Jutarnjem listu”, u kojem navodi ubijene svećenike mučenike rodom iz Marije Bistrice: Josip Vedrina, rođen 1920. godine u Mariji Bistrici, “koji je prešao težak križni put od Dravograda do Petrovaradina, a poslije izlaska iz logora služio je prvu svetu Misu 1946. godine. Nakon službovanja u Desiniću i Hrvatskoj Kostajnici, imenovan je župnikom u Loboru, gdje je nakon učestalih prijetnji smrću zatučen drvenim kolcima, te je umro u velikim mukama. Sumnja je pala na tajne službe, ali suđenja nije bilo. Inače, Marija Bistrica je dala još nekoliko svećenika mučenika: župnika Janka Vedrinu 1935. godine ubio je žandarski narednik u Bučici kod Gline; župnik Josip Šćuric ubijen je u Bleiburgu, a bogoslov Branko Kukolja završio je u Jazovki”.^[3]

Dakako, ovdje treba ispraviti, da Josip Šćurić (Šćuric) nije bio župnik već vjeroučitelj, kapelan i vojni duhovnik, a Branko Kukolja nije završio u Jazovki, već u Macelju s bistričkim kapelanom Stjepanom Štromarom i drugima. No, ovdje bismo spomenuli i Vedrinino pismo iz Siska papi Ivanu Pavlu II., upućeno preko “Večernjeg lista”, u povodu njegovog trećeg pastoralnog pohoda u Hrvatsku, kao i pismo uredništvu “Glasa Koncila” iz 2003. godine, u kojima se zauzima za otvaranje postupka za proglašenjem blaženim naših ubijenih svećenika mučenika, posebice Josipa Vedrine iz Lobora. On piše:
 
Vaša Svetosti!

Ovo pismo pišem u ime sjećanja i uspomena na nepravedno zaboravljenog pokojnog mučenika župnika Josipa Vedrinu, jer sam bio svjedok mnogih događaja opisanih u ovom pismu.
Pokojni župnik Josip Vedrina rođen 1920. godine u Mariji Bistrici i to upravo na trgu, koji sada nosi ime Vaše svetosti. Sjemenište je polazio u Zagrebu, gdje je i studirao bogosloviju s prekidom 1945. godine, kada je zbog straha pred nailaskom partizana krenuo prema Austriji. U Dravogradu uhićen je od partizana i smješten u logor. Prije toga nikada se nije bavio politikom i djelovanjem za koje bi trebao odgovarati pred novim vlastima. Jedne noći u logoru probudio ga vojnik sa uzvikom: “Dižite se koljači” i odveo ga na kopanje jama za noćna smaknuća zarobljenika, a naravno nakon iskopanih jama prvi su streljani sami kopači tih jama. Josip je u razgovoru sa vojnikom kazao, da u životu nije ubio ni muhu, a kamoli čovjeka. Nakon iskopane jame svojeg potencijalnog groba sažalio se vojniku, koji mu je kriomice dao dva hljeba kruha i ubacio ga u kolonu zarobljenika u takozvani “Križni put”. Na putu kroz Varaždin bio je prepoznat od jedne gospođe, koja je obavijestila mojeg strica, koji je živio u Varaždinu, a on je zamolio pomoć od vojnog zapovjednika grada Varaždina Hudek Šimuna, majora partizanske vojske, također rođenog u Mariji Bistrici.

Major Hudek dobro je poznavao Josipa i odmah je za kolonom uputio konjanika, da ga vrati u Varaždin.
Konjanik jašući uz kolonu smrti prezimenom je zvao Josipa, a on čuvši svoje prezime smrtno se prepao, a budući da je bio visok preko dva metra počeo se sagibati, što mu je već otežavalo kretanje. Na putu kroz Podravinu počeo je posrtati, a poznato je, da su tako posrnule na mjestu ubijali. Dvojica njegovih supatnika vukli su ga na rukama do jednog sela, gdje je od seljana dobio vode i okrepu, te dalje nastavio mučenički put preko Velike Kikinde u Vojvodini do logora u Petrovaradinu. Nakon povratka iz logora završio je bogosloviju i drugog srpnja 1946. godine služio prvu svetu Misu.
Kao kapelan službovao je u Bistri, Desiniću i Hrvatskoj Kostajnici, nakon čega je imenovan župnikom u Loboru kraj Zlatara.

Zbog revnog obavljanja svećeničke dužnosti i rada sa mladima počeo je dobivati pismene prijetnje sa zahtjevom, da napusti Lobor, a dvojica muškaraca pravili su ispade za vrijeme služenja svete Mise. Kao domaćica na župnom dvoru, radila je njegova sestrična Lisec Barica. Prema njezinom pričanju on je proživljavao teške trenutke, jer je bio svjestan, da mu je život bio u pitanju, ali se nije povlačio. Predosjećajući najgore uredno je sredio financijsku evidenciju i poslovanje crkve. Nakon neprospavane noći sav u znoju, ujutro kazao je sestrični: “Mene će ubiti” - doslovce po zagorski “Budu me vmorili ”.
Tog dana 15. travnja 1949. godine vraćajući se s jedne sahrane on i zvonar dočekani u zasjedi od dvojice muškaraca, koji su ih doslovce zatukli drvenim kolcima i krupnim kamenom. 
  
Posebnu tragediju proživljavala je njegova uža obitelj i to prije i poslije ubojstva. Poslije Drugog svjetskog rata njegov otac Josip zbog sina klerika i kasnije svećenika često je zatvaran i maltretiran. Majka Marija nakon ubojstva sina zbog velike majčinske ljubavi i želje da joj sin bude svećenik ubrzo je umrla od žalosti, a sestra Rozalija rodila je mrtvo dijete.

Otac Josip hapšen je nakon smrti sina i žene. Sestra Rozalija Cipriš i sestrična Barica Lisec i sada žive u Mariji Bistrici i živi su svjedoci zbivanja oko života i smrti pokojnog župnika Josipa Vedrine.
Zbog povijesne istine bilo bi uputno saslušati nas živuće svjedoke, a bila bi i zadovoljena povijesna norma odstojanja od pedeset godina. Župa Marija Bistrica je u Hrvatskoj dala najviše svećenika među kojima je i Stjepan Lacković, koji je za vrijeme Drugog svjetskog rata bio lični tajnik blaženog Alojzija Stepinca i nakon emigracije u Americi sada živi u Zagrebu.

Budući da je Josip Vedrina kao svećenik i pod cijenu života ostao na dužnosti župnika u Loboru, smatram da je zaslužio postupak beatifikacije i mučeništva. Kroz životni put pokojnog župnika Josipa Vedrine vidi se prava istina o stradavanju Hrvata poslije drugog svjetskog rata.
S poštovanjem Vašoj Svetosti

Vedrina Josip v.r.
 
Verina Josip, dipl. ing.
Sisak, Borisa Brnada 6.^[4]
 
Uz ovo pismo Josipa Vedrine iz Siska može se navesti, da je on bio star 21 godinu u vrijeme kad je svećenik Josip Vedrina zatučen kolcima u Loboru. Neke pojedinosti nisu točne, primjerice nadnevak umorstva nije 25. travnja, nego 25. rujna 1949., ili da je župa Marija Bistrica dala najveći broj svećenika u Zagrebačkoj nadbiskupiji, što bi više odgovaralo župi Remetinec kod Novog Marofa, zaslugom župnika Ivana Kneza. Zagrebački nadbiskup i kardinal Franjo Kuharić, kao i drugi školski vršnjaci, smatrao je svećenika Josipa Vedrinu mučenikom. U dva navrata pratio sam ga na župnom groblju u Mariji Bistrici. Oba puta je potražio najprije grob svećenika Josipa Vedrine. Nakon molitve bi rekao da se velečasnom Vedrini možemo moliti za svoju Crkvu i narod, jer je mučenički završio svoj mladi život, bez krivnje, sudskog postupka i osude, i to još 1949. godine.

Zanimljivo je uočiti da takva “priča” o umorstvu mladog svećenika od 29 godina života nije mogla proći kao “najljepša” ni u prigodi Papina dolaska u Hrvatsku. Ostao je to i nadalje zločin bez kazne! No još je bolnije, da to nije mogla biti ni tema istraživačkog novinarstva i pisanja u medijima, što govori o još uvijek duboko ukorijenjenom komunističkom mentalitetu u nas i o premreženosti hrvatskog društva i medija takvim ljudima, kojima je još uvijek važnija propala komunistička ideologija od istine i činjenica.

To potvrđuje i činjenica, dok je u novije doba države Republike Hrvatske, u vrijeme službovanja u Loboru župnika Ivana Mikeca, bila organizirana spomen svečanost na ubijenog župnika Josipa Vedrinu, te su jedan put imenovali po ubijenom župniku, da su noću svaki put bili maknuti svi natpisi s njegovim imenom. Žilavo se održava stari komunistički mentalitet, obučen u novo ruho tobožnje suvremenosti, samo zbog nastalih novih okolnosti, te i danas u ime boljševičkog poimanja „antifašizma“ sipa optužbe na svoje neistomišljenike, ako razotkrivaju krvave tragove njihovih zločina i zločinaca.
Živi spomen na mučeništva vlč. Josipa Vedrine i zvonara Tome Martinuša i dalje traje te je 70. obljetnica njihove smrti obilježena 25. rujna 2019. godine u loborskoj župnoj crkvi sv. Ane.[5]

---